Crveno je inače boja ljubavi, to zna svatko tko sluša glazbu. Ali za Franka Oceana, njegovo prvo ljetno zaljubljivanje bilo je i ostalo obojeno narančastom. Sinestezija je samo jedna od supermoći Franka Oceana. Druga je ta da se rodio s jedinstvenim talentom, onim za remećenje ustaljenih normi R&B-ja i soula. Ocean ima ocean vizije, a prva nautička milja bio je „Channel Orange“, kotao žanrova u kojem okusima dominiraju alternativni R&B i psihodelični soul. On se sluša kao gledanje filma i gleda kao autobiografska lamentacija o životu, ljubavi i hedonizmu.
Jedan od onih albuma koji je dosljedan u iskorištavanju maksimuma duge forme: filmski dijalozi i ambijentalni skitovi su vezivno tkivo jednog velikog audioromana, pjesama koje se ulijevaju jedna u drugu, na trenutke postaju R&B simfonija, ali uvijek služe pričanju priča. Ocean za sebe kaže da je storyteller, njegove su pjesme novele, ponekad sazdane na lekcijama iz osobnog iskustva, a ponekad tek rezultat opservacije okoline. I da, često su to lamentacije o propalim ljubavima, poput „Thinkin Bout You“, koja melankoliju stihova oživljava drejkovskim repanjem i falsetima, ili „Bad Religion“ sa sakralnim orguljama i baroknom raskoši kakve se ne bi postidio niti Meat Loaf. „Sweet Life“, kao i „Super Rich Kids“, secira klasne konflikte poput romana Breta Eastona Ellisa ili opusa grupe Pulp, samo što prva zvuči kao ljetna jazzy vožnja, a druga kao R&B koji semplira Eltona Johna.
Taj laki slalom kroz žanrove, izbalansiran u jedan prog-soul masiv, potpisuje Malay, producent koji se nekoliko godina ranije proslavio radeći s Johnom Legendom, ali svoj puni potencijal ostvario je u sudaru s kreativnim genijem starog prijatelja Oceana. Malay i Frank napisali su čitav „Channel Orange“ u dva tjedna i to, što zvuči zapanjujuće, ako imamo na umu soničnu razigranost i kompleksnost njegove finalne zvučne slike, na klaviru i akustičnoj gitari. Iz takvog kostura izrasla je čak i jedna „Pyramids“, uistinu posebna biljka, stabljika R&B-ja 80-ih s cvjetovima berlinskog rejvanja. „Channel Orange“ je broken love parade, party za ispucala srca i egzorcizam uspomena.
(Velimir Grgić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
‘Heaven Up Here’, drugi album liverpulskog sastava Echo & the Bunnymen se može promatrati kao veliki comeback ambijentalne psihodelije u ranim osamdesetima, no on je definitivno mnogo više od toga; jedan zaokružen, skoro konceptualan projekt koji je postavio smjernice koje će u nadolazećim godinama koristiti brojna novostasala imena s alternativne scene. Svejedno u kojem ga svjetlu promatrali, ovaj uradak spada u sam vrh britanskog post punka, ukoliko već nije i njegova kruna!
