Životno djelo Keitha Emersona tek treba vrednovati i nije upitno da će se povjesničari umjetnosti i glazbeni kritičari potruditi u tom kontekstu. Bit će tu dvojbi, sukobljavanja, preispitivanja mogućnosti suživota ‘ozbiljne’ i ‘popularne’ glazbe, ali činjenicu da je Emerson svojim pionirskim i eksperimentalnim pristupom kidao žice na bezrazložno nametnutim stilskim granicama te da su upravo zahvaljujući njemu instrumenti s klavijaturom izborili ravnopravan status u onome što uvjetno zovemo rockom nitko ozbiljan neće dovoditi u pitanje!
Ne, ovo nije nastavni sat većini omrznutog predmeta – fizike, već najava radijske emisije koja bi kroz neka tri sata trebala dočarati utjecaj nove, nuklearne ere na jedan bitan aspekt popularne kulture – onaj glazbeni!
Keith Emerson je mrtav već više od godine dana, a s njim je umrla i svaka nada u ‘reunion’ The Nicea. No podsjetimo se sastava koji je začeo progresivni trend u onome što se naziva ‘popularna glazba’.
Greg Lake je dokazao da je vanserijski skladatelj i vrstan instrumentalist, a njegovo ime ostaje potpisano na omotima nekih od ključnih albuma progresivne glazbe. Ne treba tražiti više.
Ono što odlazak Keitha Emersona ne uklapa u već poslovičnu ‘crnu bilancu’ koju nam je ponudila aktualna 2016. jest način na koji je napustio ovaj svijet. Uradio je to po vlastitom izboru, suočen s mogućnošću življenja bez onoga što je u njegovu slučaju predstavljalo smisao – briljirati na sceni, spajajući zapanjujuću energičnost i urođenu genijalnost. Ukratko, živio je za svoju glazbu, za ono što je danas već ostavština za budućnost; jedan monumentalni opus koji se tek nominalno i kronološki može svrstati pod već ishabani pojam ‘rock’. Jer, često se u desetak sekundi Emersonovog stvaralaštva moglo naći više harmonija, struktura i vizija no što ih sadrže cjelokupni uradci brojnih rock te posebice punk sastava!
45 (slovima: četrdesetipet) godina provedenih na sceni, manje više u pogonu jest brojka kojom se mogu podičiti samo najbolji. Uredništvo KLFM-a će taj rođendan sastava/projekta King Crimson odraditi uzastopnim emitiranjem dva koncertna zapisa – jednog iz 1974., te jednog iz 2013., razdvojenih tek petominutinim Frippovim osvrtom na neke zanimljive detalje. Happy Birthday!
Robert Fripp je istinski izvođački (gitaristički) i skladateljski genij. Također, Robert Fripp jest King Crimson, mada sastav King Crimson ne mora biti samo Fripp. Ujedno, Fripp je čovjek koji je svojim sviralačkim umijećem neke banalne pjesme Davida Bowiea i Talking Headsa podigao u zvjezdane visine; čovjek koji je stvarao zajedničke projekte s Brianom Enoom, Davidom Sylvianom, Andyjem Summersom i brojnim drugim veličinama. Teško da će Vam ovaj kratki faktografski i kronološki presjek reći nešto više o njemu, no zato preslušajte ovosubotnju emisiju posvećenu tom velikanu suvremene progresivne glazbe koji će se, kako je najavio, iznova oglasiti u rujnu ove (2014.) godine. Naravno, u tko zna kojoj (definitivno dvocifrenoj) inkarnaciji matičnog mu benda King Crimson!
