KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Proljetna retrospektiva

Proljeće je vrijeme pospremanja i svođenja računa. Stoga u večerašnjoj emisiji slijedi pregled nekih zapostavljenih imena koja su protutnjala ovom emisijom zadnjih desetak mjeseci!

Štovani, slijedi jedno retrospektivno i relaksirajuće izdanje emisije EXIT. Drugim riječima, nećemo se upuštati u istraživanja novih područja i slične Livingstoneovsko/Shacklettonske gluposti, već podvući crtu pod zadnjih desetak mjeseci (kako je već običaj svakog proljeća), te iz zapećka izvući neka više, no uglavnom manje poznata imena vinuta u eter u navedenom razdoblju.

The For Carnation The For Carnation

The For Carnation je, najkraće rečeno, poprilično ozbiljniji Slint. Rekoh Slint, jer iza tog projekta stoji nitko drugi do Brian McMahan, te pored njega gro izvorne postave (primjerice David Pajo – govori li vam nešto to ime?). Ukoliko su Bark Psychosis odgovorni za nastanak kovanice post-rock (realnije, ne oni, već jedan britanski novinar koji ju je smislio kako bi opisao njihov specifični izraz), onda su The For Carnation zaslužni za afirmaciju tog trenda na sjevernoameričkom kontinentu. Mada, sami je termin na teritoriju USA i Kanade zaživio tek kasnije, a The For Carnation su u početku trpani u isti koš sa slowcore i sadcore bendovima te luizvilskom scenom, no koga briga!?

MASS je (bio) londonski post-punk sastav utemeljen od strane članstva ex-projekta Rema Rema (ovi potonji nažalost nisu ostvarili neku popularnost, a najpoznatiji su po činjenici da je njihov istoimeni hit – zvao se kao i bend, Rema Rema – obradio te u zvjezdane visine vinuo Steve Albini) početkom osamdesetih. Iako su iza sebe ostavili tek jedan uistinu vrhunski album (kršten također imenom MASS… kao da je Asquithu i društvu nedostajalo inspiracije oko imenovanja skladbi?) koji je ostavio duboki trag u tkivu britanskog post-punka. Zanimljivo, u drugoj je polovici osamdesetih Splitom kružila dezinformacija kako je MASS u stvari prvi projekt Petera Murphyja, Daniela Asha, Davida J. i Petera Haskinsa, no Bog sve pamti (a pamte i njegova djeca), pa će i tom iznad svega lažnom informacijom stvorena zbrka jednom biti naplaćena pojedincu koji ju je pogano širio.

Suede je ‘antilop’, dakle, brušena koža tog afričkog papkara srodnog našoj divljoj kozi. Ukoliko svoj sastav nazovete tim imenom znači da imate određenih problema – najvjerojatnije ste beznadni slučaj i štovatelj stanovitog Morrisseyja, ali ne i njegovog izvornog, kultnog benda. Tako je mlađahni i na seksualnom planu tada još nedefinirani londončanin Brett Anderson iskoristio skladbu Suedehead sa Mozovog prvijenca kako bi nekako definirao vlastiti barem vlastiti bend, ako već ne ide spol. Ono, maknuo je glavu al’ je ostavio antilop. Inače, Brett i dečki početkom devedesetih snimaju dva odlična albuma, zatim zapadaju u monotoniju i stereotip i na kraju se raspadaju u prvim godinama novog milenija. No, barem su nam nešto ostavili – dva lokalpatriotska videa snimana na u dubinama stanice Holborn odnosno u sivilu socijalnog naselja Lisson Grove, te pregršt hitova, pa i nekih složenijih i kvalitetnijih skladbi kojima nije bilo suđeno postati (kako to snobovski zvuči) hit. Ako ćemo ih po nećemu pamtiti, onda je to definitivno činjenica da smo svi mi svinje i kako se ono kaže;

We will watch them burn!

 

Malcolm Middleton je javnosti poznat kao čovjek koji je svojim skladateljskim i sviralačkim umijećem oplemenio turobne poeme Aidana Moffata – shvatili ste kako je riječ o glazbenoj polovici neprežaljenih Arab Strap. No, svoj je maksimum, očekivano, pružio tijekom samostalne karijere, započete 2002., dakle u trenucima gašenja matičnog mu benda. Bez pretjerivanja, jedan od najboljih kantautora što ih je Škotska ikad pružila ostatku otoka i svijeta. Nadam se da se dobro nosi sa depresijom i da je prestao sa prozacom – nema od toga koristi, samo pojačana agresivnost, a i ne slaže se sa boozeom!!!

Kantautor Christian Williams jest neka vrsta prerijske beštije (nije svizac, nit’ kojot a ni prerijski pas), koji svoj mračni, na trenutke apokaliptični akustični folk redovito boji nijansama beznađa i posvemašnje tuge. Lociran je u gradu Lawernce, Kansas, gdje živi sa hrpom mačaka i (sve sličnosti sa pokojnim starim dobrim Billom Burroughsom ovdje prestaju) ženom! Chris svojim depresivnim nastupima dodaje pomalo apsurdne i nadrealne elemente, poput kerozinske lampe (poznatije pod imenom petrolejka) koja je ujedno i jedini izvor svjetla u tim momentima. Ukoliko vam spodobe poput Jay Munlyja ili pak Steve von Tilla (kad je riječ o potonjem, ne mislim na njegovu karijeru sa Neurosisom već na samostalne albume) ne idu na živce, velika je šansa da ćete prožvakati i gospodina Williamsa! Možda vam u određenim momentima padne na pamet njegovo kraljevsko veličanstvo Oldham, no znajte da su sve sličnosti puka koincidencija.

Bill Drummond jest:

  • Pokretač možda najbitnijeg liverpulskog punk sastava Big in Japan
  • Producent ranih ostvarenja Echo and the Bunnymena
  • Nekoć menadžer Juliana Copea, a danas čovjek koji bi mu rado prosvirao glavu
  • Čovjek koji je nakon povlačenja iz glazbenog biznisa ritualno spalio miljun funti (Ł 1.000.000), ne odgovarajući nikome – zakoni Ujedinjenog Kraljevstva su puni rupa!
  • Književnik, psihogeograf, bliski prijatelj Willa Selfa, Iaina Sinclaira, Gimpa i Zodiaca Mindwarpa (treba li dodati još koje ime za Drummondov zasluženi ulazak u aleju velikana?)
  • Etc etc etc etc etc… možda Cake Circle?
Bill Drummond Bill Drummond

Uglavnom, njegov je prvi i jedini album pod krštenim imenom (The Man) pravi bombončić, miljama udaljen kako od agresivnosti Big in Japan, tako i od plesne repetitivnosti KLF-a! Pa, poslušajte par uzoraka sa istog!

O Kinksima znate sve (pogotovo onu istinitu priču po kojoj je pijani i natripani Ray jedne kišne večeri u Sohou zamalo zaribao sa uvjerljivim transvestitom – kasnije je i opjevao nemili događaj), a ako je netko možda zaboravio, riječ je o jednom od najvećih sastava druge polovice dvadesetog stoljeća (u britanskim okvirima definitvno najvećeg, barem dok mi ne padnu na pamet Beatlesi, Floydi, Yes i Radiohead). Ipak, ovom će prilikom težište biti pomjereno na njihovu kratku ali produktivnu psychodelic fazu – istina, taj se period uglavnom vezuje uz odlične albume The Kinks are Village Green Preservation Society i Arthur (or the Decline and Fall od the English Empire), a trebalo se iskobeljati i izdići iz hrpe sličnog materijala koji su u to vrijeme štancala štovana imena poput Beatlesa, Byrdsa, The Rolling Stonesa, Bitch Boysa i drugih… No, za istinskog kinkofila tu nema dvojbe (OK, Sgt. Pepper, Younger than Yesterday, Smile, Magical Mistery Tour ili pak Fifth Dimension imaju svoje prednosti ali i mane… bolje prestati na vrijeme sa poredbama!).

I na samom kraju, najpodcjenjeniji sastav svih vremena (i to bez lažnog pretjerivanja) – Dream City Film Club. Iza tog imena nazvanog po jednom porno kinu u Shoreditchu (u kojemu je neimenovani čistunac sredinom osamdesetih podmetnuo požar koji je rezultirao sa nekoliko ljudskih žrtvava) se krije potomak prve generacije Iraca iz londonskog Kentish Towna, Michael J. Sheehy kao gitarist, vokal te glavni kompozitor i tekstopisac te kvalitetna ritam sekcija. Da se ne zamaramo detaljima, DCFC nisu uspjeli sjesti na tron koji im pripada iz razloga što su se pojavili u krivo vrijeme – sredina devedesetih kao doba ekspanzije brit-popa nije odgovarala bendu koji je na magičan način kreirao vlastiti hibrid akustičnih skladbi na tragu Cavea i Waitsa u kombinaciji sa garažnim zvukom, punkom te goth rockom. Ništa zato, vrijeme je već pokazalo njihovu pravu vrijednost, a Sheehy je ionako dalje na sceni; možda još u zapečku, no ništa zato. Vrijeme spomenuto u prethodnoj rečenici je spor ali pravedan sudac!

autor: el5egundo, 12/05/2012

, , , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

David Gilmour

04/09/2015.

Iako je u svojim stvaralački najplodnijim godinama stoički tavorio u sjeni egomanijaka Rogera Watersa, David Gilmour je ne samo drugi temeljni stup kultnog sastava Pink Floyd, već i gitaristički genij te vrstan kantautor, što je dosljedno pokazao na svojim samostalnim uradcima. Zasigurno i onaj najnoviji nazvan “Rattle That Lock”, koji će biti objavljen 18. rujna, a promoviran na turneji koja 12. istog mjeseca započinje u Puli neće podbaciti!

Steve Wynn & The Dream Syndicate

03/04/2014.

Početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, dok globalni tokovi nameću različite vizure uskrsnuća taman pokopanog punka; The Dream Syndicate biraju specifičan pristup i svoj postpunkerski, garažni zvuk boje nijansama progresivnog folka kasnih šezdesetih, primarno naslijeđem The Byrdsa, Grama Parsonsa i Buffalo Springfielda. Ovaj će specifični amalgam uskoro postati poznat pod nazivom ‘Paisley Underground’, predstavljati će revoluciju na lokalnoj kalifornijskoj sceni, a utjecaj mu je itekako vidljiv u suvremenoj američkoj glazbi.

The Church

20:00–22:15 Subota 25.7.2020.

Je li na australskom tlu ikada postojao dostojan ekvivalent britanskog novog vala a da se nije zvao “Triffids” ili “Go-Betweens”? Provjerite!

Laibach – The Iron Sky / Crime and the City Solution: reunion!

21/04/2012.

Novi je album, točnije soundtrack za film Iron Sky u autorskoj izvedbi Laibacha dobra prilika da, uz par brojeva sa spomenutog urataka preslušamo i neke njihove starije skladbe iz mračnog vremena kada nije bilo pametno provocirati režim! Istovremeno, vijesti o reanimaciji Crime and the City Solutiona uz novopridošlo pojačanje u vidu Davida Eugene Edwardsa je odličan razlog za povratak optimizma!

Tjedna rotacija

Arhiva

FLEET FOXES / Shore

The Style Council / Café Bleu (1984)

PILLOW QUEENS / Holy Show

RED AXES / Dekmantel

RADIOHEAD / I Might Be Wrong: Live Recordings

Haustor / Bolero (1985)