KLFM

Firewater

 

Osamdesete su godine dvadesetog stoljeća svjedočile navali velikog broja tzv. industrial sastava. Pravilo ne zaobilazi ni njujoršku scenu; gdje se u to vrijeme javlja svojevrsni blend lokalnih (DNA i općenito no wave, Suicide) i europskih (Cabaret Voltaire, Throbbing Gristle) utjecaja. Ovo se u prvom redu odnosi na Swanse koji su i konsolidirali tamošnju scenu navedenog usmjerenja, ali i na bendove tzv. drugog vala koji su sa djelovanjem započeli u drugoj polovici osamdesetih, i među kojima se posebno izdvaja Cop Shoot Cop. Da, upravo taj Cop Shoot Cop koji su specifičnim crnohumornim pristupom, te korištenjem jazz i swing elemenata polako izmjenili nametnutu sliku o sebi kao o stereotipnom industrial bendu.

Prva postava Firewatera: David Ouimet, Duane Denison, Tod A. i Yuwal Gabay

Ali, čak ni takva fleksibilnost stila nije mogla zadovoljiti apetite bas gitarista, pjevača i autora svih tekstova i većine kompozicija, Toda Ashleyja. Stoga se sredinom devedesetih, nakon tri manje – više uspješna albuma Cop Shoot Cop rasformira, a Tod uzima malenu stanku kako bi se razmislio kamo i kako dalje. Gruba je skica već postojala u njegovoj glavi, samo je trebalo doraditi finese. Možda zvuku kojeg je i ranije kreirao dodati neke egzotičnije elemente ili krenuti skroz ispočetka? Ovu je dvojbu Tod riješio krenuvši srednjim putem, kompromisom koji uključuje građenje novog početka na već postavljenim temeljima koji su pokazali stabilnost. Ali prije svega, bila je potrebna ta mala stanka, ako ništa drugo, onda zbog pripreme terena; stanka u kojoj će se cirkuska arena očistiti i posuti novom piljevinom, stanka za provjeru reflektora, trapeza i sigurnosne užadi.

Tako je sredinom 1995. svjetlost dana ugledao novi projekt Toda Ashleyja (koji će se ubuduće potpisivati kao Tod. A.), sastav Firewater, odnosno njihov nastupni album Get off the Cross, We need Wood for the Fire. Uvodna pjesma Bourbon & Division, te Balalaika su dva folk-punk primjera protkana naizgled beskrajnom emotivnošću, u stvari prije samosažaljenjem kao posljedicom depresije, dok skladbe poput Mr. Cardiac, Snake-Eyed and Boxcars, I am the Rain ili Refinery pružaju jedan pomalo racionalniji i hladniji, no samim tim i još depresivniji urbano-paranoični pogled na stvari.

On the corner of Bourbon & Division
Crawling down the crooked streets at dawn
She said: don’t come back, all is not forgiven
So you fall inside a bottle and a song

Splinters of thought dropping slowly
Snapping like branches in the wind
So you light a dog-end smoke
And you’re laughing as you choke
And you give the wheel of fortune one more spin

Do you remember what you came here for?
Her words of wisdom scratched into the door
You can almost taste the emptiness
Hung inside her tallow dress

Can the darkness be as empty as it seems
When the factories of night hum with their dreams?
And you watch a skinny dog cut across that dusty lot
Like the surface of the moon

In the decompression chamber
Cooling in the conversation pit
Sleeping underneath yesterday’s papers
And pretending the tsunami hasn’t hit

Friday was the crucifixion
Saturday cremation under glass
The Resurrection was on Sunday
No, correction, make it Monday
‘Cause Monday’s when they come to take the trash

Okružen novim suradnicima, Tod ohrabren kreće u planiranu misiju. Nisu to anonimci već renomirani glazbenici. Primjerice, Duane Denison je gitaristički virtuoz koji dolazi iz okružja The Jesus Lizarda, donoseći svoj karakterističan stil koji katkad zna podsjetiti na Marc Ribota. Bubnjar Yuval Gabay prethodnih je nekoliko godina proveo u Soul Coughingu, jedinstvenom sastavu na njujorškoj alternativnoj sceni koji je početkom devedesetih na zanimljiv način stvarao svoju pomaknutu pop strukturu sa elementima jazza, funka i elektronike. Jennifer Charles, koja se pojavljuje kao gostujući vokal u nekim ranijim kompozicijama Firewatera također je polovica dreamy-pop projekta Elysian Fields. Stoga je od samog početka, unatoč čestom mijenjanju postava, Firewater stekao reputaciju supergrupe.

Niz odličnih albuma koji je uslijedio nakon debitantskog Get off the Cross, We need Wood for the Fire samo dokazuje koliko je Todov kreativni genij bio sputan pomalo jednoobraznim izričajem Cop Shoot Cop-a.

Oren Kaplan, Paul Wallfisch, Tamir Muskat i Tod koji svoj status jedinog goja među “izabranima” u ovoj postavi iskazuje ležeći na podu

The Ponzy Scheme je objavljen koncem ožujka 1998., i ide korak dalje od prvijenca, pošto uz još prisutne, made već tada melodijski obogaćene cop-shoot-cop structure uvodi kabaretski element koji će u nadolazećim vremenima imati presudan utjecaj u izričaju Firewatera. Tematski se ovaj album bavi televizijskim propovjednicima (Knock ‘em Down), alkoholičarima i njihovim polusvjetom (Drunkards Lament i El Boraccho), nekoć zapuštenim no pitoresknim okrajcima Todu dragih gradova poput Londona čije se vizure zakrčuju zavjesama od betona i čelika (Isle of Dogs), rastankom od djetinjstva, koji uz gubitak nevinosti donosi spoznaju o nepostojanju superheroja (So Long, Superman), te brojnim drugim, krajnje šarenim poticajima, a ne treba zaboraviti ni Another Perfect Catastrophe, Dropping Like Flies ili Green Light (In Stereo).

How many time do I have to lie
Before you believe me?
And how many time do you have to beat me
Before I learn how to play?

And where are the authorities
When you need somebody blown away
And how many arrows do I have to suffer
Before I’m a martyr?

Is it true that you have to do good
Before people will
Pay for a look at your bones?
You’ve got to be kidding me
Does this mean that I’ll never be a saint?

With my pockets full of platitudes
And my dusty crown of thorns
Yeah it’s used but barely worn
And I have crawled broke and desperate
Through the dumpsters of the Lord

And once I was an ugly sea
I wrestled in my sleep
And hurled foul threats and curses
At the sky

I pounded on the stubborn shore
Cause it can never be a symphony
If nobody cries!

Psychopharmacology iz 2001. je bio čudan i jako težak album koji je na određeni način privremeno strpao u zapećak sve one rastuće, bujajuće kabaretske utjecaje. Kabaretski se fluid fluid možda privremeno (ali tek privremeno) povlači, ustupajući svoje mjesto jednom tvrđem i mračnijem izričaju, kao da se zadnje natruhe sastava Cop Shoot Cop posljednjim snagama bore kako bi se probile do površine i udahnule posljednji okus zraka. To je vidljivo u skladbama 7^th Avenue Static, Car Crash Collaborator, The Man With the Blurry Face, te posebno u jednoj kompoziciji koja svojim neprirodnom smirenošću odudara od ostatka albuma. Riječ je o Black Box Recording, vjerojatno najrealnijoj i najpotresnijoj pjesmi ikad napisanoj na temu zrakoplovih nesreća:

 

 

Slung from the hoary heavens
With disbelief suspended
On a shining pendulum of faith

Hanging half awake and dreaming
Of burning cities gleaming
Beneath a sky of ash and slate

And as the fuselage goes dark
You’re thinking ain’t it funny
Still owe some people money

It’s hard to keep from laughing
No smoking sign is flashing
Your mask descends without a sound

Your starboard hope receding
Even the sky is bleeding
You sure could use a smoke right now

And all the people wave their arms
But you can’t hear them screaming
You’re floating through the ceiling

There’s no gravity that can bring you down again
It’s almost over now
And you hope they don’t wake you up

Now the sun is shining
Somewhere the sun is shining
But it sure ain’t shining on you now …

Ispočetka obojani izrazitim žestokim zvukom naslijeđenim od svojeg prethodnika, Firewater vremenom sve više zalaze u vode kabaretskog punka, sa jedne strane omogućujći Todu da na pravi način oda homage svojem neprikosnovenom uzoru, Tomu Waitsu, dok istovremeno postaju jedni od prethodnika tada nastajućeg multietničkog glazbenog njujorškog trenda (sastav je u stvari konstantno balansirao između Chicaga i New Yorka, a zadnjih se godina ovom popisu pridružuju i internacionalne lokacije poput npr. Indonezije). Ovaj (uvjetno rečeno) pokret nastaje oko John Zornove kuće Tzadik Records i legendarnog kluba Knitting Factory, nižući imena poput Elysian Fields, Botanice, Gogol Bordella, Barbeza, Thomasa Truaxa i sličnih glazbenika spremnih na eksperimentiranje kako sa kabaretskim zvukom tako i sa utjecajima world musica, u prvo redu sa gypsy i klezmer formama.

Albumi Firewatera (uz izostanak ‘Golden Houra’): Get off the Cross…, The Ponzy Scheme, Psychopharmacology, Man on the burning Tightrope i International Orange

Navedeni će utjecaji rezultirati Firewaterovim remek djelom Man on the burning Tightrope iz 2003. Prvotno zamišljen kao konceptualno djelo-predstava, cjelovit u svojih 47 minuta  od uvodnih Fanfara pa do odjavnog Descenta, ovaj album praktički nadilazi samog sebe postajući ultimativna kabaretsko-cirkuska epopeja koja zadire i u one mračne strane glamura, iza pozornice i poslije predstave. Nižu se tužne životne priče klauna i umjetnika na trapezu, izvođača koji će, nakon što zgasnu svjetla arene utjehu potražiti u polumraku svoje prikolice uz pokoju suzu i bocu whiskyja, svjesni puta koji im je sudbina namjenila i koji se više ne može promjeniti. U ovom trenutku nemoguće je još jednom ne spomenuti ime Toma Waitsa, koji je spomenutu koncepciju barsko/cirkusko/kabaretske tuge postavio još u svojoj trilogiji Swordfishtrombones/Rain Dogs/Frank’s Wild Years u drugoj polovici osamdesetih, no osobina dobrog učitelja jest spremnost prihvaćanja činjenice da učenici razvijaju i nadograđuju podlogu koju pruža njegovo djelo, a da pritom nije ljubomoran niti zavistan, već ponosan, jer, laički rečeno, stvar ide dalje. A u očima autora ovog teksta, takav je upravo odnos Waitsa naspram Toda i ekipe.

…and nothing you can teach her
about a double feature
let the blood and whiskey flow

because tonight you are a player
tomorrows never there
in the dog & pony show

so take your whistles to the wolves, girls
they’ve all got pistols in thier paws
but dont you go a runnin till they shoot, girls
cause every contract has a hidden clause

so ride on while your able
find us in the stable
honey you just never know

every wheel’s a spinner
and everyone a winner
in the dog & pony show

Ako je Man on the burning Tightrope bio svojevrsno zasićenje, vrhunac koji je Firewater pružio u datom trenutku, onda je logično očekivati i zatišje, period analiziranja urađenog i sažvakavanja dojmova, u cilju postavljanja puta za dalje. U svjetlu tog puta, sastav nedugo potom snima album obrada kojim odaje počast svojim uzorima. Songs We should have written tako donosi Todov osobni doživljaj pjesama Lee Hazlewooda, Toma Waitsa, Beatlesa, Robyna Hitchcocka, Rolling Stonesa, Johnny Casha i drugih, no za razliku od mnogobrojnih tribute to albuma (uz časni izuzetak Caveovog Kicking against the Pricks), ni trenutak ne riskira biti dosadan. Zanima Vas koje su pjesme navedenih (i onih nespomenutih Todovih uzora ušle u ovaj uži izbor?

Pa; evo:

01. “The Beat Goes On” (Sonny & Cher)
02. “This Town” (Nancy Sinatra & Lee Hazlewood)
03. “Diamonds & Gold” (Tom Waits)
04. “Folsom Prison Blues” (Johnny Cash)
05. “Storm Warning” (Lynn Taitt & The Boys)
06. “Hey Bulldog” (The Beatles)
07. “Some Velvet Morning” (Nancy Sinatra & Lee Hazlewood)
08. “This Little Light of Mine” (Harry Dixon Loes)
09. “Paint It, Black” (The Rolling Stones)
10. “Is That All There Is?”        Peggy Lee
11. “I Often Dream of Trains”      Robyn Hitchcock

 Slijedi vrijeme oporavka, spuštanja na zemlju, punjenja baterija, kako vam već drago. Tod napušta New York, i idućih par godina provodi putujući kroz egzotične lokacije Afganistana, Turske, Izraela, Tajlanda, Indonezije, prikupljajući nova iskustva i ne ispuštajući iz ruke svoju gitaru i diktafon. Početkom 2007. se vraća u ritam svakodnevnice i ulazi u studio u pratnji dokazanih suradnika (Tamir Muskat, Oren Kaplan i drugi), te snima idući album Firewatera, The Golden Hour (pod ovim se imenim krije onaj kritični sat vremena kroz kojeg je moguće spasiti život ranjeniku, ili teškom bolesniku kojemu se naglo pogoršalo stanje).

Iako je melankolija prethodnika i dalje prisutna, ovdje je u samu žižu reflektora postavljen specifičan autorov odnos prema world musicu, prema glazbenom naslijeđu zemalja koje je netom proputovao. Uostalom, svako putovanje, svaki izlet u neistraženo nas tjera da iz temelja razmotrimo svoja stajališta, odbacimo balast prošlosti i otvorimo se novim iskustvima. Uostalom, budućnost civilizacije je bespredmentna bez miješanja kulturoloških utjecaja, a Tod Ashley i njegov Firewater su to najbolje pokazali na svojem zasad zadnjem uratku, albumu International Orange koji je nastajao tijekom daljnjih Todovih putovanja i boravaka u Turskoj, Indoneziji i brojnim drugim nama zapadnjacima egzotičnim mjestima, te očekivano, slično svojem prethodniku ima sličan world music štimung (što se očituje i u scenskim nastupima, te poprilično promjenjenim aranžmanima skladbi s prethodnih albuma). Sam naziv referira na boju koja se zbog svoje uočljivosti koristi pri međunarodnoj zrakoplovnoj signalizaciji, što opet priziva konstantu u Todovu životu – gotovo neprekidna putovanja, a zanimljiva je i činjenica da je sniman u Istanbulu i Tel Avivu, dok se svega nekoliko stotina kilometara dalje odvijao proces poznat kao ‘Arapsko proljeće’.

Zemlja se vrti, život očito teče dalje, kako Todu i njegovim kolegama iz Firewatera tako i svima nama. Klavijaturist Paul Wallfisch već godinama pored mjesta doglavnog firewater koonspiratora (kako su to već skovali novinari) vodi i uspješan sastav sličnog glazbenog usmjerenja, Botanicu; Oren Kaplan je raspet između gitarističkih uloga u Firewateru, Gogol Bordellu i spomenutoj Botanici, a Tamir Muskat, vrsni multiinstrumentalist i producent ujedno vodi i zanimljiv projekt Balkan Beat Box.

U ovom su trenutku privodi kraju još jedna svjetska turneja Firewatera, koja, nažalost, i ovog puta zaoblilazi naše krajeve. Uskoro će iznova svjetla arene biti pogašena, zavjesa spuštena, no to ne znači da se negdje u dubini duša ne rađa nova predstava!

by Kilgore Trout