KLFM

Priča o dva grada: Leeds vs. Sheffield

Postoji raširena predrasuda po kojoj tek rijetki, i to u pravilu najveći i najpoznatiji gradovi mogu dostojno prezentirati glazbenu scenu određene zemlje. U pojedinim je djelovima svijeta takav pristup doveo stvari do apsurda – tipičan su primjer Sjedinjene Države sa isforsiranim obrascem po kojemu ne postoji ništa izvan gradskih granica New Yorka, Chicaga, Los Angelesa i San Francisca (možemo li ovom popisu dodati i Nashville?), i koji je tek donekle narušen početkom devedesetih sa grunge ekspanzijom i privremenim dodavanjem Seattlea na popis. Upravo taj američki slučaj pokazuje svu bespredmentnost takvog pristupa, minorizirajući neka zadnjih desetljeća usitinu bitna središta poput Louisvillea ili Tucsona. Na drugoj je strani oceana situacija još jače polarizirana, tako da se čitava pop proizvodnja jedne Njemačke ili Francuske promatra isključivo kroz berlinsku odnosno parišku scenu.

Engleska nije izbjegla podlijeganje stereotipu, pa uz kultni Liverpool (koji se uslijed svoje lučke otvorenosti može tretirati kao kolijevka otočke popularne glazbe) odskaču tek dva već tradicionalno sukobljena urbana područja; London i Manchester. Ipak, ako se stvari sagledaju u jasnijem svjetlu, iskaču svi nedostaci takvog ‘centraliziranog’ predloška, pošto su upravo manji gradovi u pravilu predstavljali (i predstavljaju) žarišta koja diktiraju trendove i razvoj glazbenih tokova. Dvije ne baš slučajno izabrane destinacije su zasigurno Leeds i Sheffield bez čijih bi lokalnih scena ne samo britanska već i svjetska slika popularne glazbe izgledala bitno drukčije.

Na početku ove, dickensovski kazano, Priče o dva grada ipak treba zaći malo dublje u prošlost, u vremena kada rock niti njegov derivat punk još nisu bivali naslućivani čak ni u najhrabrijim futurističkim vizijama. Riječ je dakle o dva uvjetno rečeno omanja i ne pretjerano udaljena grada (komparacije radi, Split i Šibenik su udaljeniji!) koji su prosperirali u doba industrijske revolucije, a i danas predstavljaju kičmu jorkširskog gospodarstva: Leeds sa svojim brojnim tkaonicama, predionicama i svime što već tradicionalno ide uz proizvodnju tekstila, te Sheffield; nešto manji veličinom ali ne i značajem, protkan dimom iz talionica i visokih peći, urbs koji se desetljećima namakao smogom i kojega je Orwell nazvao ‘najružnijim gradom Starog kontinenta’ (dobri stari George očito nikad posjetio Karlovac).

Cabaret Voltaire

U svojim je ranim danima rock donekle bio privilegija srednjeklasne mladeži, no s pojavom punka se stvari striktno mijenjaju. Taj je buntovni trend u prvom redu regrutirao pripadnike onog najnižeg, radničkog sloja, i upravo s toga ne treba iznenaditi eskalacija lokalne scene Leedsa i Sheffielda koncem sedamdesetih, a to što ista nije bila toliko razvikana i u globalnim okvirima poznata jest isključivo ‘krivnja’ relativno bliskog miljunskog Manchestera koji je pobrao lovorike kao jedno od dva ključna izvorišta engleskog i britanskog punka.

Zvuk kreiran u Leedsu je posjedovao, primjetit će neki, određene fluidne i meke crte, lepršav i često funkiziran, no to treba gledati kroz prizmu tekstilne prošlosti i sadašnjosti grada. Istovremeno, pedesetak se kilometara južnije formira trend koji će uskoro postati poznat pod krilaticom Industrial Sound of Sheffield, a za koji su naročito zaslužni Cabaret Voltaire, no dobrim dijelom i Clock DVA, te Human League. Moglo bi se bez zadrške kazati kako su ova tri sastava uobičila post-punk scenu Sheffielda, otvorivši vrata nekim novijim imenima poput Comsat Angelsa, ABC, Heaven 17 i sličnima. No, nemoguće je negirati vezu između industrijskog naslijeđa grada i zvuka kojeg je ponudio u drugoj polovici sedamdesetih!

Clock DVA

Natrag u Leeds. Dva sastava koji će većini pasti na pamet pri spominjanju tamošnjeg punka/post-punka su Gang of Four i Wedding Present. Prvonavedene se može promatrati kao pionire u stapanju izvornog punka sa ‘imigrantskim’ utjecajima poput funka i reaggea (nedugo potom će se sličnoga posla prihvatiti i londonski The Clash), dok Wedding Present, iako utemeljeni znatno kasnije (1985.), na lucidan način odaju počast utjecajima prvih, ali i manchesterskih The Fall u traženju unikatnog i donekle humorom obojenog izričaja. Tek da ne smetnemo sa uma da je bas gitarist Wedding Presenta, inače rodom ukrajinac naknadno izdao urnebesni EP sa prepjevima nekoliko skladbi The Smithsa na ukrajinski (čak uz primjetnu dozu istočnoeuropskog folklora).

The Sisters of Mercy

1985. je i godina kada svoj prvi album First and Last and Always objavljuju i jedni od rodonačelnika industriala (Što je čudno? Pa Leeds je blizu Sheffielda), The Sisters of Mercy. Nažalost, vrsna će se izvorna postava raspasti odmah po tom ostvarenju – zbog neslaganja sa Eldritchevom koncepcijom, gitarist Wayne Hussey i basist Craig Adams odlaze i pokreću The Mission, dok će spiritus movens Sistersa, Andrew Eldritch nastaviti u duetu sa Patriciom Morrison, bivšom članicom The Gun Cluba. Rezultat ove suradnje će biti drugi i možda posljednji uistinu veliki album ovog sastava, Floodland.

Hood

Hood je jedan od onih manje poznatih sastava, ali sa nemjerljivim zaslugama. Usporedivi su sa londonskim post-rock projektom Bark Psychosis, no u svojim istraživanjima idu znatno dalje – dovoljno je kazati da je upravo Hood (pored nekih imena iz krautrock miljea) zaslužan za zvuk Radioheada u novom mileniju. Možda zvuči pretenciozno, no preslušavanjem albuma poput prvijenca Cabled Linear Traction (1994.) ili nešto kasnijeg Cold House (2001.) se stječe upravo takav dojam!

Pale Saints

Još jedno bitno ime post-punk scene Leedsa jest sastav Pale Saints, zamišljen kao osobni projekt Iana Mastersa, no česte su fluktuacije u postavama donosile i druge utjecaje. Iako su svrstavani u tada stasajuće naručje shoegazinga, kod Saintsa je vidljiv i trag koji su ostavili lokalni bendovi, u rasponu od Gang of Four pa do Wedding Presenta. Istina, ne u tolikoj mjeri, pošto se Masters ipak više naslanjao na dostignuća škotskih Cocteau Twinsa, pa i londonskih art projekata tipa Japan.

Nije to čitava lista glazbenih imena koju su gradovi Leeds i Sheffield ponudili ostatku Engleske i svijeta u post-punk razdoblju no manjak vremena i ograničeno trajanje emisije tjeraju na ovakav, možda površan ali ipak praktičan izbor.

The Comsat Angels

Bilo dakle bi nepravedno zapostaviti New Model Army pa i rani The Cult, oba iz Bradforda (praktički predgrađa Leedsa), Red Lorry Yellow Lorry, zatim Mekonse, sastav koji je britanskom post-punku donio dašak američke aktualnosti u vidu Paisley zvuka (sjećate li se Dream Syndicatea i Long Rydersa?), Delta 5 (koje se može promatrati kao side project Gang of Foura) i još neke koji nisu navedeni. Također, i Sheffield ima svoja zaboravljena imena od kojih je najzvučnije zasigurno Pulp, sastav iznikao na post-punk nasadima i kojega su mediji bezrazložno i nepravedno trpali u isti koš sa tzv. brit-pop wunderkindima, a od toga se poja svakoj normalnoj osobi diže želudac. A kad smo kod dizanja želuca, nekoć moni Sheffield je početkom novog milenija iz grotla svojeg očito pokvarenog želuca izbacio sluzavu masu koja se odaziva na ime Arctic Monkeys. Jer, u svakom žitu ima kukolja.

Ovaj mali pokušaj sukobljavanja post-punk scena Leedsa i Sheffielda je mogao drukčije izgledati, no to sad nije bitno. U sukobljenim su se rovovima tako primjerice mogli naći Brighton i Newcastle, Birmingham i Leicester, Hull i …

Hull? Ovo već postaje smiješno. Grad koji se uz dužnom poštovanje prema pojedinim članovima Throbbing Gristlea (koji su ga ionako uskoro napustili) može podičiti isključivo jednim Housemartinsima i ne zaslužuje da ga se tretira ozbiljno. Možda ta sjevernomorska luka tek treba doživiti glazbenu katarzu i zauzeti pripadno mjesto na otočnoj sceni, a do tada, ukoliko vam ručak kojeg ste upravo pojeli stvara neprilike i želite ga izbaciti u prikladnu okolinu (npr. školjku), napravite sami maleni okršaj hulskih Housemartinsa i današnjih šefildskih lučonoša, Arctic Monkeysa.

Uspjeh je zagarantiran!