JELLO BIAFRA & MOJO NIXON / Prairie Home Invasion (1994.)
Jello Biafra i Mojo Nixon sa svojom satiričkom vizijom rasapa američkog sna!
Iz knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
Prvo puniš klubove, onda prijeđeš na dvorane, a kada shvatiš da ti je i tamo tijesno, kreneš planirati nastupe na stadionima. Ali nije dovoljno samo povećati broj sjedala – valja imati i prigodan zvuk, koji zovemo stadionskim rockom (uglavnom, i s razlogom, pogrdno). Tako ide klasična rock and roll saga o bendu koji je došao do vrhunca potencijala koji mu nudi industrija da bi se nakon toga sunovratio u ponor bez dna uslijed tereta ekscesa, razvrata i uspjeha koji im je to sve omogućio.
Kings of Leon, obiteljski rock projekt braće i jednog rođaka Followill, uzemljen u južnjačkom rock tradicionalizmu, sa svojim su se četvrtim studijskim albumom odvojili od zemlje i krenuli na svoje globalno putovanje, obdareni melodijama i produkcijom za multimilijunsko tržište. „Sex on Fire“, ljubavna pjesma koju je frontman Caleb Followill napisao svojoj ženi manekenki, nošena je refrenom koji su momci čekali od svog starta 1999. u Nashvilleu. Zbog seksa i zbog vatre, dočekali su izlazak iz rock močvare i lansiranje u svjetski glazbeni mainstream.„Only by the Night“ ima sve odlike modernog rock klasika – pjesme se cakle okupane znojem konobarice iz „True Blood“, nagužene ispred džuboksa bara u blizini benzinske pumpe dok umorno traži soundtrack za zatvaranje. Da bi došla do nježnije druge polovine, preslušava kratki rafal na samom početku. „Crawl“, distorzirani alter-rock mastodont, postavlja ton udaljavajući se od garaže southern rocka prema gotičkom južnjačkom alt-rocku. „Sex on Fire“ nastavlja s euforijom tjelesnog učinka gitare, basa i bubnja, a onda „Use Somebody“ zakucava kao power balada, sa (pa naravno!) zbornim stadionskim refrenom i ljubavnim vapajem dostojnim svakog pravog rock heroja.
Kings of Leon su s „Only by the Night“ ulogu rock heroja počeli shvaćati malo previše ozbiljno i igrati je katkad na granici karikature, zbog čega ovu skupinu mladića mi nećemo uvijek shvaćati ozbiljno. No karikature uvijek pokazuju nečije lice i naličje, a ovaj album pokazao je pravo lice i naličje benda koji je konačno postao velik i odrastao. Jedno od njih i dalje ima osmijeh dječaka koji uživa u maminom pečenom kukuruzu, a drugo ima oči uprte u gitaru koja uzdignuto strši između nogu.
(Velimir Grgić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Tracklist:
| Closer | |
| Crawl | |
| Sex on Fire | |
| Use Somebody | |
| Manhattan | |
| Revelry | |
| 17 | |
| Notion | |
| I Want You | |
| Be Somebody | |
| Cold Desert |
autor: Ante Marković, 16/04/2026
Arhiva
Jello Biafra i Mojo Nixon sa svojom satiričkom vizijom rasapa američkog sna!
“The Man On The Burning Tightrope” jedno je od onih ostvarenja koja zbog relativne anonimnosti autora teško nalaze put do šireg auditorija, ali u svojoj klasi predstavljaju definitivni vrhunac izražaja određenog sastava. Ovdje su Tamir, Paul, Oren te posebice Tod pružili svoj maksimum, uspješno sintetizirajući punk, jazz, cabaret, klezmer i ‘cirkusku’ glazbu stvarajući tako album koji se može promatrati kao sublimacija svega onoga što Firewater jest, kako u ideji tako i u praksi!

Big slow
A bit faster
Everything’s good
Dreams of me
To liquid
Dream salty dream
Of something quick
Treći album Davida Bowiejea, “The Man Who Sold The World” (1970.) bio je konačna prekretnica koja ujedno označuje pravi početak jedne legendarne karijere; trenutak kada autor svjestan mogućnosti, kako onih vlastitih, tako i onih koje zahtijeva ‘misija’ pravilno posloži kockice i tako cementira trasu ka vječnosti. Sasvim prigodan i opravdan izbor za KLFM-ov ciklus kultnih i utjecajnih albuma zvan “Nezaboravne vatre”!
playlist