KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

FUGAZI / Repeater (Dischord, 19/04/1990.)

90-e su bile godine kad je scena pisala fanzine, izrađivala flyere, organizirala koncerte (ne baš uvijek solidnih zvučnih performansi), brusila žice i kože, odgovarala britko i dogovorala točno, bez protetskih pomagala komunikacije. Čovjek sa pončom, Oleg Berić, basist prve postave No Commenta, čovjek koji i danas svira i promišlja mudrije i iskusnije, bio je logičan i, usudili bi se reći, jedini izbor za predstavljanje Nezaboravne vatre: Fugazi – Repeater.

Fugazi_band

“I broke the surface so I can breathe
I close my eyes so I can see
I tie my arms to be free
Have you ever been free?” – Shut the Door –

Iako uvijek rado pročitam kvalitetan osvrt ili kritiku nekog albuma, srcu mi je jako prirasla ona mudrost “Writing about music is like dancing about architecture”. A onda me Ivan Poljičanin zamolio da napišem par riječi o Repeateru pa sam odlučio skočiti sam sebi u usta i pokušati otplesati nekoliko nezgrapnih koraka o velebnoj strukturi koju su nam 1990-e projektirali i izgradili Ian, Guy, Joe i Brendan.
I eto, nisam ni krenuo, a već sam naišao na prvu poteškoću – kako prenijeti trenutak u kojem sam prvi put došao u dodir s Repeaterom (i, naravno, sa Steady Diet of Nothing koji je nama s Repeaterom tada činio nerazdvojnu cjelinu)? Kako opisati te osjećaje tjeskobe, izoliranosti i nemira ranih 1990-ih, osjećaje bez kojih bih ovaj album doživio na neki sasvim drugi način? Ne, ne mogu. Mogu samo vrlo subjektivno pisati o Repeateru i o glazbenim vidicima koje mi je otvorio.
fugazi-1

Što me dovodi do druge prepreke – kako uopće krenuti u ovaj tekst, a da pritom izbjegnem lamentaciju o “kako je bilo nekad” i “vi mladi ne razumijete kako je nama bilo”? Opet, ne mogu, jer i to “kako je bilo nekad” sve što ću napisati stavlja u pravi kontekst. Zato, ispričavam se, ali moram spomenuti da smo u tom ratnom, pred-internetskom Splitu bili prilično izolirani od svega i bilo je vrlo teško slijediti aktualna događanja na svjetskoj sceni alternativne glazbe. Jedan od rijetkih kapilara kroz koje je svježa glazba dolazila do nas bio je kanadski prijatelj naših skejtera koji je donosio skejterske video-kazete obogaćene nama fascinantnim i zadivljujućim soundtrackom. Pa smo tako prvi put čuli Nomeansno, Bad Religion, Primus, Snuff… i Waiting Room. Naravno da tada nismo znali tko svira koju pjesmu niti kako se uopće zovu bendovi, ali Waiting Room nam je odmah zapeo za uho svojim neobičnim ritmom i suludim vokalima. Kopali smo i tražili i raspitivali se, dok nismo doznali da se taj bend zove Fugazi i da su nastali od nekog benda Minor Threat kojeg isto nismo nikad čuli, ali smo viđali ljude kako nose njihove majice na tim istim skejterskim snimkama.
tumblr_l5td5cIr5B1qzszr3

I onda je u nekom trenutku do nas dospjela ta 90-minutna kazeta koju smo međusobno umnožavali i presnimavali – s jedne strane Repeater, s druge Steady Diet of Nothing
Mogao bih sad napisati da sam već na prvom slušanju doživio prosvjetljenje, da sam prodisao punim plućima, da mi se otvorilo treće oko ili štojaznam, ali činjenica je da je prvo preslušavanje proteklo u iščekivanju “pa dobro, gdje je već jednom taj Waiting Room”. Isto tako, činjenica je da nisam znao da je taj Waiting Room zapravo vrlo netipična pjesma za Fugazi pa sam u prvom trenutku bio malo iznenađen tim albumima. Ali kad sam jednom progutao šok i nevjericu, shvatio sam da je riječ o glazbi koja ne slijedi norme na koje smo dotad bili naviknuti. Kao da smo otvorili kutiju glazbenih poslastica za kakve nismo ni slutili da postoje – zanimljivi ritmovi, nelinearne bas linije (!), zavijajuće i bučne gitare koje se nadmeću za primat s vrištećim vokalima, a sve skupa obojeno upečatljivim melodijama… Opet moram priznati, lagao bih kad bih napisao da mi je sav taj kaos odmah “sjeo”, da mi se odmah svidjelo, da sam odmah znao da slušam nešto posebno. Trebalo je to poslušati malo ozbiljnije, uz razinu koncentracije koja je u tim formativnim godinama ponekad tako nedostižna. Ali trud se isplatio, i Repeater je zasjeo na sam vrh, među omiljene albume, među one albume kojima se uvijek vraćam, koje iznova preslušavam i uživam u slojevitom savršenstvu koje je Fugazi prije više od četvrt stoljeća iskrcao pred nas. Pretpostavljam da bih za kraj trebao razložiti album i komentirati pojedine pjesme, ali ne želim. Ovaj album zaslužuje slušanje kao cjelina, pa ću ga tako i predstaviti ovdje. A sad idem još jednom pustiti Repeater, pa još jednom, pa još jednom… Dok se boje ne rastope.

Oleg Berić

fugazi-mixtape

Fugazi: Repeater (Dischord, 19.04.1990.)

1. Turnover – 4:16
2. Repeater – 3:01
3. Brendan #1 – 2:32
4. Merchandise – 2:59
5. Blueprint – 3:52
6. Sieve-Fisted Find – 3:24
7. Greed – 1:47
8. Two Beats Off – 3:28
9. Styrofoam – 2:34
10. Reprovisional – 2:18
11. Shut the Door – 4:49

Bonus tracks on Repeater + 3 Songs

1. Song #1″ – 2:54
2. Joe #1″ – 3:01
3. Break-In” – 1:33
tumblr_mz9hvfANTT1su17npo1_1280

autor: Ivan Poljicanin, 25/05/2016

, , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

JAPAN / Tin Drum (1981.)

01/08/2017.

Iako se čitav opus britanskog novovalnog sastava Japan može tretirati kao uspjela eklektična fuzija svedena pod art rock nazivnik, vrhunac je njihovog izraza zasigurno zaključni album ‘Tin Drum’.

THE NATIONAL / High Violet (2010)

15:00–16:00 Četvrtak 23.1.2020.

I ovog tjedna u Vatrama slušamo najdraža izdanja protekle dekade. Ovog puta vraćamo se na njen sam početak, u proljeće…

GEORGE HARRISON / All Things Must Pass (1970)

15:00–16:00 Nedjelja 2.12.2018.

Treći Harrisonov solo album, prvi nakon službenog raspada Beatlesa 1970. godine. Megalomanski, trostruki All Things Must Pass kao utočište za…

MIDLAKE / The Trials Of Van Occupanther (2006.)

15:00–16:00 Četvrtak 23.5.2019.

Nekada glazba koja je promijenila naše živote ne mora biti iz prošlog stoljeća. Dovoljno se vratiti u prošli decenij, u 2006. i izvući izdanje The Trials of Van Occupanther.

Tjedna rotacija

Arhiva

FLYTE / This Is Really Going to Hurt

DMX / It’s Dark And Hell Is Hot (1998)

PORTO MORTO / Čekam ih

AXEL BOMAN / xlr8r

FLEETWOOD MAC / Live

LEUT MAGNETIK