KLFM

FIREWATER / The Man On The Burning Tightrope (2003.)

 

Sredinom devedesetih, nedugo po raspuštanju svojeg prethodnog sastava Cop Shot Cop, Tod Ashley pokreće čudnovati projetk zvan Firewater. Razloga je za takav potez bilo više. U prvom je redu Cop Shot Cop postao neodvojiv od vremenom stečene reputacije pomalo sirovog i ne baš zanemarivim dijelom industrial zvukom obojenog benda i tu se nije moglo puno toga promjeniti. Zvuk temeljen na često dvostrukim bas dionicama i prožet nepokolebljivim, zamalo betonskim ritmom definitivno nije omogućavao Todu da u potpunosti izrazi svoja nastojanja i vizije. Firewater je dakle bila neminovnost koja je od samih začetaka građena na premisi “supergrupe”, dakle kolektiva čije članstvo dolazi iz brojnih već renomiranih sastava, a takav pristup nije tek Todov hir, već premisa koja je garantirala raznolikost i eklektičnost.

And nothing you can teach her
About a double feature
Let the blood and whiskey flow
Because tonight you are a player
Tomorrows never there
In the dog & pony show!

U glazbi Firewatera prepoznat ćete tako uplive punka, klasičnog rocka, swinga, ska, cabareta, cirkuske glazbe, klezmera, hardcorea, jazza, gypsy punka i da ne nabrajamo sve te stilove – Tod je, uostalom, jednom jako precizno opisao zvuk Firewatera kao wedding band gone wrong, a stoji i ona fanovska poredba koja njihov zvuk definira kao The Beatles’ “Being for the Benefit of Mr. Kite” on bad LSD trip.

Oren Kaplan, Tod Ashley i Tamir Muskat u vrijeme nastajanja albuma “The Man On The Burning Tightrope”

Svi ti zbunjujući i genijalni likovi koji su tijekom prvih desetak godina protutnjali kroz Firewater zajedno djeluju kao prepis iz antologije “Tko je tko u suvremenoj američkoj popularnoj glazbi”. Pored Toda, bijahu tu u određenim fazama Duane Denison (Jesus Lizard), Paul Wallfisch (Botanica, Mick Harvey, Alexander Hacke), Oren Kaplan (Gogol Bordello), Yuri Lemeshev (Gogol Bordello), Tamir Muskat (Balkan Beat Box), Yuval Gabay (Soul Coughing), Ori Kaplan (Balkan Beat Box), Jennifer Charles (Elysian Fields), David Ouimet (Motherhead Bug i Sulfur), Hahn Rowe (Foetus i Swans), Britta Philips (Luna i Dean & Britta), Kurt Hofmann (They Might Be Giants), Erik Sanko (Lounge Lizards)… naravno, lista nije zaključena, ovo je tek uzorak imena kojih se potpisnik ovih redaka može trenutno prisjetiti!

Prva su tri albuma Firewatera relativno uspješno i na očekivan način sintetizirala kako Todova stremljenja ka širim glazbenim horizontima, tako i utjecaje koje je svaka od spomenutih osoba utisnula u stasajuće sonično tkivo. To su Get Off The Cross, We Need Wood For Fire (1995.), The Ponzi Scheme (1998.) te Psychopharmacology (2001.), no, bujajuća je esktaza jednom morala eksplodirati, što se i dogodilo na uratku koji i jest tema ovotjednih Nezaboravnih vatri, remek djelu nazvanom The Man On The Burning Tightrope (2003.).

Iako je teško reducirati ionako reduciranu listu navedenih kultnih glazbenika, The Man On The Burning Tightrope praktički je djelo četvorice – Toda, Paula Wallfisha, Orena Kaplana i Tamira Muskata (koji je zajedno s Ashleyjem producirao album). Svi oni kabaretski, karnevalski i cirkuski trenuci koji su se na prethodna tri ostvarenja javljali tek u naznakama ovdje preuzimaju dominaciju i dolaze do potpunog izražaja!

The Man On The Burning Tightrope balansira između Waitsovih deliričnih halucinacija, jazza, calypsa, punka i istočnoeuropske glazbe, posebice klezmera, a tematski obrađuje područje koje se dodiruje mračnih strana života – Todovi tekstovi više no ikad prije govore o ubojstvima, razorenim ljubavima, alkoholizmu, tuzi, prostituciji, samoubojstvu i sl., no ovoga se puta stihovi savršeno uklapaju u glazbenu matricu koju pored klasičnog instrumentarija (gitara – bas – bubnjevi – klavijature) sačinjavaju i harmonike, ksilofoni, duhački instrumeti, cjevasta zvona, Wurlitzerove orgulje, zvončići, honky tonk piano, melotron, vergl, pa čak i glazbene kutije.

Album je uokviren s dvije relativno kratke teme koje u sebi sadrže leitmotive koji se uz određene varijacije javljaju u većini skladbi: uvodnom Fanfare i odjavnom Descent. Unatoč konceptualnosti i kompaktnosti materijala, moguće je izdvojiti nekoliko pjesama koje specifičnom atmosferom naglašavaju taj istovremeno ekstatični i depresivni vodviljsko-varijetetski trenutak.

Too Many Angels jest kabaretski valcer koji svojim kotrljajućim tročetvrtinskim ritmom i zamalo suludim instrumentarijem možda sublimira bit čitavog albuma. Sve je tu – nema uostalom smisla još jednom nabrajati ono prethodno navedeno.

Oh what can you say?
You know that your words count for nothing
And how does it feel when the real finialy reaches the end?
What can you do when the stars that you knew are all fading away?
You don’t need a crutch
You just need a friend

Cause there’s too many angels
Too many angels
Above this waning wall

Odmah po njoj slijedi Dark Days Endeed koja započinje u znaku tanga, no već se nakon nekoliko taktova transformira u prekoantlantski preslik raskalašene svadbe u nekom neimenovanom istočnoeuropskom gradiću ili pripadnom židovskom stedtlu, do te mjere da jasno bolno evocira nedoživljene vizure iz nenadmašnog romana Everything is illuminated Jonathana Safrana Foera:

I feasted on the fatted calf, I drank whole cities dry
I made the devil dance for me, and I spat into his eye
I said ‘so long Jack, we hardly knew ya, here’s to hell’ and hallelujah
Take this rock and shake it ’til it bleeds!

Naslovna The Man on The Burning Tightrope necenzurirani je primjer ludila koje možete doživjeti kao osobnu ispovijest, društvenu kritiku, pa i kako je jedan novinar u razgovoru s Todom Ashleyjem primijetio, suptilnu kritiku paranoično-šizofrene Amerike pod čizmom Georgea W. Busha i njegove washingtonske kamarile. Sazvučja su definitivno cirkuska, ali to nije popodnevni pa ni onaj večernji show – to su kasni, pozni sati, afterhours, trenuci kad su svjetla arene ugašena i kad akteri predstave samuju opijajući se i plačući u svojim turobnim ‘kućama na kotačima’. Tonovi su izobličeni, glazbala raštimana. Poput loše plaćenih radnika ili beskućnika iz hipotetičkog Kaurismakijevog filma, svi se oni okupljaju kasnije uz poslijeponoćnu logorsku vatru i dodatne doze spasonosnog alkohola, kontemplirajući o vlastitoj neprilagođenosti kao jednosmjernoj karti ka zaboravu i ništavilu. Oblivion je jedna od najljepših riječi iz engleskog leksičkog fundusa.

He’s always walked this tightrope
Between the devil and the deep blue sea
A monkey on a wire

But he’s drunk his cup of sorrow
He’s thrown his curses at the moon
Manifestos on the fire
So everybody stand
Everybody won’t you give a big hand
To the man on the burning tightrope!

Uistinu, kad gledaš u ponor pokušavajući sačuvati ravnotežu i psihičku prisebnost, malo će tko biti uz tebe!

The Notorious & Legendary Dog & Pony Show možda najjasnije priziva duhove Toma Waitsa uronjenog u klezmer koji sadrži najmanje 40 % etanola, ili pak Nicka Cavea koji će u trenucima smirenja iskusiti najgore životne traume, no dotični su još živi, a vješto uobličena pjesma nipošto nije ouija-board. Nitko neće pomjeriti čašu te vam tako poslati poruke iz zagrobnog svijeta, jer ste zasad osuđeni na ovaj boležljivi, fizički. Konačno nam se ukazuje istinska paradigma prijetvornosti i lažiranosti cirkusa:

So come out in and grab a table
Its your lucky day
All the drinks are on the house
Until we hoist your bones away
Don’t tip the waitress
She looks famous
Back on the rodeo
And welcome to the notorious and legendary
Dog & pony show
Put em with the other stiffs, boys
Take the pennies from his eyes
And seal the deal with a kiss, boys
Cause suits and coffins come in every size
Dressed up and they’ll show ya
How far they can throw ya
Funny how the money goes
Well you took em to the cleaners
With all the other dreamers
At the dog & pony show

Tako to već ide…

Lower East Side noću: Oren Kaplan, Paul Wallfishch, Tamir Muskat, te Tod Ashley (na tlu)

Možda je sukus čitavog albuma zaključni instrumental Before The Fall, trominutna poruka koja se iz tonskog u slovni sustav može prevesti vrlo jednostavno: predstava je završena, a svijet sutra neće biti bolji!

The Man On The Burning Tightrope jedno je od onih ostvarenja koja zbog relativne anonimnosti autora teško nalaze put do šireg auditorija, ali u svojoj klasi predstavljaju definitivni vrhunac izražaja određenog sastava. Ovdje su Tamir, Paul, Oren te posebice Tod pružili svoj maksimum, uspješno sintetizirajući punk, jazz, cabaret, klezmer i ‘cirkusku’ glazbu stvarajući tako album koji se može promatrati kao sublimacija svega onoga što Firewater jest, kako u ideji tako i u praksi!

Firewater: The Man On The Burning Tightrope (Jetset Records, 2003.)

01 Fanfare   0:22
02 Anything At All   4:20
03 Too Much (Is Never Enough)   4:00
04 Too Many Angels   5:00
05 Dark Days Indeed   4:12
06 The Man On The Burning Tightrope   3:52
07 The Truth Hurts   1:18
08 Secret   4:57
09 The Vegas Strip   3:01
10 Ponzi’s Revenge   2:41
11 Don’t Make It Stop   3:09
12 The Notorious & Legendary Dog & Pony Show   3:44
13 The Song That Saved My Life   2:07
14 Dark Days Revisited   0:41
15 Before The Fall   3:10
16 Descent   0:17

Vjeran Stojanac

povezani članci: Soda Fountain - Panem et Circenses, oder Die Traurigkeit des Clowns