Robert Fripp & King Crimson

– – .

Robert Fripp je istinski izvođački (gitaristički) i skladateljski genij. Također, Robert Fripp jest King Crimson, mada sastav King Crimson ne mora biti samo Fripp. Ujedno, Fripp je čovjek koji je svojim sviralačkim umijećem neke banalne pjesme Davida Bowiea i Talking Headsa podigao u zvjezdane visine; čovjek koji je stvarao zajedničke projekte s Brianom Enoom, Davidom Sylvianom, Andyjem Summersom i brojnim drugim veličinama. Teško da će Vam ovaj kratki faktografski i kronološki presjek reći nešto više o njemu, no zato preslušajte ovosubotnju emisiju posvećenu tom velikanu suvremene progresivne glazbe koji će se, kako je najavio, iznova oglasiti u rujnu ove (2014.) godine. Naravno, u tko zna kojoj (definitivno dvocifrenoj) inkarnaciji matičnog mu benda King Crimson!

 

King Crimson (grimizni kralj) jest alternativni naziv za Beelzebuba, kažu legende. No, King Crimson jest istovremeno i ime životnog projekta jednog od najinovativnijih, najradikalnijih, a opet i najliričnijih gitarista koji su ponikli iz rock miljea – poštovanog gospodina Roberta Frippa!

U vrijeme eskalacije britanske undergroud/psihodelične scene, taj je čudak zajedno s braćom Giles predvodio poprilično čudan projekt Giles, Giles & Fripp, koji je zvukom balansirao između tada aktualnih psihodeličnih eskapizama na tragu Syda Barretta i Donovana, progresivne perfekcije Beatlesa realizirane na kultnim ostvarenjima Revolver (1966.) i Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band (1967.), te pomalo karikiranog humorsitičkog pristupa pojedinaca tipa Ivor Cutler ili Tiny Tim. Čudnovati je trio snimio izvrstan, no nezapažen album Cheerful Insanity of Giles, Giles and Fripp (1968.), a ostatak količinski ne baš zanemarivog materijala će biti objavljen 2001. kao Brondesbury Tapes.

king-crimson-1969Uskoro se trojci priključuje klavijaturist, flautist i klarinetist Ian McDonald, no tada su već zapuhali neki novi vjetrovi. Basist Pete Giles izgovara svoje ultimativno NE daljnoj suradnji, a preostali članovi shvaćaju kako neke stvari treba mijenjati iz temelja. Prvi je korak uključivao prelociranje iz Dorseta u središte zbivanja, odnosno London, a zamalo je u zadnji tren u ovaj vlak uskočio i lokalni mladi kantautor i pjesnik Greg Lake. Koncem 1968. im se pridružuje i Pete Sinfield, čime je kompletirana ona neprežaljena, kultna prva postava sastava koji će uskoro (po Sinfieldovom prijedlogu) prisvojiti ime King Crimson.

Nastupni album ove petorke je bio neka vrsta pozitivnog šoka. Naime, zvuk ranog King Crimsona se prilično  razlikovao od od ostalih tada aktualnih progresivnih sastava poput The Nicea, Yesa, Pink Floyda ili Genesisa. Fripp je, posebno na prva dva albuma primat dao atmosferi, što se očituje u finim pozadinskim gitarskim tkanjima, te lepršavim slojevima melotrona. Ipak, uvodna skladba prvijenca,  21th Century Shizoid Man, posebice njezin središnji instrumentalni dio sa svojim jazziranim, sinkopiranim ritmom i agresivnim interludijem distorzirane gitare i duhačkih instrumenata najavljuje pravac u kojemu će se vremenom Frippova glazba razvijati. Ukoliko je In the Court of the King Crimson album temeljen na donekle snovidnom ambijentalizmu, njegov je sljednik In the Wake of Poseidon već čvršći i rockerskiji, mada u cjelosti sagledano i dalje počiva na neuhvatljivosti doživljaja. No, već treći dugosvirajući projekt benda, Lizard (1970.) donosi uočljive i bitne promjene. Iako se Fripp od početka nametnuo kao glavni autor i neprikosnoveni vođa, odlazak zamalo čitave izvorne postave svejedno ostavlja traga na zvuku ovog albuma. Crimsone su u međuvremenu napustili bubnjar Mike Giles, multiinstrumentalist Ian McDonald, te bas gitarist i pjevač Greg Lake (koji zajedno s Keithom Emersonom, klavijaturistom i spiritus movensom The Nicea utemeljuje Emerson, Lake & Palmer). Iduća, manje više Frippova ostvarenja potpisana imenom King Crimson istražuju dotad slabo ispitana područja suživota hard rocka, europskog glazbenog naslijeđa, te tipično prekooceanskih stilskih utjecaja funka i progresivnog jazza.

gospodin Robert Fripp, 1971.

maestro Robert Fripp, 1971.

Tijekom 1971. i 1972., sastav jedri koz uzburkane vode, i to ne samo u smislu traženja nekakvog striktnog glazbenog izričaja, već i po pitanju članstva. Lakeov odlazak se pokazao kao jedna od teško premostivih zapreka, pa je na većem dijelu Lizarda gostovao pjevač Yesa, Jon Anderson. U cilju popunjavanja te i više nego očite rupe, sastav održava nekoliko audicija na kojima su otpala kasnije megapopularna imena kao što su Bryan Ferry ili Elton John, a izbor na koncu pada na Boza Burrella, što je, uzevši u obzir njegov otklon ka bluesu i hard rocku poprilično neočekivana solucija (a opet, ima u tome i apsurda, pošto će klasični hard idućih par godina temeljito impregnirati glazbeno tkivo Crimsona).

Nakon izvrsnog ali nešto slabije prihvaćenog Islands (1971.), iz postave odlazi i zadnji izvorni član, Pete Sinfield, čija je funkcija osim one sviralačke (klavijature i melotron) uključivala i autorstvo tekstova, pa i cjelokupnog koncepta. Time King Crimson gubi i one preostale tragove vanvremenske uzvišenosti karakteristične za pionirske albume, no zauzvrat dobija jednu od veličanstvenijih i po mojem skromnom mišljenju, još uvijek nenadmašenih postava. Mjesto basista i pjevača zauzima John Wetton, a sastavu se uskoro i priključuje bubnjar Yesa, Bill Brufford. Iako je Fripp razmišljao o minimalističkoj rock postavi gitara-bas-bubanj, shvaća kako bi takvo ogoljivanje zvuka negativno djelovalo na one fluidnije izražajne segmente, pa ovu postavu nadopunjunje s klavijaturistom i vilolinistom Davidom Crossom. Također, tri zadnja albuma prve faze King Crimsona bilježe i povremene suradnje s saksofonistom Melom Collinsom (naknadno je svirao s Roxy Music, Dire Straits itd.) te škotskim multiinstrumentalistom Jamie Muirom.

Clipboard

Grafička rješenja omota prva četiri albuma ‘In the Court of the Crimson King’, ‘In the Wake of Poseidon’, ‘Lizard’ i ‘Islands’

Neupitno je da je postava Fripp – Wetton – Brufford snimila tri apsolutna remek djela; Lark’s Tongues in Aspic, Starless and Bible Black, te finalni Red. Ovi su albumi realizirani kroz nešto manje od dvije godine (period 1973. – 1974.), i predstavljaju vrhunac glazbenog izraza King Crimsona, koji unatoč evoluciji nije presjekao veze s korijenima, što je vidljivo u skladbama poput Book of Saturday i Starless.

Spomenuta trilogija donosi neke od antologijskih skladbi King Crimsona, primjerice Red, The Great Deciever, Fracture, Exiles, Providence, Talking Drum i druge. Upravo kada je izgledalo kako je u trenutačnoj inkarnaciji pronađena idealna postava, Robert Fripp donosi neočekivanu i šokantnu odluku: King Crimson prestaje s radom! Prekidanje djelovanja određenog projekta u samom naponu snage redovito ostavlja mjesta dvojbama, no Fripp je očito dobro znao što radi. Nedugo po razlazu s bendom, realizira Evening Star, svoju drugu kolaboraciju s Brianom Enoom (prva, No Pussyfooting potječe iz 1972.), a narednih nekoliko godina provodi na relaciji između Manhattana i Londona.

Vjerojatno nenadmašeni vrhunac iz 1974., album 'Red': Will Wetton, Bill Brufford i Robert Fripp

Vjerojatno nenadmašeni vrhunac iz 1974., album ‘Red’: Will Wetton, Bill Brufford i Robert Fripp

Iako će svoj idući i prvi u potpunosti samostalni album objaviti tek 1979., Fripp će tijekom druge polovice sedamdesetih surađivati s brojnim glazbenicima, a te će se kolaboracije često pokazati sudbinskima na način da su neočekivano oplemenile pojedine skladbe, izdignuvši ih na višu razinu. Dobar primjer za navedeno je Enoov album Another Green World iz 1975., kao i antologijska gitarska dionica na naslovnoj skladbi s Bowieovog albuma Heroes (1977.)

Otprilike u isto vrijeme, Fripp započinje rad na materijalu koji će dvije godine kasnije postati album Exposure. U tu je svrhu surađivao s brojnim glazbenicima, kao što su Peter Gabriel, Phil Collins, Brian Eno, Tony Levin i drugi. Jedna od zanimljivosti jest sustav nazvan Frippertronics, kojeg je Robert koristio na istoimenoj turneji tijekom 1979. i 1980. Riječ je o zatvorenoj petlji magnetske vrpce, postavljenoj izmešu dva magnetofona, na način da prvi snima odsvirani ton na gitari, a drugi ga nakon određenog vremenskog perioda – riječ je o sekundama – reproducira. Kad isti segment vrpce ponovo dođe do prvog magnetofona, glava za demagnetiziranje briše prethodni zapis, ostavljajući prostor za novi, a time se postizavao svojevrsni efekt zvučnog kašnjenja. Regulacijom rada magnetskih glava, odnosno isključivanjem one za brisanje, dobivao bi po potrebi repetitivni loop na kojemu je mogao imrpovizirati i nadgrađivati temeljnu melodiju. Zanimljivo je da je unatoč većem broju suradnika na Exposureu, kao i brojnim skladbama ‘punog’, bendovskog proflila, većina koncerata na ovoj turneji odsvirana samostalno, tek uz pratnju gomile efekata i vjernog Frippetronicsa!

Još jedna bitna kolaboracija jest ona s Davidom Byrneom, odnosno sastavom Talking Heads u vremenu snimanja albuma Fear of Music (1979.). Fripp je odsvirao gitare na pjesmi I Zimbra, nadogradivši nervozni, isprekidani ritam na kotrljajućoj osnovici ispod koje se krio banalan disko groove. Rezultat je bio veličanstven – vjerojatno prva istinska world music skladba nastala planski u srcu Manhattana, a upravo će taj model poslužiti Headsima godinu dana kasnije, kad budu snimali kultni Remain in Light (1980.). iste godine Fripp objavljuje još jedan album s članovima Squeezea, XTC-a i Gang of Four; The League of Gentlemen. Kasnije su inkarnacije (1985., te 1996.) pokazale kako to nije bio tek naziv albuma, već i projekta koji je u Frippovim očima trebao poslužiti kao povremeni ispušni ventil.

Nije tajna da Fripp još od početka bavljenja glazbom voli šokirati svoje štovatelje, no vijest o ponovnom okupljanju King Crimsona je među njima odjeknula poput bombe. Jedno je bilo sigurno – nitko nije mogao biti siguran što Fripp sprema. Planira li nastaviti tamo gdje je bend stao nakon albuma Red, ili kao referentnu točku uzeti Exposure i pokuse s Frippertronicsom? Ili nešto treće, blisko suradnjama s Enom, Bowieom ili Byrneom?

Frippova izvorna namjera nije bila uskrsnuti Crimsone, već utemeljiti novi sastav progresivnog zvuka. Kontaktirao je u tu svrhu brojne glazbenike, između ostalih i bivšeg bubnjara Billa Brufforda, več dokazanog suradnika s Exposurea, basista Tony Levina, te gitarista i pjevača Adriana Belewa kojeg je upoznao preko članova Talking Headsa (Belew je gostovao na albumu Remain in Light). Prvotni plan da se novoformirana četvorka nazove Discipline brzo pada u vodu, tako da se na koncu nametnulo praktično rješenje: ako se ne možeš dosjetiti nečeg novog, koristi ono što imaš na raspolaganju. Očekivano, ostala su trojica odmah prihvatila ime King Crimson!

Crimsoni u doba albuma 'Discipline', 'Beat' i 'Three of the Perfect Pair': Tony Levin, Bill Brufford, Adrian belew i Robert Fripp!

Crimsoni u doba albuma ‘Discipline’, ‘Beat’ i ‘Three of the Perfect Pair’: Tony Levin, Bill Brufford, Adrian belew i Robert Fripp!

Album Discipline (1981.) se nije pretjerano oslanjao na naslijeđe prve inkarnacije Crimsona, već je pratio tok vremena, što je očito po novovalnom postpunkerskom zvuku, kojemu su Levinova i Bruffordova ritmička isprepletenost, te gitarske međuigre Frippa i Belewa davale poseban štih. Neke su stare navike ipak ostale – Fripp je koristio naizgled neuklopive rtimičke mjere i to na način da se katkad melodijski instrumenti nisu slagali s ritmičkima, što se posebice očituje u pjesmama Frame by Frame i Indiscipline.

S ovom je postavom Fripp snimio još dva albuma slične glazbene i ritmičke strukture; nešto komercijalniji Beat (1982.), te Three of the Perfect Pair (1984.). Ovaj je potonji zanačajan i po tome što se na njemu javlja treći dio kompozicije Lark’s Tongues in Aspic (prva se dva nalaze na istoimenom albumu). Nažalost, turneja koja je uslijedila nakon tog albuma je bila ‘oproštajna’, pošto je po održavanju zadnjeg koncerta Fripp izvjestio kolege da prestaju s zajedničkim radom, odnosno kreću na dugogodišnji predah. Vrijedno je spomenuti i to da je tijekom djelovanja ove, četvtre inakrnacije sastava, Fripp surađivao s gitaristom Policea Andyjem Summersom, realiziravši tako dva projekta; albume I advance Masked (1982.) i Bewitched (1984.).

second iii

Red-Blue-Yellow (plus symbols), odnosno trilogija koju je King Crimson realizirao u prvoj polovici osamdesetih – ?Discipline’, ‘Beat’ i ‘ Three of the Perfect Pair’

Stečeno slobodno vrijeme Robert Fripp koristi na više načina. Godine 1986. će se vjenčati s odabranicom svojeg srca, pjevačicom Toyah Willcox, a idućih će se osam godina tek povremeno baviti glazbom, konkretno u slučaju zajedničkog albuma s Davidom Sylvianom (The 1st Day, 1993., te godina dana kasnije koncertni Damage, kao zapis zajedničke promo turneje).

Fripp je još ranije, vjerojatno prilikom raspuštanja prve faze Crimsona (1974,/1975.) shvatio kako unatoč svim samostalnim ostvarenjima i usputnim suradnjama King Crimson ostaje njegovo životno djelo. Stoga i ne čudi da se 1994. još jednom upustio u prikupljanje ljudstva voljnog sudjelovati u sada već kronološki trećoj fazi, a po postavama petoj inkarnaciji sastava. Bill Brufford, Tony Levin i Adrian Belew su odmah prihvatili poziv, a uskoro su se priključili i novi članovi Trey Gunn i dodatni bubnjar Pat Mastelotto. Rezultati su mini LP Vroom, te dugosvirajući uradak THRAK, dva, moglo bi se bez natezanja reći, remek-djela. Ova je postava koncertnmo izuzetno aktivna i održava relativno dugu svjetsku turneju, vraćajući izgubljene pozicije kod starih fanova koji su ih možda već i otpisali, ali ujedno i regrutirajući brojne nove štovatelje. No, jedan prevrtljivi Fripp se opet ne može skrasiti, pa između 1997. i 1999. Odrađuje pet projekata pod zajedničkim nazivom ProjeKcts, na kojima u različitim kombinacijama sudjeluju članovi prethodne postave. Neki od ProjeKctsa su zamišjeni tek kao koncertne izvedbe, neki su zabilježeni na nosačima zvuka a potpm izvođeni uživo ograničeni broj puta, dok je peti, nazvan ProjeKct X izdan isključivo kao studijski album.

Između 2000. i 2004. djeluje još jedna faza/inkarnacija King Crimsona. Bill Brufford u potpunosti i zauvijek napušta bend, a preostala petorka – Fripp, Belew, Levin, Mastelotto i Gunn snimaju još jedan jako dobar album, The ConstruKction of Light (2000.), a tri godine kasnije i Power to Believe (2003.). No, ono što je u ovom razdoblju posebno zanimljivo jest Frippovo paralelno uspostavljanje sastava 21th Century Shizoid Band, kojeg, pored njega sačinjavaju neki od izvornih članova kako King Crimsona, tako i sastava Giles, Giles & Fripp. To su dakle Fripp, Peter i Mike Giles, Ian McDonald, Mel Collins, te gitarist Michael ‘Jakko’ Jakszyk, jedini od navedenih koji ranih sedamdesetih nije svirao u dva navedena sastava (tada je, naime bio u ranim tinejđerskim godinama). Ovaj potonji je naročito bitan, pošto će biti ključni član zasad posljednje i aktuane inkarncije King Crimsona. Ovaj je projekt održao turneju na kojoj je izvodio isključivo skladbe s ranih albuma (1967. – 1971.), dakle uključujući i pojedine skladbe iz Giles, Giles & Fripp faze, te neke samostalne pjesme Iana McDonalda. Jakszyk i Fripp su prepoznali taj nekakav glazbenički fluid i obvezali se na daljnju suradnju.No, hajdemo redom.

Pomalo zbunjuje, ha? Ali priča je daleko od kraja. Nakon relativno kratkog odmora (2004. – 2006.), Fripp još jednom – više i ne brojimo – okuplja King Crimson u izdanju s Levinom, Mastelottom, Belewom i novim, opet dodatnim bubnjarom Gavinom Harrisonom. Ova je postava 2009. održala mini svjetsku turneju s naglaskom na USA, Rusiji i djelovima Europe, i to povodom jubileja – četrdesetogodišnjice djelovanja King Crimsona.

Zasad zadnja i aktualna postava King Crimsona koja će se oglasiti u rujnu 2014.

Zasad zadnja i aktualna postava King Crimsona koja će se oglasiti u rujnu 2014. S lijeva na desno: Levin, Rieflin, Harrison, Jakzsyk, Fripp, Collins i Gunn

Opet slijedi kratka faza stagnacije – možete ja nazvati punjenjem baterija, konsolidiranjem redova, ili jednostavno zatišjem pred oluju. Jer, 2013. Fripp još jednom izlazi pred javnost s najavom okupljanja i djelovanja King Crimsona. Ovoga puta više nema Belewa, a u igri su Levin, Harrison, Mastelotto, Jakszyk i Mel Collins, te još jedan bubnjar (ujedno i svirač sintesajzera), Bill Rieflin;širim masama poznat kao čovjek koji je od 1998. zamjenio Billa Berryja u R.E.M.-u, kako na studijski uradcima tako i na turnejama, a zajedno s Peterom Buckom i Scottom McCaugheyjem sačinjava povremeni prateći sastav Robyna Hitchcocka, Venus 3. Ova formacija trenutno ‘spava’, no oglasit će se u rujnu ove (2014.) godine spektakularnim koncertom u New York Citiyju, i tada bi mnoge danas još upitne stvari trebale postati jasnije! Uostalom, kako sam Robert Fripp kaže:

This is a very different reformation to what has gone before: seven players, four English and three American, with three drummers. The Seven-Headed Beast of Crim is in Go mode!

King Crimson su i dalje lučnoše progresivnog rock zvuka na globalnoj sceni, i mnogi su, uključujući i potpisnika ovih redaka sretni da je tako. Fripp je ipak neskriveni genij, možda sklon pretjeranom analiziranju i prevrtanju stvari – kako glazbene tematike, tako i pratećih glazbenika, no to mu neću zamjeriti.

A da li bi ste vi imali hrabrosti?

06/06/2014

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,