
THE LEMONHEADS / It’s a Shame About Ray (1992)
Peti benda album kojeg uglavnom nose Evan Dando i Juliana Hatfield. Taman u zlatno doba grunge-a donosi ipak malo drugačiji zvuk i ostaje kao uvijek simpatična glazbena uspomena na devedesete.
Iz knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
Prvo puniš klubove, onda prijeđeš na dvorane, a kada shvatiš da ti je i tamo tijesno, kreneš planirati nastupe na stadionima. Ali nije dovoljno samo povećati broj sjedala – valja imati i prigodan zvuk, koji zovemo stadionskim rockom (uglavnom, i s razlogom, pogrdno). Tako ide klasična rock and roll saga o bendu koji je došao do vrhunca potencijala koji mu nudi industrija da bi se nakon toga sunovratio u ponor bez dna uslijed tereta ekscesa, razvrata i uspjeha koji im je to sve omogućio.
Kings of Leon, obiteljski rock projekt braće i jednog rođaka Followill, uzemljen u južnjačkom rock tradicionalizmu, sa svojim su se četvrtim studijskim albumom odvojili od zemlje i krenuli na svoje globalno putovanje, obdareni melodijama i produkcijom za multimilijunsko tržište. „Sex on Fire“, ljubavna pjesma koju je frontman Caleb Followill napisao svojoj ženi manekenki, nošena je refrenom koji su momci čekali od svog starta 1999. u Nashvilleu. Zbog seksa i zbog vatre, dočekali su izlazak iz rock močvare i lansiranje u svjetski glazbeni mainstream.„Only by the Night“ ima sve odlike modernog rock klasika – pjesme se cakle okupane znojem konobarice iz „True Blood“, nagužene ispred džuboksa bara u blizini benzinske pumpe dok umorno traži soundtrack za zatvaranje. Da bi došla do nježnije druge polovine, preslušava kratki rafal na samom početku. „Crawl“, distorzirani alter-rock mastodont, postavlja ton udaljavajući se od garaže southern rocka prema gotičkom južnjačkom alt-rocku. „Sex on Fire“ nastavlja s euforijom tjelesnog učinka gitare, basa i bubnja, a onda „Use Somebody“ zakucava kao power balada, sa (pa naravno!) zbornim stadionskim refrenom i ljubavnim vapajem dostojnim svakog pravog rock heroja.
Kings of Leon su s „Only by the Night“ ulogu rock heroja počeli shvaćati malo previše ozbiljno i igrati je katkad na granici karikature, zbog čega ovu skupinu mladića mi nećemo uvijek shvaćati ozbiljno. No karikature uvijek pokazuju nečije lice i naličje, a ovaj album pokazao je pravo lice i naličje benda koji je konačno postao velik i odrastao. Jedno od njih i dalje ima osmijeh dječaka koji uživa u maminom pečenom kukuruzu, a drugo ima oči uprte u gitaru koja uzdignuto strši između nogu.
(Velimir Grgić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Tracklist:
| Closer | |
| Crawl | |
| Sex on Fire | |
| Use Somebody | |
| Manhattan | |
| Revelry | |
| 17 | |
| Notion | |
| I Want You | |
| Be Somebody | |
| Cold Desert |
autor: Ante Marković, 16/04/2026
Arhiva

Peti benda album kojeg uglavnom nose Evan Dando i Juliana Hatfield. Taman u zlatno doba grunge-a donosi ipak malo drugačiji zvuk i ostaje kao uvijek simpatična glazbena uspomena na devedesete.

Big slow
A bit faster
Everything’s good
Dreams of me
To liquid
Dream salty dream
Of something quick

Album nastao u dva dana intenzivnih probi i krema etiopske pop glazbe. Hailu Mergia, Mulatu Astatke, Girma Beyene i ostatak deveteročlanog Walias benda, stvaraju čaroliju koja i danas stvara trnce.

Ok, Blonde on blonde. Ne znam što bi se jos pametno moglo reći o Dylanovom dvostukom albumu ( do tada…
playlist