KLFM

Jackson C. Frank

Jackson C. Frank je za većinu glazbenih zanesenjak nepoznanica ili tek jedno šturo, sivo ime sa margine. Na sceni je djelovao vrlo kratko, svega nekoliko godina, a prvi i jedini album Blues Run the Game snimio je 1965. u produkciji Paula Simona.

Album je nastao za vrijeme njihova boravka u Engleskoj je je, očekivano, protkan sazvučjima tamošnje folk scene. Naravno,utjecaj je bio obostran, pošto će u narednim godinama pa i desetljećima brojni britanski kantautori navoditi Jacksona kao jednog od najvećih uzora (Nick Drake, Laura Marling i Eddie Reader primjerice).

Zanimljivo je da nakon objave ovog albuma Jackson više nije snimao, a nastupao je tek rijetko. Razlog tomu leži u psihičkim poremećajima koji se se počeli manifestirati tijekom 1966. Iako je Frank isprva mislio da je riječ tek o depresiji, ookazalo se da je stvar vrlo složenija te da boluje od paranoidne šizofrenije. Ovdje treba imati u vidu moguće posljedice traumatičnog događaja iz djetinjstva – kad je imao 11 godina, Jackson je bio teško ozlijeđen u eksploziji školske peći popratnom požaru (događaj znan kao Cleveland Hill School Fire usmrtio je petnaest učenika,među ostalima i njegovu tadašnju simpatiju Marlene kojoj će kasnje posvetiti istoimenu pjesmu.

Ipak, taj je događaj možda presudno utjecao na njegovu glazbenu karijeru. Dok se u bolnici oporavljao od opekotina, jedna od školskih nastavnica poklonila mu je gitaru kako bi prekratio vrijeme.

U kojoj je mjeri ovaj događaj uvjetovao njegovu kasniju psihičku labinost, ostaje upitno,no očito je da indirektno poezan sa njegovom kasnijom kratkom ali burnom karijerom.

Koncem šezdesetih slijedi brak sa britanskim modelom Elaine Sedgwick, koji se nakon nekoliko godina raspao, dijelom i zbog smrti njihovog sina od cirstične fibroze.

Jackson vse potom vraća roditeljima u Buffalo, no 1984. godine iznenada se i bez konkretnog povoda vraća u New York gdje uglavnom živi kao beskućnik. Umro je 3. ožujka 1999., tek jedan dan nakon svojeg 56. rođendana.

Njegova sudbina ipak ne prati neki ukleti predložak već je slijed nesretnih događaja. Na koncu, brojni su kantautori stasali u šezdesetima žrtve ne baš bajnih okolnosti – Prisjetimo se Syda Barretta, Nicka Drakea, Tima Buckleyja, Tima Hardina… Ipak, navedeni su ostavili trag u povijesti popularne glazbe i to još davno. Jacksonov tragmožda nije dubok kao njihov, ali očito vrijeme valorizacije njegove ostavštine tek dolazi!