STEREO MC’S / Connected (1992)
Hit album britanskog dvojca u ovotjednim Vatrama.
ECHO & THE BUNNYMEN / Ocean Rain (1984)
Nezaboravne vatre iz knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
Koristeći orkestar od 35 članova tijekom snimanja u studiju u Parizu Echo and the Bunnymen su na svom četvrtom albumu „Ocean Rain“ postigli razinu operetne melodramatičnosti koja im je savršeno odgovarala i dala ispravan ton njihovu najpoznatijem i najboljem albumu. Nije to lepršava i lagana melodrama, ovdje su stvari prilično mračne i poremećene, ipak je riječ o istom bendu, iako se zvuk promijenio. Melodije su u prvom planu, a rock ritam je gurnut u pozadinu, što je opet omogućilo Ianu McCullochu da otpjeva „The Killing Moon“, prekrasnu tragičnu romantičnu gotičarsku baladu o neostvarenoj žudnji.
Pod mjesečinom se odvijaju sve gotičke scene vrijedne sjećanja i noćnih mora. Orkestracije su na albumu bizarne i doprinose osjećaju nelagode, ali ne i nepristupačnosti. To je jeza koju možemo podnijeti i koju ćemo rado podnijeti radi neke veće ugode koja nas očekuje na kraju. Jedino, ona na koncu ne dolazi, sva ta romantična obećanja su puke fantazije, ostaje samo san i slomljeno srce. Osjećaj je to stajanja na pustopoljini kojom šibaju vjetrovi sudbine i donose samo tragediju, poput onoga kada čitate „Orkanske visove“.
„Ocean Rain“ je prilikom izlaska reklamiran kao najveći album ikada napravljen, no bend zapravo nikad nije izašao izvan granica svog otoka šibanog vjetrom i kišom. Metafore i aluzije na avanture brodom u stihovima dovlače slike o britanskim piratima koji se hrabro upuštaju u svoja putovanja, ali junaci u ovim pjesmama su šibani oceanskom kišom i ne nalaze mir ni u jednoj luci. Echo and the Bunnymen su dosegli vrhunac ovim albumom i možda sagorjeli od ambicije da ga učine najvećim svih vremena pa je sljedeći trebalo čekati tri godine. Film „Donnie Darko“ je 2001. svojom uvodnom scenom doveo do toga da shvatimo kako je „The Killing Moon“ uistinu veličanstven komad pop genijalnosti te da se ovaj album mora početi cijeniti kako i zaslužuje.
(Ivan Palijan, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Tracklist:
- “Silver” – 3:22
- “Nocturnal Me” – 4:57
- “Crystal Days” – 2:24
- “The Yo Yo Man” – 3:10
- “Thorn of Crowns” – 4:52
- “The Killing Moon” – 5:50
- “Seven Seas” – 3:20
- “My Kingdom” – 4:05
- “Ocean Rain” – 5:13
+ bonus
autor: Ante Marković, 26/02/2025
Vezane objave
Arhiva
LAMBCHOP / Nixon (2000.)
Paralizirajuća tišina. Melem za napaćene uši. Kurt(tekstopisac, autor, pjevač) kao nikad prije ni poslije.
THE DELGADOS / Peloton (1998.)
Najbolji album ponajboljeg škotskog(dakle, svjetskog) benda sa najboljom škotskom (dakle, svjetskom) pjevačicom, ponajboljim škotskim (elem, svjetskim) autorom i gitaristom, izdan za njihovu sopstvenu- suvišno je i napominjati-najbolju škotsku (svjetsku!!) izdavačku kuću Chemikal Underground.
THE CULT / Love (1985.)
Da, bio je to jedan od onih albuma koje s punim pravom možemo nazvati ‘generacijskim’, i koji su se tijekom te 1985., pa i narednih godina rijetko micali s gramofona – možda tek u svrhu okretanja s ”A” strane na ”B” i obratno. Ono što je osvojilo brojne sljedbenike kako klasičnog, tako i alternativnog rocka bio je savršen odmjer utjecaja i stilova. Na prvi pogled, Love je tipično ostvarenje iz gothic rock radionice, no istovremeno se ne možete oteti dojmu kako je riječ o savršeno iznijansiranom psihodeličnom hard rocku koji srećom nije zaglavio u žabokečinama ranih sedamdesetih, već je lucidno i lukavo pratio trendove.
