KLFM

CAKE – Live from the Crystal Palace / The Jesus and Mary Chain

 

a) CAKE – Live from the Crystal Palace (2014.)

Iza zasad jedinog službenog ‘živog’ albuma kalifornijskog art-rock sastava CAKE stoji zanimljiva i desetak godina dugačka priča. Album je snimljen davne 2004., kada je jedan njegov dio i objavljen u formi istoiemnog EP-ja. Ostatak koncertnog zapisa je čekao neka bolja vremena koja su, srećom i došla, pa se kasnog proljeća 2014. napokon javlja njegova integralna verzija, mada ne kao samostalno izdanje, već dio osmerostrukom boxseta koji uključuje sve regularne albume sastava, te disk s b-stranama singlova te raritetima.

O ovom je sastavu mnogo toga napisano, mada su novinari uglavnom ostali na početnim pozicijama nagađajući nije li pseudointelektualni štih kakvog se McCrea i društvo trude ostvariti dio nekog većeg plana, ili tek dobra zezancija. Ipak, uglavnom uniformirani omoti albuma, kao i provlačenje ‘ozbiljnijih’ tema kroz eklektičko glazbeno tkivo zasigurno pobuđuju maštu potencijalnog slušatelja.

Vi se ne morate zamarati tim temama. Prepustite se odlično odsviranom koncertu koji pruža jako dobar presjek djelovanja benda od kasnih osamdesetih do 2004., a nešto više o Johnu McCrea i njegovom CAKE-u možete doznati u nekom od idućih izdanja emisije eXit!

01 Sheep Go To Heaven
02 Mexico
03 Love You Madly
04 Stickshifts & Safetybelts
05 I Will Survive
06 Is This Love
07 Excuse Me, I Think I’ve Got A Heartache
08 Daria
09 Wheels
10 Never There

 

b) The Jesus & Mary Chain

Desetak kilometara jugoistično od središta Glasgowa leži East Kilbride, satelitsko radničko naselje sazdano od monotonih betonskih spavaonica, tvornica i trgovačkih centara. Upravo su ovdje odrasla braća Jim i William Reid. Kišnim jutrima, dok su roditelji bili na poslu, ovaj je dvojac preslušavao albume Kinksa, Beach Boysa i Beatlesa, te u početničkom stvaralačkom zanosu obrađivao njihove skladbe na sebi specifičan način – dodavši ovim uglavnom veselim, durskim melodijama poroznu punoću distorziranog zvučnog zida. Rezultat je bio spektakularan, i nekoliko je godina poslije (1985) uobličen u istinsko remek djelo nazvano Psychocandy. Taj je album dokazao kako braća Reid, odnosno Jesus and Mary Chain (u daljnjem tekstu JAMC) nisu nikakva prolazna atrakcija, štoviše, vrlo brzo postaje jasno kako su uz Smithse vjerojatno najutjecajniji britanski sastav osamdesetih! Istina, nekakvog naglašenog glazbenog razvoja nema, no u konačnici on nije ni potreban, pošto su Jim i William u polazištu definirali svoje stilske odrednice, obilježivši ih vodenim pečatom distorzije i feedbacka. Upravo su navedeni efekti prva komponenta koja donekle svijetle melodije boji mračnim tonovima. Druga su, očekivano, tekstovi koji obiluju kišnim i prigušenim ambijentom kojeg tek ponegdje razrijedi ljubavna tematika, mada je i ona kamuflirana i razrijeđena tamom.

Reid bros

Iako će na narednim albumima JAMC rijetko kada postići spontanost i sirovost prvijenca, svejedno je riječ o iznimnim ostvarenjima koja unatoč produkcijskoj ‘omekšanosti’ predstavljaju putokaze koji će na određeni način definirati britansku glazbu devedesetih (pa i kasnije). Ukoliko su Smithsi u prvom redu vratili gitaru u središte zvučne slike, te istu obogatili melodijskim nijansama karakterističnim za šezdesete, JAMC iz podruma prošlosti izvlače formu; odnosno energični i sirovi zvuk kakav je prožimao izraz Velvet Undergounda, Stoogesa ili Televisiona.

Upravo su se zbog toga često znali naći na udaru površnih kritičara koji su im zamjerali svojevrsni melodijski minimalizam (mada već letimičan uvid u stvaralaštvo JAMC daje do znanja da nikakvog minimalizma nema, te da su glazbene linije izuzetno raskošne, možda tek djelomično skrivene valovima feedbacka i distorzije) i repetitivnost, no veličina JAMC u prvom redu leži u gotovo nihilističkoj revolucionarnosti. U vrijeme dok britanskom scenom kraljuje umjetni zvuk sintetiziranog popa, a tek rijetki sastavi iz post punk miljea uspijevaju izbjeći vremenom neminovono zapadanje u sfere dominacije plesnih ritmova, JAMC se ne libe stvarati glazbu na jednostavan a opet radikalan način koji podrazumijeva garažu, minimum opreme te obilje volje i eksperimenta!

Nakon nešto sofisticiranjeg albuma Darklands (1987.) te mračnog, žestokog Automatic (1989.), sastav snima nešto slabije prihvaćen Honey’s Dead (1992.), no većina prigovora uglavnom ionako stiže iz krugova puritanaca koji na glazbeni izraz pojedinog benda gledaju kao na stalnu uzlaznu crtu. Takav pristup kod JAMC jednostavno ne pali – njihova je esencija definirana već na samom početku, a kasnije tek podložna sitnim varijacijama, što je uostalom već kazano.

Jedan od konstantnih prigovora kakve su fanovi upućivali braći Reid jest poslovično kratko trajanje njihovih koncerata. Najranija inkarnacija JAMC, s Bobbijem Gillespiejm na mjestu bubnjara (riječ je o fazi s kraja prve polovice osamdesetih) je na pozornici rijetko provodila dulje od dvadeset minuta. S komercijalnim uspjehom, koji je već sasvim očit u doba albuma Darklands, nastupi se nešto produljuju – tu je uostalom već pregršt hitova, te poslovični bisevi – mada rijetko traju dulje od jednog sata. Nema tu nikakvog razloga za zamjerke, pošto je takav način djelovanja ionako postao jedan od zaštitnih znakova JAMC, odnosno njihovog ‘živog’ izvođenja, a pojedinci koji su kupili karte za koncert te na koncu ostali razočarani brzim odlaskom benda s bine su ionako neupućeni moroni, hipsteri kojima je cilj bio prisustvovati koncertima JAMC zbog hranjenja vlastitog ega i koji su se u konačnici našli ‘zakinutima’ omjerom uloženog i pruženog.

Sva ta energičnost i spontanost je jedan od preduvjeta takvih kratkih nastupa, jer JAMC su bili i ostali esencijalan bend koji se nikad nije osvrtao na bespotrebnu nadogradnju u vidu improvizacija ili pak često zatupljujuće komunikacije s publikom – te stvari treba ostaviti štovateljima progresivnih sastava, ili stadionskim rock atrakcijama. Štoviše, lišite li takvih ‘viškova’ neke od poslovično dugih scenskih uprizorenja imena poput Bruce Springsteena, U2 ili Simple Mindsa, na kraju dobijate ne pretjerano duži istinski show!

JAMC se dogovrno razilaze nakon turneje na kojoj je promoviran njihov posljednji album Munki (1998.), no svojim utjecajem ostaju itekako priustni na britanskoj rock sceni. 2007. se iznova okupljaju s ciljem nastupa na nekoliko festivala (uključujući i Coachellu te godine), a u narednom razdoblju na tržište izbacuju brojna reizdanja, kompilacije i boxsetove. Netko bi takve poteze nazvao čisto interesnim i komercijalnim, no ne može se nijekati činjenica da su time istinski štovatelji došli u posjed nekih bitnih, raritetnih materijala.

Danas, 2014., JAMC miruju i kako izgleda, ne planiraju neke iznenađujuće poteze u doglednoj budućnosti. No, ne treba smetnuti s uma kako se upravo ove godine obilježava tri desetljeća od njihovog eksplozivnog proboja na glazbenu scenu, te da iduće, 2015., prvijenac Psychocandy slavi isto toliko godina od svojeg izdavanja.

Kakve planove imaju Jim i William Reid u vezi tog jubileja – vidjet ćemo!