Naslov drugog albuma Elvisa Costella „This Year’s Model“, prvog koji je snimio s vlastitim pratećim bendom The Attractions, s kojim će snimati sljedećih nekoliko godina, ironično govori da ga se može nazvati bilo kojim pomodnim naslovom, ali to neće promijeniti suštinu stvari. A ona je da je Costello od samih početaka prilagođavao trendove sebi, a ne obrnuto. Costello je ljubimac pankera koji nema veze s punkom, preteča novovalnih trendova i britanskih politički osviještenih bendova i autora 80-ih te usput autor muške ljubavne lirike i pamtljivih balada punih razočaranja.
Kao što je npr. „Little Triggers“, sentiš zicer iz davnih dana koji uvijek ide na kraju dobrog tuluma, kad svi popadaju po kaučima u iščekivanju da se konačno nešto dogodi. U „Pump It Up“ govori o besmislenim scenama iz noćnih klubova u kojima se pripadnice viđenijeg društva nameću da bi bile još viđenije, što dovodi do toga da ih pripovjedač u pjesmi vidi i osjeti zamjetnu seksualnu i inu frustraciju. „This Year’s Model“ je album koji funkcionira na dvije razine: kao hit album, ali i onaj na kojem u svakom slušanju otkrivate nešto novo ispod naizgled obične muške ljubavne pjesmarice. Pjesme su razigrane ili nježne, čisti buddyhollyjevski bebop u najboljem izdanju, ali su pune gorčine, ne samo zbog neuzvraćene ljubavi, nego i zbog osjećaja otuđenja od društva. Odlikuju ih jednostavne strukture bez puno produkcijskog kićenja, u kojima puhači i klavijature podcrtavaju osnovne melodijske linije, a puninu daje čvrsta ritam sekcija The Attractionsa koja je obilježila rani costellovski zvuk.
Kod tako plodnog autora kao što je Costello teško je reći koji mu je album najbolji a da ne budemo potpuno subjektivni, jer je kroz karijeru plutao kroz mnoge glazbene stilove. No uvijek se rado vraćamo ovom razigranom modelu iz davne 1978. koji već ima zamjetnu kilometražu, ali djeluje vitalno, svježe i šarmantnije nego neki kasniji supermodeli.
(Marko Smiljić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
“Zastave” su trauma koja još odzvanja. Sve je na tom albumu bilo neobično, sasvim drukčije od svima nam poznatog ostatka domaće glazbene scene – od zlaćanog omota na kojemu je dominirala zastava omotana oko stijega, preko dizajna realiziranog od strane upravo pri Neue Slowenische Kunstu uspostavljenog studija Novi Kolektivizam, precizne a opet prigušene i baršanste produkcije Alda Ivančića, pa do samih pjesama koje kao da nisu pripadale svojem vremenu… ili bolje kazati, spajale su neko mitsko, nedefinirano vrijeme sa vizijama idealizirane prošlosti i lažne budućnosti.
“Join Hands”, drugi album londonskog post punk sastava Siouxsie and the Banshees, objavljen je u rujnu 1979. i produkt je dugog rada na projektu, tijekom kojeg su se izmjenjivale ideje pa i čitavi koncepti. Specifična situacija u bendu, poput sve jačeg utjecaja Siouxsie i Stevena Severina, kao i ‘labuđi pjev’ odlazećeg gitarista Johna McKayja rezultirat će neponovljivim djelom koje možda strši iz ostataka opusa Bansheesa, no svojim će turobnim i eksperimentalnim stilom cementirati teren za upravo nadolazeće trendove poput post punka, kao i stilove, primjerice gothic rock.
