Životno djelo Keitha Emersona tek treba vrednovati i nije upitno da će se povjesničari umjetnosti i glazbeni kritičari potruditi u tom kontekstu. Bit će tu dvojbi, sukobljavanja, preispitivanja mogućnosti suživota ‘ozbiljne’ i ‘popularne’ glazbe, ali činjenicu da je Emerson svojim pionirskim i eksperimentalnim pristupom kidao žice na bezrazložno nametnutim stilskim granicama te da su upravo zahvaljujući njemu instrumenti s klavijaturom izborili ravnopravan status u onome što uvjetno zovemo rockom nitko ozbiljan neće dovoditi u pitanje!
Kako danas zvuče King Crimson kada je samo Fripp ostao izvorni član? Bio i ostao! Najbitnije – ne predaju se!
Vjerojatno jedno od najboljih live dokumenata uopće i King Crimson na svom kreativnom i sviračkom vrhuncu.
Golden age of the progressive sound!
Ritam mašina, električni bubanj, drveni bubanj, glasni bubanj, snažni bubanj, limeni bubanj, bubanj na kojeg je redatelj prosuo malo vode…
Keith Emerson je mrtav već više od godine dana, a s njim je umrla i svaka nada u ‘reunion’ The Nicea. No podsjetimo se sastava koji je začeo progresivni trend u onome što se naziva ‘popularna glazba’.
Današnje je izdanje eXita posvećeno nedavno preminulom Johnu Wettonu, glazbeniku koji je svoj trag utkao u završnu ‘trilogiju’ prve faze King Crimsona, a pamtit ćemo ga i kao čelnika sastava Asia.
Greg Lake je dokazao da je vanserijski skladatelj i vrstan instrumentalist, a njegovo ime ostaje potpisano na omotima nekih od ključnih albuma progresivne glazbe. Ne treba tražiti više.
Kada je u rujnu 1981. objavljen album Discipline najavivši tako novu epohu u djeovanju sastava King Crimson, većina je štovatelja i kritičara smatrala kako se radi tek o ponavljanju već viđenog. Srećom, Robert Fripp je imao sasvim drugačiju viziju. Šest godina (1975. – 1981.) neaktivnosti sastava iskoristio je na najbolji mogući način, usavršavajući stil i viziju, tako da uskrsnuće King Crimsona nipošto nije značilo šturo ponavljanje prošlosti, već istinski novi početak, start sa sasvim drugačijih pozicija kao najava trke planirane u neistraženom pravcu.
Nastup Frippa i Enoa u pariškoj Olympiji 28. svibnja 1975. održan je nakon izdavanja dva zajednička albuma, i predstavlja ih u nešto bogatijoj, mada i dalje meditativnoj formi. Snimka spomenutog koncerta možda jest pomalo hipnotička, no zahtjeva temeljito preslušavanje koje će na koncu biti nagrađeno soničnom ekstazom!
45 (slovima: četrdesetipet) godina provedenih na sceni, manje više u pogonu jest brojka kojom se mogu podičiti samo najbolji. Uredništvo KLFM-a će taj rođendan sastava/projekta King Crimson odraditi uzastopnim emitiranjem dva koncertna zapisa – jednog iz 1974., te jednog iz 2013., razdvojenih tek petominutinim Frippovim osvrtom na neke zanimljive detalje. Happy Birthday!
