KLFM

Yes

Roger Dean: Yessongs (1973.)

Pojam ‘progresivnog’ jest zasigurno jedan od najprostituiranijih u suvremenoj glazbi. S ovom se tvrdnjom možete slagati ili ne, no činjenicu da su se pod dotični trend trpala svakojaka međusobno nespojiva imena ne možete negirati. Na koncu, više od pola stoljeća dominacije onoga što uopćeno nazivamo rockom iznjedrilo je po tom pitanju projekte poput King Crimsona i Pink Floyda, Coila, Radioheada, Cana, Japana, Porcupine Treea… (nabrajanje bi ovdje trebalo prekinuti jer bi nas odvelo na neželjene stranputice).

Problem je u biti jednostavan – kritika je od početka sve ono što je odudaralo od mainstreama automatski trpala u ladicu s etiketom progresivnog, iako su u pitanju najčešće bili sastavi koji su tek donekle upotpunili svoju zvučnu sliku dodatnim elementima kreirajući tako jednu eklektičku mješavinu. Upravo je ‘mješavina’ ono što bode oči, jer primjerice kod The Nicea, ELP, Styxa, Supertrampa ili ranih King Crimsona imamo tipično kalemljenje elemenata donekle eksperimentalnog pristupa i tzv. ozbiljne glazbe na sasvim očito rock podlogu. No, kod britanskog sastava Yes to nije slučaj.

Yes u vrijeme nastajanja albuma ‘Fragile’: Steve Howe, Chris Squire, Bill Brufford, Jon Anderson i Rick Wakeman

Ono što stvaralaštvo Yesa razlikuje od navedenih imena, te mu s punim pravom dodjeljuje progresivni epitet jest način na koji je taj sastav koncipirao, stvarao te izvodio svoju glazbu. Članovi Yesa se nisu zamarali klasifikacijama, a posebice su ignorirali nastojanja kritike i slušateljstva koji su tu redovito pronalazili ‘klasične’ elemente. Na kraju krajeva, većina nas se slaže da je popularna glazba mnogo više od troakordnih skladbi poput Johnny B. Goode ili Louie Louie, ali naglašavati takav pristup bespotrebnim i često kontraproduktivnim hiperprodukcijama i implementacijama simfonijskih orkestara se pokazalo pogrešnim, a najočitiji primjeri za navedeno su određeni uratci autoru ovih redaka inače omiljenih bendova kao što su Pink Floyd, ELP ili Radiohead. Istina, iznimke postoje, ali one se odnose na sastave sasvim specifičnog, osobnog i krainje neortodoksnog pristupa poput Kraftwerka ili Einstürzende Neubauten, no kod spmenutih ionako nema smisla govoriti o rocku kako u užem, tako i širem smislu. Takvi su pak posebna priča.

Yesovcima dakle nije bilo ni na kraj pameti izluđivati publiku glomaznim ‘dodacima’ ili nepredviđenim potezima (da, mislim konkretno na pomalo nesretne slučajeve zvane Atom Heart Mother, The Lamb Lies Down The Broadway ili Amnesiac, da spomenemo tek neke).

Jednostavno, Yes su bili (i još su uvijek) rock band koji je svoj rad redovito shvaćao ozbiljno, potkrepljujući ga inovativnošću i ljubavi prema glazbi, a to je realizirao kroz najbanalniju, gotovo školsku postavu u formi glas – gitara – bubanj – bas – klavijature. Bez suvišnog šlaga na torti, bez maslina u čaši Martinija. Ukoliko su pritom višestruko nadišli općeprihvaćene temelje koji nalažu prisustvo jedne ljestvice i one svima poznate uvod – strofa – refren – prijelaz – strofa – refren fraze, tim bolje za njih. Vještina, iz koje u pravilu proizlazi ta famozna ‘progresivnost’ svoje korijene uvijek ima u jednostavnosti, a njezina je lucidna i nenametljiva nadgradnja onaj ključni element, koji je jednom Emersonu, Zappi, pa i Beefheartu često izmicao iz ruku.

Sastav Yes su godine 1968. utemeljili pjevač, tekstopisac i povremeni gitarist Jonathan ‘Jon’ Anderson i bas gitarist Chris Squire. Uz pomoć novopridošlih kolega; klavijaturista Tonyja Kayea (1971. će ga zamijeniti Rick Wakeman), gitarista Petera Banksa (na njegovo će mjesto 1970. uskočiti virtuouzni Steve Howe) i izvrsnog bubnjara Billa Brufforda (koji će po objavi Fragilea, 1971., obaviti transfer u King Crimson, a na njegovo će mjesto doći Alan White), snimaju dva nastupna albuma, Yes i Time and the Word. Iako ova dva ostvarenja predstavljaju tek svojevresno zagrijavanje za nadolazeće projekte, ona ipak jasno ukazuju na put kojim će se sastav kretati u vrijeme svoje zvjezdane i definitivno najkvalitetnije faze, dakle kroz idućih desetak godina.

Po mišljenju brojnih štovatelja, Yes Album iz 1970. (ne treba ga brkati s debitantskom pločom Yes) već posjeduje praktički sve one elemente koji će do zvijezda vinuti sastav u narednim godinama. Barem su dvije skladbe dugačke desetak minuta (što opet ne treba uzimati kao mjerilo), no sav je materijal odrađen rudimentarno, gotovo garažno. Možda je upravo taj rockerski pristup zaslužan što je već tada Yes postao jedan od rijetkih sastava kojeg su štovali u pravilu uštogljeni i umišljeni studenti s glazbenih akademija i konzervatorija, kojima se od albuma tipa Tarkus, A Passion Play ili Atom Heart Mother (evo tog flojdovskog promašaja još jednom na tapetu) iz određenih, mada često neopravdanih razloga dizala kosa na glavi.

Yesovci su spomenuto kalemljenje elemenata tzv. ozbiljne, odnosno akademske glazbe na rock matricu izvrsno karikirali na albumu Fragile, koji nam pruža barem tri vrhunske višeminutne skladbe – Roundabout, South Side of the Sky i Heart of the Sunrise, te jedno remek djelo zbijeno u klasične tri minute, Long Distance Runaround (sjetite se pomalo ogoljene, ali predivne obrade iste u izvedbi Marka Kozeleka), ali i pet minijatura koje potpisuje svaki od članova osobno, a čija je svrha upravo upozoriti na način rada koji Yes NE koristi!

Dizajnerska rješenja Rogera Deana za albume Fragile, Close to the Edge, Yesterdays (kompilacija), Yessongs (koncertni zapis), Tales from Topographic Oceans i Relayer.

Slijedi niz izvrsnih albuma, gdje noseće kompozicije u pravilu zauzimaju čitavu stranu LP-ja – Close to the Edge, Tales from the Topographic Ocean i Relayer. Novopečenom je slušatelju teško povjerovati da su dotične skladbe djelo tek formalne rock petorke, pošto izmjene atmosfera, ritmike i melodijskih struktura djeluju gotovo nestvarno ukoliko se u obzir uzme modus njihovog nastajanja; odnosno za rock band uobičajen instrumentarij i miksetu s ne baš pretjeranim brojem kanala.

Posljednji veliki album Yesa jest Going for the One iz 1977., sniman u idiličnom ambijentu švicarskog Montreauxa. Unatoč nedvojbenoj kvaliteti, ovdje već zapažamo određene parametre koji najavljuju početak skorašnje silazne putanje (primjerice, Wakemanovo nasnimavanje crkvenih orgulja u skladbi Awaken je, unatoč postignutoj celestijalnoj nijansi ipak nagovještaj predstojećeg ‘prodavanja duše vragu’), a definitivan krah će objelodaniti iduće ostvarenje, Tormato (1978.), sazdano uglavnom od pjesama s pop prizvukom, u prosječnom trajanju od četiri minute.

Iako je Yes, uz brojne izmjene članstva gdje treba ubrojiti već poslovične odlaske, dolaske, iznova odlaske pa dolaske ključnih persona (u jednom trenutku, na albumu Drama iz 1980., Andersona i Wakemana zamjenjuju Trevor Horn i Geoff Downes iz Bugglesa – znate uostalom za Video killed the Radio Star) nadživio brojne suvremenike, to jednostavno nikad više neće biti to. Konkretno, što se moglo očekivati nakon albuma 90125 iz 1983., na kojemu je sastav zadržao tek natruhe svojeg nekadašnjeg majstorstva, žrtvujući godinama građeni kultni status za MTV spot i visoko mjesto na top ljestvici s onom tragikomičnom Owner of the Lonely Heart? Praktički ništa.

Znam, svi mi ovisimo o novcu koji nam pruža privid slobode, no taj 90125 i njegov sljednik Big Generator su upravo zbog navedene gramzivosti zauvijek pokopali onaj dobri, stari, da ne kažem klasični Yes. Albumi koji su uslijedili nisu popravili stvar, unatoč pomalo preforsiranim pokušajima vraćanja izvornim korijenima. Zanimljivo, Yes djeluje i dan danas (neki ljudi jednostavno ne znaju kada treba podvući crtu i reći DOSTA!), u poprilično izmjenjenoj postavi – od onih kanonskih članova iz sedamdesetih, tu su samo Steve Howe i Alan White, a u međuvremenu studijski i koncertno snimljene skladbe nisu ništa više od reciklaže nekoć vrijednog materijala, bilo da je riječ o pabircima veličanstvenog magnum opusa iz sedamdesetih, ili pak novovjekim pokušajima dosezanja nekdašnjih nebeskih visina. Zrnce uthehe možemo pronaći u činjenici da su Andersona, Wakemana, te nažalost u proljeće ove godine preminulog Squirea zamijenila zvučna imena poput Billy Sherwooda, Jona Davisona i Geoffa Downesa (koji je već i prije, na Drami dao svoj mlaki obol sastavu), ali zaboravite – to je samo formalno održavanje dinosaurusa na životu. A produljiti vijek trajanja jednoj kolosalnoj zvijeri kao što je nekadašnji Yes iziskuje brojne kompromise i skupe medicinske aparate, što je u kontradikciji s onom definicijom ovog sastava kakva je iznesena na početku teksta.

No, predodžba o zlatnom periodu Yesa ne bi bila u potpunosti zaokružena bez spominjanja još dva bitna elementa koja su doprinjela konačnoj slici. Riječ je o poetici Jona Andersona, te grafičkim rješenjima Rogera Deana.

‘Kanonska’ postava Yesa iz sredine sedamdesetih: Chris Squire, Jon Anderson, Rick Wakeman, Alan White i Steve Howe

Andersonovi stihovi govore o nekakvom idealnom svijetu koji ipak nije lišen dijalektičke borbe dobra i zla, no logički je očekivati konačnu pobjedu onog u duhovnom smislu pozitivnijeg svjetonazora. Taj svijet može biti poboljšana verzija realnosti, nekakav drugačiji, usporedni svemir, ili pak superponirano stanje koje se može realizirati kroz obje mogućnosti.

Motiv borbe dobra i zla jasno je uočljiv u pjesmi The Gates of the Delirium koja zauzima prvu stranu albuma Relayer (1974.), a dijelom je ustrojena po motivima Tolstojevog romana Rat i mir, a prisutan je i u najvećem broju ostalih tekstova Jona Andersona (dobro je napisao jedan ex-yu novinar u prastarom broju časopisa Džuboks – prije Tolkien nego Čajkovski!). No, tu borbu možemo promatrati i na metafizičkom planu. Ukoliko se u stihovima jedne The Gates of the Delirium krije aluzija na opipljivi, fizički, dakle oružani okršaj;

Words cause our banner, victorious our day.
Will silence be promised as violence display?
The curse increased we fight the pow’r
And live by it by day.
Our gods awake in thunderous roars,
And guide the leaders hand in paths of glory to the cause.

Listen, should we fight forever
Knowing as we do know fear destroys?
Listen, should we leave our children?
Listen, our lives stare in silence;
Help us now.

Listen, your friends have been broken,
They tell us of your poison; now we know.
Kill them, give them as they give us.
Slay them, burn their children’s laughter
On to hell

onda se ta vječna borba suprotnosti u nekim drugim pjesmama može promatrati kao sukob svjetla i tame, muškog i ženskog načela, svjetovnog i transcendentnog; uglavnom, praktički svih polariteta. Dobar se primjer za navededno krije u stihovima pjesme Close to the Edge:

Sudden call shouldn’t take away the startled memory
All in all, the journey takes you all the way
As apart from any reality that you’ve ever seen and known
Guessing problems only to deceive the mention,
Passing paths that climb halfway into the void
As we cross from side to side, we hear the total mass retain

No, dihotomijska su trvenja tek dio Andersonovih poetskih interesa. Tako se, primjerice, kroz četiri dvadesetominutne skladbe koje sačinjavaju dvostruki album Tales from Topograpnic Oceans može isčitati alternativna povijest čovječanstva, dok Awaken s albuma Going for the One (1977.) preispitujući smrtnost ljudskog bića, transmigraciju duše ili u alternativnom slučaju njezin uspon na nebo, te eventualno uskrsnuće/reinkarnaciju naglašava Jonovu duhovnu stranu. Uistinu šteta što je koncem sedamdesetih odbacio vlastiti dar, počevši pisati nebuloze o dočekivanju vanzemaljaca, ili pak aktivističke stihove o borbi protiv kitolova!

Roger Dean: Relayer (1974.)

Iako u slučaju Yesa ništa ne može narušiti čvrstu isprepletenost glazbe i stihova, njihove je albume, barem od 1971. nadalje nemoguće razmatrati zanemarujući doprinos grafičkog dizajnera Rogera Deana, čije su se vizije savršeno stopile s ponuđenom glazbom i stihovima. Osim što je kreirao prepoznatljiv logotip sastava, Dean je omote albuma Yesa obojio bajkovitim i snovidnim pejzažima koji kao da izranjaju iz zaboravljene povijesti nekog drugog, alternativnog planeta Zemlje, balansirajući između raskoši Tolkienovog alternativnog legendarija i Lovecraftovih noćnih mora. Nažalost, ova je suradnja prekinuta na albumu Going for the One (1977.), kada dizajnersku palicu do daljnjeg preuzimaju Storm Thorgerson, Peter ‘Sleazy’ Christopherson i Aubrey Powell iz studija Hypgnosis, poznatog po izvanrednim rješenjima za omote Pink Floyda. Istina, Dean će u devedestima iznova prezeti kormilo, te izbaciti još pregršt genijalnih rješenja za albume reinkarniranog Yesa, no kako je već naglašeno, u se ovom slučaju razmatra isključivo ‘zlatna’ faza sastava, koja završava negdje 1978.

Roger Dean: Close to the Edge (1972.)

Ovu kratku najavu emisije eXit bilo bi zgodno zaključiti sažetkom koji bi na jezgrovit i informativan način potencijalne slušatelje uveo u svijet ovog čudnovatog ali vrhunskog sastava: Unikatnost i virtouznost proizašle iz jednostavnosti, te heroička poetika paralelnih svjetova – i to bi možda bio najtočniji i najkraći opis djelovanja jednog od najprogresivnijih imena suvremene popularne glazbe, britanskog Yesa!