Nakon rodnoj državi posvećenog albuma „Michigan“, Stevens je najavio suludo ambiciozan projekt snimanja pedeset konceptualnih albuma, po jedan o svakoj američkoj saveznoj državi. Za drugu je odabrao Illinois i nakon izdavanja istoimenog albuma – postoje različiti navodi, no zaboravite što piše na naslovnici, službeni je naziv u slovo jednak nazivu države! – odustao od te zamisli. Danas tvrdi da je to bio samo reklamni trik, no količina truda uloženog u „Illinois“ govori suprotno. Mjesecima je temeljito proučavao povijest države i napisao toliku količinu pjesama da je one koje nisu stale u osamdeset minuta formata CD-a godinu kasnije objavio na dodatnom albumu „The Avalanche“.
Mjesecima izoliran, pišući pjesme i u studiju, sam svirajući većinu instrumenata, Sufjan je stvorio glazbenu mapu Illinoisa usporedivu s onima kakve su – spontano i tijekom više desetljeća – za čitave SAD stvorili Bob Dylan ili Johnny Cash. Intenzitet uloženog truda, ali i onog ostvarenog je toliki da je nakon završetka čak razmišljao o prekidu glazbene karijere. Umjesto toga, više se posvetio live nastupima, ali koliko je album promijenio njegov pristup stvaranju glazbe najbolje se vidi po tome što je sljedeće desetljeće prešao s jednogodišnjih na otprilike petogodišnje razmake u objavljivanju novih radova.
Grandiozno orkestriran, pod snažnim utjecajem suvremene klasične glazbe, ponajprije Stevea Reicha, kompleksnošću i iznimnošću ovo je gotovo glazbena inačica „Terra Nostre“, monumentalnog romana Carlosa Fuentesa, djelo toliko duboko i ultimativno da se istovremeno čudimo zašto nije na samom vrhu liste najboljih, ujedno toliko hermetično da u njemu može uživati samo malen dio publike (eto razloga, op.ur.). Uz osobnu notu, nakon uistinu mnogo preslušavanja od 2005. do danas, i dalje smo uvjereni da nikada nismo uspjeli poslušati „Casimir Pulaski Day“ a da nam oči ostanu posve suhe.
(Dino Milić-Jakovlić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
‘Before And After Science’ zatvara Enoovu art-pop tetralogiju sa sredine sedamdesetih i skoro tri desetljeća njegov je posljednji album sa prisutnim vokalnim skladbama. No, ono što ovom uratku daje autentičnost i kvalitetu jest rivalistički odnos onih ritmičkih nauštrb rasplinutih skladbi, a takva je polarizacija tek prividna pošto i u međuprostoru egzstiraju kompozicije koje se ne mogu olako uvrstiti u navedeni stereotip. U svakom slučaju, inovantan i inspirativan album koji definitivno zaslužuje mjesto u rubrici ‘Nezaboravne Vatre’!
