„Currents“ je za Kevina Parkera, AKA Tame Impala, prepuštanje struji onoga u što se njegov život pretvorio nakon prethodnih dvaju albuma. Ovaj put je, osim skladanja, pisanja, aranžiranja, sviranja svih instrumenata i snimanja, preuzeo i produkciju albuma te je napravio svoj intiman album u kojem se oslobodio prethodnih zamisli kako su gitare jedno, a komercijalni pop nešto sasvim drugo. Psihodelija, s treće strane, uključuje što god.
Naime, stvarajući zvukove koji ne bi trebali postojati, „Currents“ nas neće tjerati da mislimo kako haluciniramo. Iako sintetički, zvukovi ovdje imaju svrhu povezati nas više sa životom, s onime što se događa u nama. Kozmička stanja svijesti ne dolaze ovdje potaknuta sintetičkim drogama, nego pažljivo biranim sintetskim zvukovima. Parker je potpuno neurotičan u tom pogledu. Vječito sitničav, kritičan i sumnjičav u rezultat svojeg truda, a opet svjestan da rijetko ima kontrolu nad kreativnim procesom. On se jednostavno događa pa se i procesi prilikom slušanja albuma ne mogu objasniti, jednostavno se treba prepustiti struji. Ritmovi i melodije najčešće podsjećaju na R&B kakav bismo čuli na radiostanici koja pušta samo hitove. No propušteni kroz tretman kakav je imala i gitara na njegova prethodna dva albuma, djeluju hipnotički.
Prepuštanje struji nije izbor, to je neminovno stanje. Taj nedostatak gitara u prvom planu stoga ne možemo smatrati promjenom u odnosu na prva dva albuma, nego je to jednostavno put kojim struja nosi ovog kozmičkog Australca koji nas je odlučio nakratko povesti sa sobom. „Currents“ nije teško voljeti, dogodit će se to bez obzira jeste li tinejdžerica u potrazi za nečim plesnim ili stari freak u potrazi za nečim na što se možete razvaliti. Razlog zbog čega album funkcionira na toliko različitih razina je što se ne pokušava uklopiti ni u kakve postojeće definicije, nego ponajviše u one koje je do tog trenutka Kevin Parker nametnuo samome sebi. Djeluje oslobađajuće zato što i treba tako biti.
(Ivan Palijan, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Iako krajnje podcjenjeni, Thin White Rope su ostavili dubok trag na glazbenoj sceni, što se najbolje vidi u činjenici da je njihova valorizacija uslijedila tek nakon prestanka djelovanja. Jednostavno, bili su stoner prije stonera, desert rock prije Giant Sanda i Calexica, grunge prije grungea, alter country prije no što je zaživio termin ‘No Depression’. Njihov je silovit, mračan i agresivan zvuk uz nadrealne stihove Guy Kysera stvorio jednu snovidnu pustinjsku domenu u kojoj se poput dana i noći izmjenjuju slike ekstaze i užasa. Album ‘Sack Full of Silver’ možda ponajbolje opisuje rečeno!
Kažemo li da je prvijenac The Stone Rosesa ultimativni album ne samo mančesterske već i britanske alternativne glazbene scene u drugoj polovici osamdesetih, nismo daleko od istine – naprotiv!
