KLFM

KING CRIMSON / Discipline (Polydor, 1981.)

 

Kada je u rujnu 1981. objavljen album Discipline najavivši tako novu epohu u djelovanju sastava King Crimson, većina je štovatelja i kritičara smatrala kako se radi tek o ponavljanju već viđenog. Slična ponovna okupljana u režiji drugih velikih imena su u pravilu nudila takav prokušani ali poprilično dosadni scenario, koji je nudio tek recikliranje već sažvakanih fraza te forsiranje poznatih obrazaca, prijeteći tako zapadanjem u monotoniju.

Srećom, Robert Fripp je imao sasvim drugačiju viziju. Šest godina (1975. – 1981.) neaktivnosti sastava iskoristio je na najbolji mogući način, usavršavajući stil i viziju, tako da uskrsnuće King Crimsona nipošto nije značilo šturo ponavljanje prošlosti, već istinski novi početak, start sa sasvim drugačijih pozicija kao najava trke planirane u neistraženom pravcu.

Spomenute se razlike jako dobro ističu na Disciplineu, kao i na albumima koji će uslijediti (Beat, Three Of The Perfect Pair). Novi je zvuk zasnovan na, uglavnom, gitarskim temeljima te na kompleksnim ritmičkim strukturama i nije toliko polagao na izmjene atmosfera i stilova kako je to bilo uobičajeno u prvoj fazi. Očito je novovalna estetika ostavila traga na Frippovom glazbenom pristupu.

King Crimson u vrijeme rada na albumu ‘Discipline’: Tony Levin, Bill Brufford, Adrian Belew i Robert Fripp

Štoviše, to uopće nije upitno, no potpuna se slika može sagledati tek ako detaljnije osmotrimo Robertov put u godinama ‘hibernacije’.

Usporedno s posljednjim velikim ostvarenjima izvornog King Crimsona (albumi Larks’ Tongues in Aspic, Starless and Bible Black, Red) on se upušta u glazbenu avanturu s Brianom Enoom, što rezultira ambijentalnim ostvarenjima (No Pussyfooting) i Evening Star (1973., odnosno 1975.). Upravo je Eno imao ključnu ulogu u ‘preoblikovanju’ Frippove glazbene vizije. Vrata novim utjecajima se otvaraju suradnjom s Davidom Bowiejem na albumima Heroes (1977.) i Scary Monsters (1980.) – ovdje treba imati na umu i doprinos Adriana Belewa na Lodgeru (1979.) – te sa Talking Headsima na izvrsnom Fear of Music (1979.).

Fripp je također ostavio traga na tada aktualnim djelima Daryla Halla, sastava Blondie, kao i na prvijencu Petera Gabriela iz 1976.

Čitav je taj koloplet utjecaja prošao kroz Frippove stroge estetske filtere, tvoreći prije eklektični nego šareni background iz kojega će tijekom 1981. nastati taj vrhunski album Discipline.

Ipak, bilo bi nepravedno pa i podcjenjivački naglašavati Frippove neupitne zasluge, a pritom zanemariti ostatak članstva, pošto je riječ o ako ne već najboljoj, onda definitivno najkreativnijoj postavi King Crimsona. Pored Roberta, na gitari je vrsni Adrian Belew koji ujedno odrađuje i vokalne dionice. Ulogu bas gitarista preuzima jedan od najcjenjenijih studijskih i session glazbenika, Tony Levin (nadam se da ukupan dojam neće pokvariti činjenica da je surađivao i sa Gibbonijem), a bubnjar je ionako ‘stari znanac’, Bill Brufford koji je 1972. napustio relativno sigurnu poziciju u sastavu Yes kako bi dao svoj obol na tri spomenuta albuma iz terminalne faze prve inkarnacije Crimsona.

Kako već rekosmo, šarolikost instrumentarija znakovita za tu prvu fazu više ne postoji, bar ne u onom smislu koji podrazumijeva za rane Crimsone neizbježne alate poput melotrona, violine ili flaute, no uvođenje dvije gitare garantira vrhunske interludije koji sasvim solidno zaokružuju zvučnu sliku benda. Sumnjate li u navedeno, skladbe poput Elephant Talk, Frame by Frame, Thela Hun Ginjeet ili Indiscipline će vas razuvjeriti!

 

King Crimson: Discipline (Polydor, 1981.)

01 Elephant Talk   4:42
02 Frame By Frame   5:08
03 Matte Kudasai   3:45
04 Indiscipline   4:31
05 Thela Hun Ginjeet   6:25
06 The Sheltering Sky   8:22
07 Discipline   5:02

Vjeran Stojanac

 

Save

Save

Save