KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Crippled Black Phoenix (live ZG) / Jay Farrar & Son Volt / Julian Cope – Ye Skellington Chronicles

Nakon podsjetnika na nedavno održani zagrebački nastup Crippled Black Phoenixa slijedi temeljiti prikaz karijere Jay Farrara i njegova sastava Son Volt, te eksperimentalno akustički album Juliana Copea, Ye Skellington Chronicles.

  1. a) Crippled Black Phoenix

…tek mali djelić atmosfere sa dva nedavno održana nastupa ovog sastava u Ljubljani (01.04.) i Zagrebu (03.04.)…

 

 

A o samom zagrebačkom koncertu više možete pročitati u prigodnom članku u rubrici Glazba!

 

  1. b) Jay Farrar & Son Volt

Sastav Son Volt iz St.Louisa, odnosno kreativna jedinka Jay Farrara koji stoji iza istog definitivno nije nepoznanica – riječ je o jednom od poznatijih imena trenda nesretno nazvanog alternativnim countryjem. No, priča o njegovu postanku često nepravedno ostaje u sjeni drugog, znatno poznatijeg i, budimo realni, u globalnim okvirima značajnijeg benda.

 

Uncle Tupelo u nekim sretnijim vremenima: Farrar, Tweedy i Heidorn.

 

Precizirano, karijera obaju sastava, Son Volta i Wilca počiva na ruševinama jedne kultne točke ranih devedesetih, Uncle Tupela, koja je i zaslužna za stvaranje kovanice No Depression. U počecima plodna i kreativna suradnja Jay Farrara i Jeffa Tweedyja vremenom postaje teret obojici, kako zbog stilskog razilaženja, tako i činjenice da je bend razvojno stigao do kritičnog trenutka u kojemu je dominacija jedne osobe nauštrb zajedništva jednostavno neophodna. Nažalost, raskol će se zbiti u ne baš prijateljskom ozračju: nakon što Farrar jednostrano obznani prestanak rada Uncle Tupela, Tweedy će sa sobom povući praktički cijelu postavu sastava (John Stirratt, Max Johnston, Ken Coomer) te je uobličiti u prvu inkarnaciju svojeg novog projekta nazvanog Wilco. Jay Farrar će u nastalom vakuumu konzultirati bivšeg bubnjara Mike Heidorna te uz još neke novopridošle glazbenike formirati Son Volt.

Tih je pionirskih godina Son Volt definitivno bio u žiži interesa javnosti. Tri odlična albuma nastala u drugoj polovici devedesetih (Trace, Straightaways i Wide Swing Tremolo) potvrđuju Farrara renomiranog autora sa jasnom vizijom na polju stapanja folk-rock naslijeđa šezdesetih i sedamdesetih sa garažnim zvukom, ali bez natruha lepršave psihodeličnosti prisutne kod sličnih pokušaja u osamdesetima (Paisley Underground). Istovremeno, Tweedy i njegov Wilco tek traže svoj kreativni izričaj, teško se oslobađajući okova i bremena Uncle Tupela.

 

 

Uloge će se (ne baš neočekivano) zamijeniti u spektakularnom obratu one mračne 2001: Son Volt će, slično Uncle Tupelu platiti danak Farrarovoj samovolji, te već dvije godine hibernirati dok će, ironično, slična takva samovolja Jeffa Tweedyja u kombinaciji sa upornošću konačno lansirati Wilco u zvjezdane visine – naravno, te je godine objavljen legendarni Yankee Hotel Foxtrot.

Shvativši kako bi svako forsiranje postojećeg ili novog projekta sa drugim glazbenicima samo ponovilo postojeće greške, Farrar se otiskuje u samostalne vode te snima svoj prvi album, Sebastopol (2001.), a dvije će godine poslije uslijediti i Terroir Blues. Oba su ostvarenja obojena akustučnijim i u pravilu mirnijim pristupom nego što bi se to od ovog autora očekivalo, ali to je doba njegova eksperimentiranja, preispitivanja te traženja izraza i izlaza. Izgleda kako je Jay Farrar naučio lekciju, smogavši dovoljno snage i hrabrosti da okupi novu postavu sastava i vrativši se pod Son Volt imenom u ljeto 2005.

Albumom Okemah and Melody of Riot Farrar svjesno priziva korijene (Okemah je rodno mjesto Woody Guthriea), a folk melodije će odjenuti u energično ruho svojstveno ranim Son Volt ostvarenjima. Da ovaj dostojan povratak nije bio tek slučajnost, dokazati će The Search (2007.), te zasad posljednje djelo snimljeno pod Son Volt etiketom, American Central Dust (2009.).

Nedvojbeno je da je Farrarova karijera u novom mileniju ostala u dubokoj sjeni djelovanja njegova nekadašnjeg kolege Jeffa Tweedyja, te da je njegovo autorsko djelo, samostalno ili sa Son Voltom često bespotrebno komparirano sa sastavom Wilco. Ipak, to je neka vrsta psihičke barijere – štovatelji Son Volta često dolaze iz istog miljea kao i oni Wilca, tako da su spomenute situacije neizbježne. Možda bi stvar trebalo sagledati iz drugog kuta, te stvaralaštvo Farrara i Tweedyja početi promatrati kao neovisne grane čija je jedina dodirna točka nekadašnje zajedničko članstvo u Uncle Tupelu. Na kraju krajeva, slični su problemi uočljivi i kod drugih kreativnih tandema koji su vremenom u potpunosti raskrstili suradnju.

Ostaje vidjeti hoće li se niz od tri solidna albuma ponovo pokazati kobnim po Jay Farrara. Započela je već treća godina bez novog Son Volt ostvarenja, što se donekle može opravdati Jayjevim angažmanom na drugim projektima, konkretno One fast Move or I’m gone (2009.), uglazbljenim stihovima Jacka Kerouaca u suradnji sa Benom Gibardom iz Death Cab for Cutie, te sličnom kolaboracijom iz 2011., ovoga puta na poetskoj ostavštini Woody Guthriea (što na ovo kažu Nora, Bragg i Tweedy?) odrađenoj sa Yim Yamesom (My Morning Jacket), Andersom Parkerom te Willom Johnsonom (centro-matic); pod nazivom New Multitudes.

Vrijeme će pokazati.

 

  1. c) Julian Cope – Ye Skellington Chronicles

Postoje albumi koji iz određenog razloga (produkcija, trend, eksperiment ili što već) odskaču od ostatka opusa određenog autora, i po nekom su nepisanom pravilu to redovito mala remek djela.

Julian Cope nije iznimka. Godine 1989. je na trenutak odustao od uhodanog modela koji je uključivao post-punk sa power-pop nadgradnjom, objavivši Skellington; goli, rudimentarni uradak sastavljen od jednostavnih poluakustičnih skladbi ostavljenih gotovo u stadiju demo snimki, a 1993. ga je proširio i ponovno izdao pod novim, dužim naslovom Ye Skellington Chronicles.

 

 

 

Svejedno, to djelo oduševljava praktički sve one koji ga se usude preslušati u cijelosti. Već nakon prve dvije – tri pjesme vam na pamet padaju imena poput Syda Barretta, Kevina Ayersa, Bobba Trimblea i sličnih genija koji su eksperimentalnim i često minimalističkim pristupom pomjerali granice pop skladbe. Neke su kompozicije uz minimalne dorade mogle postati instant hitovi (primjerice Out of my Mind on Dope & Speed ili pak Robert Mitchum koja je napisana koncem sedamdesetih u suradnji sa Ianom McCullochom), no Cope nije od onih koji su tu zbog novca – on je tu zbog psihoaktivnih supstanci, obožavanih britanskih megalita te rušenja tabua.

Kakve to tabue ovaj album ruši, i hoće li nakon preslušavanja istog vaše poimanje pop koncepta ostati isto – prosudite sami!

 

1             Doomed              3:38      

2             Beaver                 2:27      

3             Me & Jimmy Jones         1:27      

4             Robert Mitchum              2:39      

5             Out Of My Mind On Dope And Speed     3:26      

6             Don’t Crash Here           0:56      

7             Everything Playing At Once      1:29      

8             Little Donkey    2:41      

9             Great White Wonder     2:10      

10           Incredibly Ugly Girl       3:01      

11           No How, No Why, No Way, No Where, No When              1:56      

12           Commin’ Soon                 2:16      

13           Electrical Stormgirl     1:48      

14           Poppins               1:36      

15           Skip       1:29      

16           I’ve Got My T.V. And My Pills     1:37      

17           The Angel & The Fellatress       3:54      

18           Waco-Pops        1:35      

19           Common Land At Water’s Edge              2:27      

20           Scud-U-Like      0:44      

21           Grimreaper Is A Krautrocker 8:29      

22           American Tragedy        1:17      

23           Wayland’s Smithy Has Wings   1:31      

24           Madonna Baglady Blues             4:38      

25           London Underground 1:59

autor: el5egundo, 07/04/2012

, , ,

Vezane objave

Arhiva

Ghost World

20:00–23:00 Subota 18.1.2020.

Spremite se na malo glazbeno putovanje kroz svijet duhova, sablasti i sličnih nadnaravnih pojava.

Jeszcze Polska nie zginela! – priča o poljskom punku i novom valu (1979. – 1986.)

20:00–22:40 Subota 4.8.2018.

Vjerovali ili ne, Poljska je ranih osamdesetih, u to turbulentno vrijeme štrajkova, nezavisnih sindikata i ruskih tenkova po ulicama imala jednu od najjačih europskih punk scena. Provjerite zašto!

Laibach II dio – Kroz okupiranu Europu (1983. – 1985.)

12/10/2012.

Smrt Tomaža Hostnika nije zaustavila Laibach u fanatičnom pohodu ka realizaciji njihova cilja. Štoviše, bila je to dodatna adrenalinska injekcija, a snaga volje je sada usmjerena ka osvajanju okupirane Europe!

Johnny Dowd

20:00–22:30 Subota 25.2.2017.

Junkyard Americana!

Tjedna rotacija

Arhiva

ORLANDO WEEKS / Hop Up

THE DURUTTI COLUMN / Vini Reilly (1989)

THE SMILE / You Will Never Work In Television Again

TALE OF US / Renaissance

Fine Young Cannibals / Live At The Ritz, Spin Radio Concert (1986.)

EDO MAAJKA / Spomen Ploča (2010)