Kako točno stariš ako si se rodio star? Kada je „Maxinquaye“ 1995., na samom vrhuncu novog britanskog pop-kulturnog coola, postao jedan od fenomena godine, a potom i desetljeća, već je zvučao staro koliko i, paradoksalno, mlado, novo, svježe. S jedne strane, imao je patinu kao da je iskočio iz škrinje skrivenog blaga nakon voodoo rituala za skidanje kilograma paučine s lokota. S druge, bio je to iznenađujući udar nečeg potpuno friškog, kolažnog, a opet fascinantno originalnog. Tricky je bio najradikalniji talent ekipe bristolskog trip hopa. Massive Attack i Portishead imali su svoj put, a on je otišao potpuno vlastitom, neasfaltiranom stazom, manično zatvoren u balon košmarnih ideja, balon ispunjen s više dima nego zraka.
„Maxinquaye“ je Tricky koliko i Martina Topley-Bird, glas koji je otpjevao sve njegove enigmatske stihove pa slikama s papira dao život, melodijsku raskoš, seksepil i dozu mladenačke nevinosti. Krilima buši rupu u crnom oblaku koji tvori domaćin, MC rašpastog glasa, koji se šulja kao poludobronamjerni demon, sa svojim melodijama, zvukovima i pravilima igre. Onoliko koliko je intiman, „Maxinquaye“ je i društveno dokumentaran, jednostavno zvuči kao doba u kojem je nastao – u sebe usisava, preslaguje i izbacuje duh rejvanja, duvanja, tehnološke revolucije i epidemije urbane paranoje.
Stvari klize besprijekorno: „Overcome“, „Ponderosa“, „Aftermath“, koliko smo samo puta uz njih klimali vratom, a onda nas zaskoči i punk obrada „Black Steel“ Public Enemyja kao šokantno adrenalinsko iznenađenje u kotrljanju slo-mo ritmova za kljucanje i tucanje. Nema tko „Maxinquaye“ nije nazvao savršenim soundtrackom za seks, što jest istina, osim ako ne preferirate ševiti uz Slayer. Ako je „Black Steel“ za pogo, „Hell Is Round the Corner“ je sentiš, za ples s kosturom na sanduku sjećanja, no sve zajedno jest poganska orgija ritma, rime, melodije i atmosfere. I da, to je kompliment.
(Velimir Grgić, knjiga „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Album “Transistor Radio” M. Warda iz 2005. jest šarolik, nostalgičan i emocijama nabijen uradak koji vjerno preslikava atmosferu jednog zaboravljenog vremena; razdoblja kada su zanesenjaci noćima bdjeli uz male tranzistorske prijemnike hvatajući signale kako legalnih, tako i piratskih radio postaja u potrazi za pjesmama uz koje će otploviti iz šture stvarnosti u nekakav bolji, alternativni svijet. Treba li tražiti bolji izbor za ovotjedno izdanje “Nezaboravnih vatri”?
