KLFM

THE CULT / Love (1985.)

Jedan od uobičajenih i nažalost čestih nesporazuma kada je u pitanju britanski sastav The Cult leži u njihovoj klasifikaciji. Iako su od druge polovice osamdesetih svoj zvuk poprilično energizirali, približivši ga donekle nekim prizemnijim trendovima poput hard rocka, pa i heavy metlala, izvorna polazišta The Culta leže na sasvim drugačijim koordinatama.

Sastav je osnovan 1983. u Bradfordu, zapadni Yorkshire, a u tim su pionirskim danima nastupali pod imenom Death Cult, što je jasna referenca na prethodni bend dvojice ključnih članova, Iana Astburyja i Billa Duffyja, Southern Death Cult. Godine 1984. snimaju svoj prvi, relativno nezapaženi album Dreamtime, no zato već iduće 1985. objavljuju svoje kultno ostvarenje Love.

Možda su u trenutku izlaska neke stvari još bile nejasne, ili barem nedovoljno definirane, no bilo je pottrebno svega nekoliko mjeseci da Love zauzme ključni položaj ne samo na tada aktualnim top ljestvicama, već i u fonotekama iz dana u dan rastućeg broja fanova.

Da, bio je to jedan od onih albuma koje s punim pravom možemo nazvati ‘generacijskim’, i koji su se tijekom te 1985., pa i narednih godina rijetko micali s gramofona – možda tek u svrhu okretanja s ”A” strane na ”B” i obratno. Ono što je osvojilo brojne sljedbenike kako klasičnog, tako i alternativnog rocka bio je savršen odmjer utjecaja i stilova. Na prvi pogled, Love je tipično ostvarenje iz gothic rock radionice, no istovremeno se ne možete oteti dojmu kako je riječ o savršeno iznijansiranom psihodeličnom hard rocku koji srećom nije zaglavio u žabokečinama ranih sedamdesetih, već je lucidno i lukavo pratio trendove. Stoga je Love bio itekako usporediv s tadašnjim ostvarenjima bendova poput The Sisters of Mercy, Jesus and Mary Chain, Echo & The Bunnymen, The Cure ili Love and Rockets, a pojedina producentska i tehnička rješenja, posebice ona gitarska prizvaju i u to vrijeme aktualne uratke U2.

Iako gotovo u cijelosti prožet energijom karaktersitičnom za sredinu osamdesetih, zvuk albuma Love je donekle izbalansiran rijetkim ali vrhunskim baladama (Brother Wolf – Sister Moon i Black Angel) koje su na unikatan način pojačavale ionako sveprisutnu dozu mističnosti. Energija, feedback, pomalo destruktivni pristup kako naslijeđu Led Zeppelina, tako i post punk sazvučjima rezultirali su nečim izvornim i nepredvidivim. Rijetko se zvijezde poklope u odgovarajućem položaju koji diktira remek djelo, no te 1985. jesu.

Iako je Love danas manje više upamćen po nekolicini hitova kojima nije nedostajalo kvalitete (Rain, Phoenix, Nirvana…), bilo bi ignorantski ne spomenuti i druge skladbe koje su svojim mračnim električnim buntom obojale ostatak albuma – pored već spomenutih dvaju balada, red je naglasiti i izvrsne skladbe poput Big Neon Glitter, She Sells Sanctuary, Hollow Man ili pak Revolution.

Love je u dobroj mjeri promjenio zvučnu sliku centralnih osamdesetih, i to je neupitno. Nažalost, u nastojanju da se ne ponavljaju i time zađu u začarani krug bezidejne repetitivnosti, Astbury i Duffy se na ostvarenjima koja slijede (Electric iz 1987., te Sonic Temple iz 1989.) isuviše primakli profanom hard rock zvuku kojeg su prethodno u pravilu izbjegavali ili barem bojali uspjelim kamuflažnim nijansama. No, albumi koji su nastali nakon Love ionako spadaju u asvim drugačiju kategoriju, a čak i činjenica da je riječ o istom bendu ne može zasjeniti to genijalno remek djelo koje je pomalo neočekivano bljesnulo prije točno trideset godina, ostavivši u suvremenoj glazbi mnogo dublji trag no što se na početku moglo pretpostavljati!

The Cult: Love (Beggar’s Banquet, 1985.)

01 Nirvana  5:29
02 The Big Neon Glitter  4:53
03 Love  5:32
04 Brother Wolf; Sister Moon  6:49
05 Rain  3:58
06 The Phoenix  5:06
07 The Hollow Man  4:44
08 Revolution  5:25
09 She Sells Sanctuary  4:19
10 Black Angel  5:25

Vjeran Stojanac