S „Rubber Soul“, šestim albumom Beatlesa, kontrakultura 1960-ih dobila je svoj prvi soundtrack koji je od grupacija i individua s različitim idejama i karakterima napravio jednu zajedničku frontu. Sve što je bilo potrebno je da Beatlesi probaju marihuanu i nastave je koristiti. Ritmovi i stihovi koji pozivaju na ples (ili na seks), a koji su dominirali još par mjeseci prije na prethodnom albumu „Help!“, odjednom su zamijenjeni egzotičnim melodijama i introspektivnim stihovima koji pozivaju na razmišljanje (i seks).
S obzirom na to da se „Rubber Soul“ smatra prvim psihodeličnim albumom, kada govorimo o njemu, moramo govoriti i o blagotvornom učinku psihoaktivnih supstanci na kreativnost. Do tada su The Beatles bili mašina koja je tutnjala planetom u manje-više istom tempu ispred rastuće mase vrištećih tinejdžerki. Čim su pronašli malo vremena da se zamisle nad svojim statusom, shvatili su da su oni (tada 22/25-godišnjaci) prošli tu fazu, da to nije život koji žele živjeti te da su spremni istraživati. Legenda kaže da je Bob Dylan bio taj koji ih je upoznao s dobrobitima marihuane, no Beatlesi su od te živuće legende dobili i inspiraciju za zvuk novog albuma. Nazvali su ga „Rubber Soul“, što bi bila parafraza izraza „plastic soul“ kojim se označavala soul glazba koju su izvodili bijelci, a koji je bio aluzija na to da im je nedostajalo „ono nešto“.
Beatlesima je američka glazba nepresušan izvor inspiracije, u ovoj fazi je to bila soul glazba s kojom su se upoznali na američkim turnejama, ali je Dylanov utjecaj u konačnom zvuku bio jači. Sigurno se nije tako dogodilo, ali možemo zamisliti scenu u kojoj Dylan mota veliki džoint pa ga u sebi nesvojstvenoj maniri prosljeđuje mladićima iz Liverpoola, pokazujući usput par fora na gitari dok ga oni zadivljeno promatraju širom otvorenih očiju. „Rubber Soul“ je kompletan album, napravljen kao cjelovito djelo, s pjesmama koje se nastavljaju jedna na drugu, baš kao što će to biti i sljedeći albumi The Beatlesa. Utoliko je ovo njihov tranzicijski album, trenutak u kojem su od najuspješnije svjetske pop atrakcije postali najveći majstori snimanja albuma i singlova u studiju.
(Ivan Palijan, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Ovotjedne Vatre donose jedan istinski klasik. Remek djelo velikog talijanskog majstora, svjetske slave, Piera Umilianija. “Svezia inferno e paradiso” iz 1968. godine nastao je kao soundtrack dokumentarnog (mondo/shockumentary) filma Luigi Scattinija. Iako je svjetsku slavu stekao kroz “Mah Nà Mah Nà” i Muppete, album sadrži znatno kompleksnije i sjajne atmosferičke swinging klasike, kao što je primjerice “Stoccolma My Dear”.
Damon Gough kao Badly Drawn Boy uz pomoć članova bendova Alfie i Doves izdaje jedan od najboljih debi albuma u povijesti glazbe, prodaje ga u skoro pola milijuna primjeraka i kiti se, tih godina još uvijek prestižnim, Mercuryem.
Tjedan kad slavimo Tortoise. Taj outtaspace skup maestralnih muzičara slobodnog i neopterećenog uma. Chicago ranih devedesetih i bunt protiv dosade rock n rolla.