Upitno je postoji li ijedan autor u povijesti popularne glazbe koji je znao životne tragedije dojmljivije pretočiti u pjesme od Younga – a i nije da mu je tragičnih događaja nedostajalo u životu. Najslavniji je takav primjer ovaj album, objavljen čak dvije godine nakon snimanja jer se autor dugo pitao je li možda ipak preosoban. Nakon što poslušate prethodna dva albuma, „Time Fades Away“ i „On the Beach“, imate se pravo zapitati kako nakon njih išta može biti preosobno.
Bol zbog smrti od overdosea dvojice bliskih prijatelja, gitarista Crazy Horsea Danny Whittena i roadieja Bruce Berryja, pomiješana s osjećajem osobne odgovornosti za njihovu sudbinu središnja je tema albuma i isijava iz većine pjesama na njemu. Zajedno sa spomenutim prethodnicima, album temeljito uništava svaku Youngovu šansu da postane mainstream zvijezda, za što se samo nekoliko mjeseci prije snimanja ovog materijala činio predodređen. Umjesto toga, ta je takozvana „Ditch Trilogy“ jasno najavila vrludav i samosvojan glazbeni put s kojeg nikada neće sići i na kojem od svakog sljedećeg albuma možemo očekivati samo neočekivano. „Tonight’s the Night“ nije klasičan veliki album, na njemu, osim možda naslovne, nećemo naći pjesme koje se smatraju vrhuncima Youngova opusa, no izdvaja se koherentnošću i konceptom vezanom za smrt i dop.
Možemo ga smatrati jednim od ultimativnih iskaza o nestanku hipijevskog sna, najdubljom ikada snimljenom ekspresijom iskonskog razočaranja propuštenom prilikom i idealima bačenim u vjetar ili sagorjelim u vrtlogu droge, rata i konzumerizma. Svim će se tim temama Young vraćati još mnogo puta, nikada posve pomiren s porazom, no ovdje su izražene na najsiroviji, podsvjesni način, dok su rane još bile posve svježe, a ne retrospektivno, s vremenskim odmakom, kao na kasnijim snimkama.
(Dino Milić-Jakovlić, knjiga „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Nema dvobje, “American Water” jest najbolji, ili barem najpristupačniji album Silver Jewsa. No, unatoč lepršavoj glazbenoj podlozi koja elementima predefinirane americane dodaje i natruhe drugih utjecaja, ono što ovaj album uistinu čini velikim jest Bermanov koncept sagledavanja Amerike na koncu tisućljeća iz brojnih rakursa, pa i onog vlastitog. Na koncu, dobijamo jedan od najveličanstvenijih, ali i najmračnijih albuma koje su nadobudni kritičari nesretno svrstali u rasplinute domene ‘alternativnog countryja’ i ‘indie rocka’.
Iako nisam neki ljubitelj solo projekata ljudi iz mojih najdražih punkrock bendova, ovaj album je jedan od onih koje često stavim u svoj plejer na Nedjeljno popodne, ili pak dok uživam uz dobru knjigu
Nakon prošlotjednih “Vatri” u kojim smo Vas vratili u osamdesete uz legendarne Talking Headse i njihov “Remain in Light”, ovaj tjedan putujemo kroz vrijeme do 1998. godine gdje se prisjećamo još jednog klasika.
Sigurno jedan od najboljih albuma 80ih. A vrlo lako i jedno od najzanimljvijih izdanja ikada. Imaš A stranu sa 4 i po mega hit singla i B stranu idealnu za šetanje keltskom šumom na ludim gljivama.
