KLFM

(reprizni eXit): Death In June

 

A sve je počelo tako bezazleno!

Nekolicina pripadnika londonske radničke klase (konkretno, Douglas Pearce i Tony Wakeford uz nekoliko istomišljenika) početkom one kultne, punkerske druge polovice sedamdesetih utemeljuje sastav u duhu vremena, glazbeni projekt primjereno nazvan Crisis. Bijaše to osviještena i napredna britanska mladež koja je jasno razlikovala crno-bijele odrednice dobra i zla, tako da su se već u samom početku svrstali uz ljevičarska strujanja, djelujući u okviru projekata poput Anti Nazi League te Rock against Racism. Imajte ovaj zadnji redak na umu – dobro će vam doći u idućim poglavljima ovog teksta, kad neke stvari izmaknu nadzoru i kada jadnog Douglasa počnu prozivati za neskrivenu podršku reakcionarnim ideologijama (siroti Tony otići će korak dalje i potpisati pristupnicu BNP-u, iako će se vrlo brzo distancirati od tog, kako sam kaže, ‘nepromišljenog poteza’ – vidjeti intervju Maje Džaje Krile i autora ovog teksta s dotičnim u osamnaestom broju časopisa RE).

Singl sastava Crisis s skladbama UK79 i White Youth. Grafički dizajn (kao uostalom i tekstualna tematika) ukazuje na jasno proklamiran lijevi svjetonazor ključnih članova Douglasa Pearcea i Tonyja Wakeforda

Crisis se na prvi, letimični pogled nisu odviše razlikovali od ostatka tadašnje punk scene. Svoju su glazbu bojali minimalističkim i žestokim zvukom te neskrivenim porukama koje su pozivale na revalorizaciju kako aktualnih vrijednosti britanskog društva, tako i povijesnog naslijeđa u europskim okvirima. Možda više od svega govore imena albuma Holocaust Songs i We are all Jews and Germans te pojedinačnih pjesama: UK 1978, Alienation, Red Brigades…

Kako bilo da bilo, taj je sastav (p)ostao poprilično anonimna i marginalna pojava u sklopu britanskog punka, no projekti koji su uslijedili mnogo su više govorili o specifičnom umjetničkom svjetonazoru ljudi poput Douglasa Pearcea ili Tonyja Wakeforda. Početkom 1981. po raspuštanju Crisisa, ovaj dvojac zajedno s bubnjarom Patrickom Leagasom pokreće Death in June (u daljnjem tekstu po potrebi DIJ), sastav koji će barem u početnoj fazi svoj izraz temeljiti na eksperimentalnom industrijskom zvuku, isprepletanju vizualne i zvučne simbolike te militantnom imageu. Realno, takav je pristup karakterističan za većinu imena koja su inspiraciju tražila u djelovanju pionira trenda, Throbbing Gristlea – možda je navođenje Laibacha najočitiji primjer, no Death in June će navedene elemente ispreplesti te prearanžirati na sebi svojstven način. Ta je rana faza sastava obojena angažiranim tekstovima, distorziranim i pomalo hipnotičkim post punk zvukom te Leagasovim pozadinskim ritmom koji svojom repetitivnom monotonijom priziva vojne marševe.

Jezgra prve inkarnacije sastava Death In June – Douglas Pearce i Tony Wakeford

Sam naziv novog projekta Death in June referira na naslov zbirke priča japanskog književnog genija Yukia Mishime, naslov koji je na engleski preveden kao Death in Midsummer and other Stories. Midsummer je poganski termin koji se poklapa s ljetnim solsticijem – dovoljno se prisjetiti Shakespearea, a naknadnom su ga kristijanizacijom europski narodi povezali s blagdanom svetog Ivana Krstitelja koji po gregorijanskom kalendaru pada na 24. lipnja. Nemojte reći da nikad niste skakali preko vatre?! Neupitno da je Yukio Mishima još jedna od Douglasovih gay ikona, no ovaj je izbor dvoznačan – pored referenci na tragično (vlastitom rukom) skončalog nesuđenog nobelovca, ostvaren je i priziv na datum visoko pozicioniran u paganskoj mitologiji, a imajući u vidu modus operandi sastava DIJ, to je samo još jedna ali savršeno uklopljena cigla u zidu. Na koncu, tu je i Noć dugih noževa (Nacht der langen Messer), pokolj pripadnika Jurišnih odreda (SA, Sturmabteilung) koji je po osobnoj Hitlerovoj naredbi izvršen posljednje noći lipnja 1934. Dakako, i ovaj se događaj povezuje s homoseksualnom ikonografijom – ponekad ga se naziva i ‘pokoljem u donjem rublju’, pošto je popriličan broj pripadnika SA uhvaćen u krevetu sa svojim drugovima iz odreda!

Prva faza djelovanja sastava period je traženja, a završava albumom Nada! iz 1985., objavljenom nedugo po odlasku Tonyja Wakeforda (bilo bi podcjenjivački reći da ti rani dani nisu bili plodonosni te da nisu rezultirali odličnim ostvarenjima – Burial iz 1984. je najbolji dokaz u korist toga). Douglas će još neko vrijeme nastaviti suradnju s Leagasom, no postaje jasno kako je već odredio pravac razvoja, viziju u kojoj je isključivo on ‘Death in June’,  zacrtavši tako stereotipe koji će ubuduće karakterizirati projekt. To su u prvom redu mračni akustični zvuk (koji će uskoro postati poznat kao neofolk), prožetost paganskom simbolikom te specifičnim novovjekim pogledom na nordijsku mitologiju, referiranje na militarizam i totalitarne režime uz malko gnostičke mistike. Zanimljivo, Wakeford koji je sastav napustio u prvom redu zbog neslaganja s Douglasovim glazbenim afinitetima vrlo brzo pokreće projekt slične gotičke provijencije, Sol Invictus!

Slike s fotosessiona za album ‘Nada!’ (Highgate, London1985.)

Objavljivanjem albuma The World that Summer (1986.) započinje druga, po mnogima ključna faza djelovanja Douglasa P., odnosno DIJ. Pored glazbenog zaokreta ka neofolku, uočljiv je i novi vizualni pristup scenskim nastupima koji uključuju uglavnom samoga Douglasa s akustičnom gitarom, skrivenog pod obaveznom maskom i vojnim kamuflažnim plaštem te vrlo rijetko dodatnog člana zaduženog za zvončiće, ksilofon, šuškalice i slične poluritmičke instrumente. Projekti koji slijede katkad su na granici provokacije – album Brown Book iz 1988. sa skoro sakralnom verzijom Horst Wessel Lieda govori sam za sebe. Opet se aktualiziraju priče o Douglasovim neskrivenim simpatijama prema nacizmu, što je u svakom slučaju pretjerivanje i nonsens. Na kraju krajeva, korištenje Totenkopf simbola te sklonost starogermanskoj mitologiji i runskoj simbolici ne čini nikoga nacionalsocijalistom po uvjerenju. Upravo se u znakovima te njihovom iščitavanju i tumačenju na više razina krije mogućnost tumačenja podsvjesnog, a što u stvari skončava njihovim rasipanjem ostaje tajna za neinicirane. Nažalost, pogrešna su tumačenja dovodila do apsurdnih situacija, kao što je već čuvena zabrana nastupa DIJ u Švicarskoj, dok sastav istovremeno održava niz rasprodanih koncerata u Tel Avivu (i tek da se spomene kako je izraelska fan baza jedna od brojnijih u svijetu!). Očito mi ne preostaje ništa drugo već navesti znakovitu izreku uvaženog arhitekta Renza Piana:

Simboli katkad znaju biti pogibeljni.

Za one koji ih ne znaju tumačiti i implementirati u širi kontekst, dodao bih. Uostalom, kaže Vonnegut u ‘Breakfast of Champions’: Symbols can be beautiful, sometimes.

Početkom devedesetih Douglas surađuje s pojedincima sličnog usmjerenja poput Davida Tibeta, vođe još jednog londonskog neofolk sastava, Current ’93, te američkog eksperimentalnog glazbenika Boyda Ricea, te obnavlja narušeno prijateljstvo s Tonyjem Wakefordom (koji će, usput kazano, u nadolazećim godinama barem dvaput gostovati na pozornici sastava iz kojeg je istjeran sredinom osamdesetih).

‘Burial’, ‘Nada!’, ‘What Ends When the Symbols Shatter’ i ‘Rose Clouds of Holocaust’, neki od poznatijih albuma Douglasa Pearcea, odnosno Death In June.

Dok su ostala dična imena redom odbijala svirati u maloj, nedavno priznatoj i još uvijek ratom zahvaćenoj Hrvatskoj, Douglas P. se nije niti malo dvoumio. U listopadu 1992. stiže u naše krajeve, obilazi bojišnicu kod Karlovca, te simbolično, 08. listopada 1992., dakle točno na godišnjicu isteka od Europe nametnutog tromjesečnog moratorija (uskoro će taj datum biti proglašen Danom neovisnosti) održava danas već legendarni nastup u zagrebačkom klubu Jabuka. S više od dvadesetogodišnje distance to i ne izgleda kao bog zna kakav veliki potez, no u neizvjesno je ratno vrijeme bio itekako značajan! Štoviše, Douglas je upravo tada pokrenuo zakladu za ranjene branitelje, odnosno njihovo liječenje u KBC Zagreb, čime je osigurao u to vrijeme zlata vrijednih 30 000 eura! Ovaj je nastup, zajedno s još pet starijih skladbi za ovu prigodu ponovno snimljenih u studijima Hrvatskog Radija Zagreb objavljen kao dvostruki album Something is coming, u čijim se brazdama krije prigušena poruka Hvala. Lord Peter Lane of Horsell for all his help. Hvala Dinko! Za Dom spremni! This is the HOS-rotorvator… Napominjem da je riječ o posveti organizatorima te vještim Douglasovim poigravanjem simbolikom, pošto je navedena poruka istovremeno prozivanje i zahvala kontroverznom torijevcu Peteru Laneu. Dinko je vjerojatno Bažadona, dok se fraza HOS-rotorvator može tumačiti povezivanjem naziva Hrvatskih obrambenih snaga i albuma DIJ-u donekle srodnog sastava Coil, nazvanog Horse Rotorvator. Što se tiče pozdrava Za Dom spremni, autor teksta se poziva na OSCE-ov Vodič za samoregulaciju online medija (Beč, 2013.), kao i sposobnost inteligentne jedinke po pitanju razlikovanja navođenja predefinirane izjave, provokacije te zdrave zajebancije. Možete je pustiti i naopako, možda začujete uvod u crnu misu.

No, to je bio samo početak uzajamne ljubavi DIJ i lokalnog fandoma, pošto je Hrvatska postala neizostavna destinacija na svim naknadnim turnejama!

Rose Clouds of Holocaust iz 1995. vjerojatno je najkontroverzniji album nakon zlosretnog Brown Booka. Tekst naslovne skladbe je neuhvatljiv u svojem višeznačju, a konačni je dojam prepušten onom posljednjem u karici – konzumentu.

And When The Angels
Of Ignorance
Fall Down From Your Eyes
Rose Clouds of Holocaust
Rose Clouds of Lies…….

Nadovezujući se na ambijent i koncept prethodnog uratka But What Ends When The Symbols Shatter?, Douglas P. ovdje gradi još jedan niz vrhunskih skladbi koje se u svojem značenju protežu kroz već poznate ali i novootkrivene krajolike (Jerusalem the Black, Luther’s Army, Symbol of the Sun…). Navođenje pojedinih zemljopisnih odrednica stvara mističnu poveznicu nekih ključnih lokacija u DIJ mitologiji, a sama glazbena kulisa na trenutke poprima nezemaljsku, zamalo celestijalnu formu:

From The Hooded Crows of Rome
To The Falcons of Zagreb
Oh, Mother Victim of Jesus
Lie Down in Sydney’s Dust
For Festivals End
As Festivals Must

Ponovno su pogrešna tumačenja naplatila danak umjetničkoj slobodi, tako da je ovaj izvanredan album u Njemačkoj zabranjen od 2005. godine. Mogući razlog tom cenzorskom potezu kakvog se ne bi sramio niti INGSOC očito leži u strofi koja navodno povezuje pojmove holokaust i laž. Bilo kako bilo, dok su se teretom prošlosti i donekle preforsiranom krivicom opterećeni Nijemci igrali cenzorskim škarama, Death in June bez imalo problema nastupaju u Tel Avivu (jedan od koncerata završava fantazmagoričnom scenom kada Douglas istovremeno maše ‘rainbow’ zastavom LGBTQ zajednice te onom države Izrael!).

Neću poricati – zanima me Treći Reich u svim svojim aspektima. Neosporno je imao golem utjecaj na čovječanstvo. Svejedno, uvijek rađe čitam Kapital nego Mein Kampf.

/Douglas Pearce/

Uslijedio je niz također velikih albuma (KAPO!, Take Care and Control i Operation Hummingbird), a po ulasku u novo tisućljeće i nakon nešto smirenijeg ostvarenja All Pigs Must Die, Douglas se vraća prokušanim kolaboracijama, snimivši zajednički uradak s već spominjanim Boyd Riceom, Alarm Agents, odnosno Davidom Tibetom (album dvoznačnog naziva Free Tibet). Ostvarenja koja slijede naizlged upućuju na minoran pad kreativne energije, no prije bi se reklo da im možda nedostaje monumentalnost ranijih uradaka (The Rule of Thirds iz 2008., odnosno Peaceful Snow/Lounge Corps iz 2010.). Opet, kada je u pitanju individua poput Douglasa Pearcea, sve su solucije i dalje otvorene.

Ritualna maska dugo je vremena bila nezaobilazni scenski rekvizit Douglasa Pearcea. Ostatak scenografije uključuje ‘Totenkopf’ simbole, Algiz i Opila rune, Crno Sunce (odnosno Sunčev kotač), te zastavu duginih boja kao simbol LGBTQ zajednice.

Snow Bunker Tapes je objavljen 2012., i zasad je posljednje ostvarenje Death In June, no nije u potpunosti nov album. Riječ je o obradama skladbi koje su prethodno objavljene na Peaceful Snow. Čitava je razlika u tome da su izvorne verzije većinom odsvirane na klaviru (gostovanjem slovačkog pijanista Mira Snejdra), dok su obrade izvedene krajnje minimalistički, tek uz akustičnu gitaru, vjetrena zvona i metronomu sličan pozadinski ritmički zvuk – dakle, u ozračju koje priziva koncertni izričaj Douglasa Pearcea.

Posebno raduje jest činjenica da se Death In June konačno vraća predefiniranom neofolk zvuku koji se nakon albuma All Pigs Must Die (2001.) pomalo zagubio, bilo je to vrijeme Douglasove finalne kolaboracije s Boyd Riceom, te djelomično vratio na The Rule of Thirds (2008). Ljepota melodija je neupitna, a skučeni je instrumentarij itekako dodatno naglašava!

Ono što Death In June čini uistinu velikim sastavom jest činjenica da su cementirali trasu koju su naknadno pratili brojni sastavi koji su izvorni industrial sound kroz određene metamorfoze postupno zamjenili folk sazvučjima, odnosno, konkretno onim što se danas naziva neofolk. Igra simbola, skrivene povijesti i primijenjene mitologije, onako kako je definira mistični svijet DIJ-a je tek djelomično otkrivena, a o utjecajima će svoje kazati vrijeme. Zasad, dovoljno je spomenuti pozamašan niz hvale vrijednih sljedbenika, kao što su Danac Kim Larsen i njegov projekt Off the Wand and the Moon, Austrijanac Albin Julius (Der Blutharsch), Nijemac Andreas Ritter (Forseti) ili pak Ruskinja Maša Arhipova i njezin sastav Arkona.

Kažete kako su navedeni odreda osobe zastranjele u nekakvom indoeuropskom kultu rase, krvi i bijele boje kože? Svi imaju pravo na osobno mišljenje, sve dok postupcima ne ugroze egzistenciju druge jedinke. A možda je i mišljenje onih koji navedenima uskraćuju pravo na isto tek usputni produkt bioloških reakcija, odnosno neka vrsta duhovne defekalizacije? Najlakše je, uostalom, kritizirati bez uporišta.

Death in June su ovog trenutka u fazi stagnacije ili, možda bolje kazano, zasluženog odmora i samo je pitanje vremena kada će nastaviti kročiti vlastitom stazom, ne obazirući se na zle glasove koji i u najbezazlenijem izrazu traže nepostojeću nit aluzija na mračna razdoblja europskih totalitarnih režima dvadesetog stoljeća!

Uzorak posjetitelja bruklinškog koncerta Death In June iz 2013. U svakom slučaju, markantne i zanimljive pojave. Fašisti? Teško!

Uostalom, kao što je jednom izjavila još jedna žrtva učestalog pogrešnog tumačenja vađenjem izrečenog iz konteksta i sličnih smjerno korištenih metoda, suvremeni francuski filozof i književnik Michel Houellebecq; negativne kritike treba primiti s ponosom i kao kao utjehu, pošto u njima uvijek egzistira zrnce nečije ljubomore!

Babylon Awake
And Laughing
Jerusalem Asleep
And Smiling
Someone I Know
He Holds a Gun
And Shoots With His Heart in Jesus.

 

Kilgore Trout