KLFM

(post)nuklearna pjesmarica

U petak, 17. srpnja, navršiti će se točno 75 godina od onog dvostrukog svitanja u pustinji u blizini Los Alamosa, New Mexico. Bio je to dan kada je teorija provedena u praksu; dan kada je čovjek spoznao kako gospodari nad još jednom dotada nedodirljivom prirodnom silom, a čovječanstvo zadobilo lažnu nadu kako će se najkrvaviji sukob u povijesti konačno privesti kraju, te kako su zemaljski energetski problemi dugoročno riješeni.

Nažalost, stvarnost je bila prilično drugačija.  Uglavnom zbog logističkih (ali i političkih) razloga, nuklearna energija nije zadobila neku širu primjenu u korekciji svjetske energetske bilance, a aktualni je rat, unatoč prividu završetka nastavljen drugim sredstvima i uz druge polarizacijske točke. Započela je trka u naoružanju – Sovjeti su fizijsku bombu imali svega četiri godine nakon Amerikanaca, a sličan se scenario ponovio i po pitanju mnogo razornije, vodikove, odnosno fuzijske bombe.

Iako je pad Berlinskog zida i istočnoeuropskih režima donio kratkotrajnu nadu da je jedna noćna mora završila, bila je to tek trenutna varka. Prijetnja postoji i dalje, a zadnjih je godina iznova aktualizirana: NATO skoro otvorenim kartama prijeti Rusiji nuklearnim holokaustom, našto ovi ne ostaju nijemi već uzvraćaju istom mjerom. Iran svojim centrifugama obogaćuje uran, no malo je vjerojatno da zemlja bogata neiskorištenim hidropotencijalom to radi zbog korištenja u mirnodopske, dakle energetske svrhe, posebice što svaki njihov imalo radikalniji političar bez pardona precizira cilj potencijalnog nuklearnog udara – državu Izrael.

A ovo što slijedi jest sažetak priče o sinergiji popularne glazbe i nuklearnih prijetnji.

Na samom početku jedna mala digresija – ne postoji atomska energija (kao ni oružje i sl.), već nuklearna. Procesi koji dovode do oslobađanja ogromnih količina energije se zbivaju na razini nukleusa (jezgre), bilo da je riječ o fisiji (cijepanju jezgri u elemente nižeg rednog broja) ili pak fusiji (stapanju lakših jezgri u teže). Unatoč korektnosti navedenog, pogrešan se izraz udomaćio do te mjere da spominjanje ‘nuklearnog’ umjesto ‘atomskog’ počinje izgledati kao intelektualističko preseravanje, pogotovo ako se laicima prigovori pogrešno trpanje sasvim odvojenih fizikalnih grana pod tzv. atomsku (tu će pojedinci uvaliti relativističku mehaniku, zatim kvantnu, pa čak i neke aspekte astrofizike). No, ovo nije nastavni sat većini omrznutog predmeta (nikad nisam razumio takve ljude), već najava radijske emisije koja bi kroz neka tri sata trebala dočarati utjecaj nove, nuklearne ere na jedan bitan aspekt popularne kulture – onaj glazbeni!

Kada je točno započelo? Definitivno mnogo prije one zore sedamnaestog srpnja 1945., kada je u ranojutarnjoj izmaglici pustinje New Mexica Robert Oppenheimer, promatrajući zaštrašujuću ‘gljivu’ citirao danas antologijski stih iz Bhagavad Gite:

 Now, I have become Death, the Destroyer of Worlds!

 Možemo se vraćati u prošlost koliko želimo, čak do onog dana kada je Henry Becquerel skužio da mu ‘neki kurac sjebava foto papire’ kad povrh njih slučajno ostavi komadić elementa sa rednim brojem 92. Pokazalo se kako je ‘kurac’ u biti manifestacija zvana radioaktivno zračenje, ali do lažne zore Los Alamosa će proći više od pola stoljeća.

Drugi svjetski rat je ubrzao istraživanja, motivirajući savezničke znanstvenike da žurno zgotove oružje temeljeno na fisijskom načelu. Nije bilo vremena za zajebanciju, pošto nisu svi ‘osvješteni’ fizičari emigrirali iz tisućljetnog Reicha. Heisenberg je, primjerice, ostao u rodnoj Njemačkoj, a o njegovoj ulozi u Hitlerovom nuklearnom programu se danas može tek nagađati, no ta uloga nipošto nije bila zanemariva.

Krajem 1942. su Amerikanci već debelo uznapredovali sa istraživanjima. Ključnu ulogu u projektu koji će uskoro zadobiti kodno ime Manhattan imati će talijan Enrico Fermi.

Sjećate li se dodatnih poglavlja u školskim udžbenicima sredinom osamdesetih? Tamo su se redovito pojavljivali naslovi koje je malo tko šljivio, pod zajedničkim nazivom Za one koji žele znati više.

E, pa za one koji žele znati više, slijedi ulomak iz priče jednog domaćeg SF autora:

Proces nadzirane fizije prvi je godine 1943. postigao Enrico Fermi, u reaktoru smještenom pod školskim igralištem u Chicagu. Iskreno se nadao kako će mu taj uspjeh priskrbiti jedno od ključnih mjesta u hijerarhiji razvoja projekta ‘Manhattan’ u Los Alamosu, no od toga nije bilo ništa. ”Digići ne znaju kurca o kvantnoj mehanici i srodnim disciplinama!”-komentirao je stanoviti kazar Oppenheimer, i na Enricovo mjesto postavio svog mladog ali ambicioznog sunarodnjaka Feynmana. No, bilo kako bilo, danas se ne mogu poreći Fermijeve zasluge kako za ostvarivanje prve nadzirane fizije, tako ni za nikad razjašnjenu smrt cijele srednješkolske čikaške baseball momčadi uslijed leukemije.

Prvobitno Fermijevo rješenje (reaktorsko, ne ono bejzbolsko) i danas predstavlja stereotip. Uran je smješten u cijevima koje se po potrebi mogu izvlačiti, odnosno uvlačiti u tijelo reaktora. Time se smanjuje ili povećava količina urana izložena neutronskom bombardiranju, i samim tim regulira se intezitet fizije. A ako bi ste malo bolje pogledali u dubine reaktora, vidjeli bi ste prekrasnu plavu svjetlost. Pa da i na trenutak pomislite kako se pred vašim očima zbiva nešto nestvarno lijepo i nadnaravno, riječi dežurnog inžinjera vratile bi vas u stvarnost. Isijavanje reaktora formira u okolnoj, deuterijevoj vodi udarni val, budući da se te čestice gibaju brže od svjetlosti ( u relativnom smislu, jer u ovom slučaju svjetlost usporava otprilike za jednu četvrtinu ). I skoro smo zaboravili: funkcija deuterijeve vode jest usporavanje neutrona koji bombardiraju jezgre urana, i tako izazivaju fiziju. Toliko.

 Onda se dogodio Los Alamos. Pa su ‘Dječak’ i ‘Debeljko’ zbrisali dva japanska grada. Pa su se danima carski generali zaklinjali u samurajski kodeks, ne namjeravajući popustiti. Pa su im i Rusi objavili rat do istrijebljenja. Pa su unuci šoguna popustili. I uskoro pod američkim patronatom postali jedno od vodećih svjetskih gospodarstava.

Ova je ‘Leteća tvrdjava’, odnosno Boeing B-29 nazvana po majci kapetana Tibbetsa (na slici desno). Riječ je o kobnom zrakoplovu koji je u ranim jutarnjim satima 6. kolovoza 1945. isporučio svoj smrtonosni teret na japanski grad Hiroshimu. Ime zrakoplova nema veze s eventualnom kapetanovom seksualnom orjentacijom.

 

 

A onda je u zemlji pobjednika zavladao poslijeratni optimizam – McCarthy je krenuo u lov na ‘vještice’, bitnici su poduzeli prva simbolična putovanja sa istočne na zapadnu obalu, a drveni i neugledni interijer američkih dinera je zamijenjen novim konceptom sa staklenim zidovima, kromiranim šankovima, kožnim naslonjačima, formica stolovima zaobljenih rubova, i posebno znakovito, juke-boxima.

Da, bijahu to zlatne pedesete, doba rađanja rock’n’rolla (i hladnog rata, primjetit će neki). Mladi su se parovi tiskali u širokim kabrioletima rasterski posloženim na poljanama drive in kinematografa gledajući filmove u kojima zli vanzemaljci u čudnim tanjurastim letjelicama prijete mladoj i slobodnoj američkoj demokraciji. Kakvih tu sve naslova nije bilo: This Island Earth (koji nam je ponudio Metaluna mutanta koji će u ‘humanoidnijoj’ formi uskoro postati stereotip za Greyja), Earth vs. Flying Saucers, Terror from Outer Space!, Invaders from Mars, kao i jedan bezazlenog imena On the Beach.

Nije to bio nikakav surf film, već mračna distopija o nuklearnim ratom razorenom svijetu gdje je nekim čudom Australija ostala pošteđena holokausta. Pojedinci i dalje žive u nadi da se u određenim zakutcima svijeta kriju preživjeli, a velika su očekivanja potvrđena nepravilnim ali konstantnim Morseovim signalom čije je izvorište locirano u San Diegu, CA. Nažalost, upućena će ekspedicija otkriti kako je riječ tek o prazoj boci Coca – Cole zapetljanoj u prozorske rolete, koja se pomiče u skladu s naletima vjetra te udarajući po drški još aktivnog telegrafa proizvodi taj fantomski kod. Kako se kontaminacija lagano širi ka jugu, junake filma polako ostavlja hrabrost, te se odvažuju na neodložive finalne činove samoubojstva. Posebno je dojmljiv Fred Astaire sa svojim uspjelim trovanjem ugljičnim monoksidom iz uključenog automobilskog motora u garaži – uglavnom, simpatično uspješniji od Edwardsovog Felixa (S.O.B., 1981.). Ostali će pričekati sudbinu sa svojim ‘suicide pillsima’.

Što je to tako neočekivano preokrenulo poslijeratni optimizam u paranoju, te u tanjuraste filmske letjelice umjesto glavatih aliena ugurati glavate Ruse? Tek jedno maleno uravnoteženje na vagi – od godine 1949., Sjedinjene Države više nisu bile jedina nuklearna sila, pošto su takvo oružje sklepali i Sovjeti. Štoviše, urođena će ih stepsko osvajačka megalomanija u narednim desetljećima tjerati do krajnje apsurdnih ciljeva poput hidrogenske bombe Tzar (Car), detonirane koncem 1961., koja je sa svojih stotinu megatona (ekvivalent sto tisuća tona kilograma TNT-a) trebala biti najubojitije oružje ikada stvoreno ljudskom rukom. Srećom, u konačnici su braća Rusi uočili svu apsurdnost takvog modela, te srezali snagu na ‘svega’ pedeset megatona (dokaz da slavenska duša i nije toliko široka kao što se priča). Time je barem spriječeno uzaludno žrtvovanje posade zrakoplova koji ju je nad padobranom ispustio sjeverno od Novaje Zemlje unutar arktičkog kruga, no ne opekotine trećeg stupnja kod osoblja smještenog više od stotinu kilometara od ‘nulte točke’. Usput rečeno, gljiva je dosegla visinu od zamalo šezdeset kilometara.

Sovjetska fuzijska Tzar Bomba, najmonstruoznije djelo ikad stvoreno ljudskom rukom je u izvornoj verziji trebala ‘težiti’ stotinu megatona. Razum je prevladao, pa je snaga skresana na ‘mizernih’ pedeset!

 

Time je započelo utrkivanje u naoružanju koje će obilježiti nadolazeće vrijeme. Šezdesete su protekle u paranoičnom isčekivanju sirena za uzbunu i redovitih vježbi po vrtićima i školama, tek onako u slučaju nuklearnog napada. Tenzije su porasle do te mjere da se u jednom trenutku uništenje činilo neminovnim. Castro je, naime, odobrio instaliranje ruskih raketa na Kubi, što je Hruščov dočekao raširenih ruku – drugovoma u sovjetskim komitetima je očito vlastita promocija bila bitnija od svjetskog mira. Srećom, postojao je jedan razumni John Fitzgerald Kennedy koji je uspješno izgladio stvar, postavivši tako prve, mada još klimave temelje smanjenju nuklearnog arsenala. Izgleda da njegov razum nije odgovarao niti domaćim ‘jastrebovima’, pa je točka na ‘I’ postavljena u Dallasu, 22. studenoga 1963. Kažu da je to uradio ‘Cancer man’.

Sada je i najvećoj budali postala jasna prozirna igra velesila u svjesnom balansiranju statusa quo, pa je i reakcija javnosti patetičnu auru zamijenila onom ironičnom. To se ponajbolje očituje u legendarnom Kubrickovom filmu Dr. Strangelove (1964.), koji sakrastično ilustrira vječnu dvojbu o pogubnosti ‘ljudskog fatkora’, kao i katastrofu kao neizbježnu posljedicu ‘šuma’ na komunikacijskim kanalima. Teško je izdvojiti highlighte između brojnih nezaboravnih trenutaka koje je ponudila ova crnohumorna komedija, no Peter Sellers je nenadmašan u trojnoj ulozi predsjednika Sjedinjenih Država, kapetana Mandrakea te Dr. Strangelovea čija refleksna nacistička prošlost reflektira na Wernera Von Brauna i projekt ‘Paperclip’. Briljiraju i Sterling Hayden kao general Jack Ripper, inicijator kataklizme koji je pritisnuo Big Red One u strahu da će Rusi zatrovati dragocjene zalihe američke pitke vode; Slim Pickens u ulozi bojnika ‘King’ Konga koji će žrtvovati vlastiti život da bi bombu spustio na zadani cilj, te Peter Bull kao ruski veleposlanik koji se, kao jedan od ‘odabranih’ preživjelih u američkom predsjedničkom bunkeru, u trenucima kada je površinski svijet zbrisan ne oslobađa stare navike fotografiranja dokumenta koji više nikome neće poslužiti. Kubriku je tadašnja nuklearna prijetnja tek zgodno poslužila u namjeri karikiranja određenih ljudskih osobina, pogotovo gubljenja koraka pred galopirajućim razvojem tehnologije. Na koncu, ovaj je film pokazao kako je čitava paradigma nuklearne prijetnje bila pomalo prenapuhana, mada vrlo vjerojatna zbog teškoća pri koordiniranju niza detalja u lancu. Tako su barem mislili oni vodeći u USA i SSSR, zaboravljajući moguće kolateralne žrtve na brisanom terenu između njih.

 

I tako, dok su se mladi Amerikanci drogirali, kitili cvijećem i pjevali protestne antivijetnamske ali ne i antinuklearne pjesmice, a mladi Rusi marširali po pionirskim i omladinskim skupovima pod partijskim zastavama, zaštićeni bezbrojnim bojevim glavama Majke Rusije, mladi su Europljani sa obje strane željezne ograde drhtali od straha u sjenovitim sobama sivih, kišom zalivenih brutalističkih stambenih blokova. Njihov će se strah pred kataklizmičkim scenarijem, potpomognut ostalim ‘mračnim’ parametrima poput nezaposlenosti, naftne krize i terorizma razbuktati u drugoj polovici sedamdesetih, i upravo će to vrijeme iznjedriti prva bitnija glazbena ostvarenja protkana ‘nuklearnom tematikom’. Igrom slučaja ili ne (prosudite sami), sve se bitnije globalne teme u glazbi inteziviraju zaslugom punka!

Mein Führer! I can walk!

 

Uistinu, potražite li pjesme koje se tematikom naslanjaju na negativne posljedice ‘atomskog doba’, brzo ćete doći do zaključka da najviše njih datira iz perioda 1976. – 1984., dok se žanrovski većinom mogu staviti pod zajednički punk/post-punk nazivnik. Primjerice, kultni album London calling (1980.) The Clasha otvara istoimena skladba protkana postapokaliptičnim vizijama potopljenog Londona. Izuzme li se činjenica da je tekst dijelom samoironijski ubod Joe Strummera koji je u vrijeme snimanja albuma živio u prestižnom neboderskom naselju znakovita imena World’s End Estate, smještenom u jugozapadnom Chelseau uz Temzu, stihovi dovoljno govore:

The ice age is coming, the sun is zooming in
Engines stop running and the wheat is growing thin
A nuclear error, but I have no fear
London is drowning-and I live by the river

 U svojoj ranoj ‘John Foxx’ inkarnaciji, Ultravox snimaju skladbu Hiroshima, mon amour (album Ha! Ha! Ha!, 1977.), koja je indirektna posveta istoimenom filmu Alana Resnaisa i na prvi pogled nema vidljivim referenci na mračne događaje iz kolovoza 1945., no zato će se jedna druga pjesma istog sastava, ovoga puta iz autorske radionice Midge Urea jasnije postaviti prema nuklearnoj prijetnji. Riječ je o Dancing with Tears in my Eyes (album Lament, 1984.), čiju paranoičnu atmosferu pojačava i prigodni video klip.

Atmosfera je nelagodnog isčekivanja novog i vjerojatno posljednjeg sukoba velesila obojila ostvarenja zavidnog broja britanskih post-punkera. Tu su Stranglersi i njihova Nuclear Device, Siouxsie and the Banshees i Cities in the Dust, OMD i ultimativni plesni hit Enola Gay (riječ je o imenu zrakoplova B-29 koji je istovario smrtonosni teret na Hiroshimu, a kršten je po majci kapetana Tibbetsa), The Sound i Missiles, Comsat Angles sa pjesmom nazvanom po već spomenutom filmu On the Beach, zatim Bill Drummondov prvi sastav i kultno ime liverpulskog punka Big in Japan sa Don’t Bomb China Now, a svoj je doprinos temi dao i nadobudni Morrissey, mada sumorni ambijent ‘grada kojeg su zaboravili bombardirati (Every Day is like a Sunday) više duguje Johnu Betjemanu i njegovoj poemi Slough.

Materija je obrađena i od strane dičnih veličina progresivnog zvuka – Greg Lake je u tu svrhu napisao skladbu Nuclear Attack, supergrupa Asia na svojem albumu Astra iz kasne 1984. ima pjesmu Countdown to Zero, dok su Jethro Tull u koncept albuma ‘A’ (1980., uz napomenu – riječ je o homageu Spielbergovim Bliskim susretima III. vrste) uvrstili naslove Protect and Survive te Flyingdale Flyer. Ova se potonja odnosi na Flyingdales, RAF-ovu stratešku bazu lociranu u vrištinama sjevernog Yorkshirea. U žanrovskom bi kontekstu bilo nepravedno zanemariti Davida Gilmoura i kompoziciju Cruise (album About Face, 1984.), u kojoj podiže svoj usamljenički glas protiv NATO-ovog instaliranja krstarećih dalekometnih projektila na britanskom tlu.

Korak po korak, i dobrano smo zašli u janusovske osamdesete. Veselo i našminkano lice sa primjetnom sintetičkom nijansom nipošto nije prava slika tog burnog desetljeća, već prije njegova površinska manifestacija. Ispod tapiranih frizura i lepršavih elektroničkih ritmova se krio strah koji se lagano približavao onoj točki vrenja iz ranih šezdesetih. Brežnjev je umro čime je SSSR ostao bez čvrste ruke, upravo kada je nadobudni propali glumac Reagan odrađivao prvi predsjednički mandat. Izgleda da je ‘nuklearna paranoja’ ponovo zahvatila i poslovično rezigniranu američku mladež, barem ako je vjerovati stihovima pjesme Paranoid Chant, odnosno onim dragim ljudima iz neponovljivih Minutemena, Mike Wattu i nažalost danas pokojnom Boonu:

I try to work and I keep thinking of World War III
I try to talk to girls and I keep thinking of World War III
The goddamned six o’clock news makes sure I keep thinking of World War III
I got a mile of numbers and a ton of stats
Of warheads
A billion Chinese with warheads
I don’t even worry about crime any more
So many goddamned scared faces
I keep thinking of Russia, of Russia
Paranoid, stuck on overdrive
Paranoid, scared shitless

 Tih je osamdesetih svjetlost dana ugledala i grafička novela When the Wind Blows (1982.) Raymonda Briggsa, koja je četiri godine poslije zaživjela i u animiranoj ekranizaciji pod autorskom palicom japanca Teuraki Murakamija (za zapadnjake, jednostavno ‘Jimmy’). Znakovit je popratni soundtrack kojemu su doprinos dala visokokotirajuća glazbena imena poput Genesisa ili Davida Bowiea, no primarne se zasluge ipak pripisuju Rogeru Watersu kojemu je takav scenarij došao kao naručen.

Kakav scenarij? Pa, When the Wind Blows nam kazuje o zadnjih nekoliko mjeseci u životu postarijeg engleskog para, Jima i Ethel, koji će preživjeti predratnu paranoju, nuklearne napade i čitav taj popratni aftermath, no na koncu će ih dokrajčiti dobra stara radijacija. Briggs, Murakami i (nemojmo zaboraviti) Waters nam nude bezizlaznu koncepciju u kojoj pasivno, ili tek uljepšano kazano, stoičko isčekivanje neminovnog (p)ostaje jedina solucija.

Izgleda kako je Waters poprilično opsjednut avetima mogućeg nuklearnog uništenja – dovoljno se prisjetiti skladbe Two Suns in the Sunset kojom zaključuje posljednji album istinskog Pink Floyda, The Final Cut, a marčni se scenario zamalo ostvaruje na njegovom drugom samostalnom albumu; konceptualnom Radio K.A.O.S. iz 1987: nepokretni će Billy (imamo li mi to prikrivenu aluziju na Dr. Strangelovea?) iz invalidskih kolica svojim psihokinetičkim moćima zamalo namjerno izazvati srećom lažirano predkataklizmičko stanje (skladbe Four Minutes i The Tide is Turning). Slična je tematika primjetna i kod U2; ‘dežurnih dušebrižnika’ svjetskog rocka koji su osamdesetih izbacili barem dvije skladbe iz ‘nuklearnog’ miljea: Seconds (album War, 1983.) te naslovnu temu sa albuma Unforgettable Fire (1985.) koja, unatoč donekle ironičnom nazivu referira na bombadiranje Hiroshime i Nagasakija.

 

 

Roger Waters, jedan od poznatijih nuklearnih paranoika.

 

U drugoj se polovici desetljeća pomalo neočekivano stvari mijenjaju iz korijena. Reagan je dobio dostojnog pandana u vidu Mihaila Gorbačova koji će ujedno biti i posljednji predsjednik Sovjetskog imperija te šef pripadne partije. Taj će dvojac sastavljen od jednog bivšeg i jednog budućeg glumca (ne zaboravite Wendersov Faraway, So Close iz 1994.) zbiljski poraditi na uklanjanju uzroka i posljedica hladnog rata čime će se znatno smanjiti nuklearna opasnost, barem od strane dvije najveće sile. Kada je po demontaži SSSR-a Rusija prezela kompletni nuklearni arsenal bivše države, spriječeno je nepoželjno rasipanje istog na više zemalja, i od toga trenutka kao da je čitav taj desetljećima prisutan strah od ljudskom rukom izazvanog Armagedona jednostavno ispario. U devedesetima nije bio uočljiv, posebice ako se pop-kulturalna scena iskoristi kao lakmus za opipavanje bila javnosti. Nažalost, istina je ponešto drukčija, pošto se osjećaj nemoći i užasa pred nuklearnom kataklizmom tek pretočio u slično beznađe uvjetovano avetima terorizma. I tek da se ne zaboravi – druga nam je polovica osamdesetih podarila i Černobil!

U svakom slučaju, novi će se ratovi voditi selektivnim udarima konvencionalnim raketama, dok će nuklearno oružje ostati tek kolekcionarska prijetnja iz sjene čija će svrha biti postizanje ravnoteže na vagi, ali ne i fizička uporaba. Promatrajući čitavu tu epohu sa distance od dvadesetak godina, nekadašnji nam strahovi mogu izgledati smiješni i prenaglašeni – tresla se brda a rodio se miš. Nuklearna energija se danas primarno koristi u mirnodopske svrhe. Čak je nedavno iznova aktualizirano postavljanje raketa s bojevim glavama na europskom tlu tek dobro proračunata geostrateška igrica od strane NATO-a, odnosno Sjedinjenih Država s jedne, te Rusije s druge strane. Ulozi su možebitno nuklearni, no rezultati se boduju u ekonomskim pokazateljima!

No, kako vjerovati nekima koji obogaćuju uran tvrdeći da to rade iz čisto energetskih razloga, a istovremeno pozivaju na brisanje jedne konkretne države sa svjetske mape?

Izgleda da ipak još nije gotovo!!!