Ramones – It’s Alive (1979)
Najbolji live album ! Snimljen 31. prosinca 1977. u Rainbow Theatre u Londonu. Originalno objavljen 1979. na dva LP-a, a sadržavao je skladbe sa prva tri studijska albuma Ramonesa. Hey Ho, Lets Go !
THE DURUTTI COLUMN / Vini Reilly (1989)
Kad te Frusciante prozove kao najvećeg gitaristu svih vremena ili Morissey pozove svirati za prvi Marrless i post Smiths album , Viva Hate i ti tako opleteš divote kao Suedehead ili Every Day is Like Sunday, onda si ti jedan od najvećih sinova Manchestera, Vini Rielly. I tvoj bend je The Durutti Column.
Bend koji je napisao prvu stranicu Factory Records na albumu sa pojačanim glazbenim sastavom. Core benda, Vini Reilly i bubnjar Bruce Mitchell uz pravilno doziranu asistenciju Swing Out Sister klavijaturiste Andy Connella, pjevača P.O.L., Rob Graya i Liu Sola, te nekadašnjeg člana John Metcalfe-a.
Album koji potvrđuje Reilly-evu neponovljivu gitarsku magiju i minucioznu i fragilnu produkciju kojom ovo izdanje iz ’89 zvuči jednako dobro ove godine kao što će zvučati i 2039. Samo još jedan subjektivni prilog zajedničkoj radijskoj kategoriji u kojoj prosipamo svoje glazbene osjećaje i emocije – “nezaboravne vatre” i preporuka da, ako nikad niste, uronite u divotu diskografije ovog esencijalnog benda.
Četvrtak i nedjelja u 15 sati.
- Love No More
- Pol in G
- Opera 1
- People’s Pleasure Park
- Red Square
- Finding the Sea
- Otis
- William B
- They Work Every Day
- Opera II
- Homage to Catalonea
- Requiem Again
- My Country
- Paradise Passage Road
- Les Preger’s Tune
- Bhuddist Prayer
- Misere
- Real Drums – Real Drummer
- Pathway
- Rob Grey’s Elegy
- Shirt No.7
autor: el5egundo, 19/01/2022
Vezane objave
Arhiva
SHUGGIE OTIS / Inspiration Information (1974. Epic )
Tata Johnny je bio legenda korijenskog ritam i bluza a mama Phyllis ga je zvala šećeru. Naš Shuggie i nije moga biti ništa do jedan od najkompletnijih glazbenika ikad.
KING CRIMSON / Discipline (Polydor, 1981.)
Kada je u rujnu 1981. objavljen album Discipline najavivši tako novu epohu u djeovanju sastava King Crimson, većina je štovatelja i kritičara smatrala kako se radi tek o ponavljanju već viđenog. Srećom, Robert Fripp je imao sasvim drugačiju viziju. Šest godina (1975. – 1981.) neaktivnosti sastava iskoristio je na najbolji mogući način, usavršavajući stil i viziju, tako da uskrsnuće King Crimsona nipošto nije značilo šturo ponavljanje prošlosti, već istinski novi početak, start sa sasvim drugačijih pozicija kao najava trke planirane u neistraženom pravcu.
