PARAF / Zastave (1984.)

“Zastave” su trauma koja još odzvanja. Sve je na tom albumu bilo neobično, sasvim drukčije od svima nam poznatog ostatka domaće glazbene scene – od zlaćanog omota na kojemu je dominirala zastava omotana oko stijega, preko dizajna realiziranog od strane upravo pri Neue Slowenische Kunstu uspostavljenog studija Novi Kolektivizam, precizne a opet prigušene i baršanste produkcije Alda Ivančića, pa do samih pjesama koje kao da nisu pripadale svojem vremenu… ili bolje kazati, spajale su neko mitsko, nedefinirano vrijeme sa vizijama idealizirane prošlosti i lažne budućnosti.

Vatre

tumblr_m1q14mF15n1qf8fa5_1333150829_cover

Kada se zimom iz žuta vrča izlije sunčani dan
Ljudi kao iz rupa izlaze i njuše zrak
Kada sa kula otkuca pozni sat
Ljudi duboko dišu samo straže paze na konje
Kada se oglasi truba muški se dižu i kreću
Pjevaju junačke pjesme
Žene rade, čuvaju spilje i doje nove heroje

/ Kada se oglasi/

Ukoliko je album Izleti unio sjeme sumnje među dotad pravovjernu punk sljedbu Parafa, Zastave su onda bile šok čije se posljedice još i danas osjećaju. Možda ne na samoj glazbenoj sceni koja ionako već godinama hibernira, koliko u sjećanju svih nas koji smo svoj prvi dodir s glazbom ostvarili osamdesetih i devedesetih.

Istina! Zastave su trauma koja još odzvanja. Sve je na tom albumu bilo neobično, sasvim drukčije od svima nam poznatog ostatka domaće glazbene scene – od zlaćanog omota na kojemu je dominirala zastava omotana oko stijega, preko dizajna realiziranog od strane upravo pri Neue Slowenische Kunstu uspostavljenog studija Novi Kolektivizam, precizne a opet prigušene i baršanste produkcije Alda Ivančića, pa do samih pjesama koje kao da nisu pripadale svojem vremenu… ili bolje kazati, spajale su neko mitsko, nedefinirano vrijeme sa vizijama idealizirane prošlosti i lažne budućnosti.

Zastave se nisu libile provokacija, no za razliku od Kocijančićeve britkosti u okomljavanju na režim i establišment, Zdravko Čabrijan i Pavica Mijatović su bili majstori parodije i travestije. Tekstovi i poruke koje su iznjedrili su se mogli tumačiti ovisno o stajalištu i pogledu. Stoga i ne čudi dvojaka priča o pozadini pjesme Željko (koja, hm, melodijski i ritmički jako podsjeća na Decades Joy Divisiona) oko čijeg se značenja i danas lome koplja. Iako poluslužbena verzija spominje slučaj beogradskog građanina Željka Milivojevića koji je u ožujku 1983. vlastitim životom platio pokušaj spašavanja turskog veleposlanika Galipa Balkara od armenskog atentatora, nekim tišim kanalima struji legenda o svjesno dvojnoj prirodi pjesme, koja ujedno referira i na stanovitog Željka koji je ‘slučajno’ pao s prozora trećeg kata riječke policijske postaje.

Odlučnost jedne Nikad, nikad, nikad, mistična, gotovo psihodelična u svojoj sinesteziji travestija ex-yu mitologije u pjesmi Napunjeno vrijeme, kao i zaključno podvlačenje crte u Zlatnom dobu, cut-up metodom kolažiranom uradku koji će na kosturu stvorenom od strane Dejana Kneza doživjeti slojevitu amalgamizaciju fraza, uzoraka i čitavog ambijenta (ne zaboravite da se sličan tekst, nazvan A Task for the Future nalazi i na poleđini Laibachovog albuma Nova Akropola!)

Zlatno doba
nikad nećeš doći
ali leti preko zemlje pred nama
i neka se more vrati
izvorima s kojih je poteklo

Neka se lik budućnosti ogleda
duboko u snovima zore svijetla
i neka legenda postane
cilj zrele rase

/Zlatno Doba/

U glazbenom smislu, ovaj žestoki otklon ka post punku slijedi aktualne trendove u mnogo jačoj mjeri no neka razglašena imena s početka osamdesetih. Uz već spomenuti Joy Division, poredba sa Siouxsie and the Banshees je neizbježna, a preslušavanjem na pamet padaju i imena poput A Certain Ratio, The Comsat Angels, Wire ili Ganf of Four. Iako je sredinom osamdesetih ovaj trend na globalnoj razini već pomalo zamirao, Zastave nipošto nisu zakašnjelo izdanje! Spomenuti utjecaji su se upleli u tkivo Parafa znatno ranije, kreiravši platformu za samostalnu evoluciju benda. A evolucija se, kao neizbježna faza u životu kolektiva zbila, i rezultat su Zastave, taj zlata vrijedan materijal u zlaćanom omotu!