PINK FLOYD / Meddle (1971.)

U određenom je smislu ‘Meddle’ prvi pravi album sastava Pink Floyd, pošto je uspješno sanirao greške prethodnika koji su pokazivali pretjeranu kreativnu disperziju među članstvom kao i nemogućnost bijega od sveprisutnog duha Syda Barretta. Ovaj je uradak svojim ležernim pristupom označio prekretnicu u karijeri benda, cementiravši ujedno trasu za nadolazeća remek djela koja će se uhvatiti u koštac sa mnogo težim problemima suvremenog društva i pojednica koji tavori među njima!

Vatre

Iako se Meddle rijetko spominje u kontekstu onih uistinu velikih albuma sastava Pink Floyd (The Dark Side Of The Moon, Wish You Were Here, The Wall), riječ je o možda ključnom uratku u karijeri ovih velikana progresivnog rocka.

Razmotrite li kronološki karijeru Pink Floyda, lako se dokučuje logičan odgovor. Naime, po odlasku Syda Barretta sastav snima drugi, poprilično kaotičan album A Saucerful Of Secrets (1968.) koji unatoč nekim zvjezdanim trenucima opsesivno pati od neimanja kralježnice, pošto su doprinosi pojedinih članova više nego disperzirani, a takav se negativan dojam u cijelosti gubi tek na maestralnoj naslovnoj kompoziciji. Slične se boljke uočavaju i na dva iduća ostvarenja, soundtracku More (koji se zbog same naravi te relativno kratkog roka u kojem je nastao uglavnom ne uvrštava u kanonska djela Pink Floyda) te dvostrukom albumu Ummagumma (1969.) koji je djelovao kao kombinacija koncertne i autorske ploče. Ova potonja je podjeljena na četiri dijela na kojima je svoj doprinos ostavio svaki pojedini član. Rezultat je očit – unatoč dobrim trencima ukupni dojam je više nego kaotičan.

Situacija se donekle popravlja sa albumom Atom Heart Mother (1970.) čiju ‘A’ stranu zauzima grandiozna skladba dugačka 23 minute. Iako je to solidno djelo konačno ujedinilo članstvo na zajedničkom zadatku, pretjerana monumentalnost dodatno pojačana (uspostavit će se kasnije) krajnje nepotrebnom orkestracijom uzima svoj obol, dok ‘B’ strana sa tri autorske skladbe Watersa, Wrighta i Gilmoura te jednim zajedničkim ‘eksperimentom’ ne pokazuje nekakav vidljiv napredak u smislu kohezije i konsolidiranja redova.

Srećom, Meddle (1971.) se pokazuje u punom svjetlu! Greške prethodnika u potpunosti sanirane, a ekipni je rad postao konstanta koja će krasiti idućih sedam – osam godina tijekom kojih će nastati već spomenuta grandiozna remek djela. Koncepcijski, ovaj album preuzima formu svojeg prethodnika (Atom Heart Mother) na način da je jedna strana albuma rezervirana za kolektivni uradak Echoes koji u svojoj celestijalnoj ljepoti savršeno dokazuje kako ovaj sastav može odlično funkcionirati bez pompeznosti hiperprodukcije, orkestracije i vanjskih suradnika, dok druga (odnosno prva, ako ćemo se držati numeracije) donosi pet uglavnom timski kreiranih skladbi od kojih je tek jedna (San Tropez) u potpunosti Watersova.

Zanimljivo je kako vječno prisutna nervoza koju se može na neki način smatrati i neizbježnim elementom u izričaju Pink Floyda na ovom albumu ne nalazi mjesta, pošto isti odiše gotovo snovidnom opuštenošću (skladbe poput Echoes, Pillow Of Winds i Fearless su odličan primjer spomentog) koja se gubi tek na trenutke u frenetičnosti razvojne linije isntrumentalne kompozicije One Of These Days. Ovo se na određenoj razini može tumačiti i kao pozitivna posljedica konačnog odbacivanja naslijeđa Syda Barretta, mada će njegov duh na neki način nastaviti lebdjeti nad sastavom.

Meddle je dakle bio ležeran psihodelični izlet u krajobraze sna i fluidnih elemenata vode i zraka karakterističnih za ljetnju uspavanost pod Suncem koje nemilosrdno prži (iako ne bih Meddle nazvao ljetnjim albumom, barem ne deklarativno, idealan je za slušanje na plaži). Takva mu aura jako dobro leži, posebno što će za manje od dvije godine, nakon objavljivanja još jednog usputnog soundtracka (Obscured By Clouds) Pink Floyd javnosti predočiti svoj magnum-opus, album The Dark Side Of The Moon. No, ovdje će se težište pomaknuti ka ozbiljnijim i bitno ‘mračnijim’ temama poput nametnutog životnog tempa, problema koje donosi show business, socijalnih antagonizama, pa i posljedičnih psihičkih poremećaja.

No, to je već sasvim druga priča koja će se, nadamo se, također prezentirati u nekom od budućih izdanja Nezaboravnih vatri.