Ian Curtis (18. 05. 1980. – 18. 05. 2012.) / Što je zemljovid? / The Journey is Long – Jeffrey Lee Pierce Sessions Project
Red prisjećanja na voljenog pokojnika, kratko razglabanje o umjetnicima čiji su uradci pronašli novi život u vidu toponima na omotu novog albuma sastava Saint Etienne, te drugi dio homagea Jeffrey Lee Pierceu – što više tražiti u ovim turbulentnim danima?
Što je zemljovid? (ili dugo putovanje od Gerardusa Mercatora do Michela Houellebecqa, odnosno od Alfreda Korzybskog do sastava Saint Etienne)
Crte, boje i mjerilo, sve sa određenim ciljem. Zemljovid nije umjetnički čin i nipošto apstrakcija. Štoviše, spada u pizdarije kakvima se danas bave matematičari i povjesničari, dvije na prvi pogled nepovezive skupine promašenih ljudi.
No, ljepota (mada ne i usability) takvih uradaka je neupitna. Po skromnom mišljenju autora ovog teksta, definitivni je favorit karta Piri Reisa, turskog pomorskog admirala iz šesnastog stoljeća, i to zbog činjenica da je uzbunila duhove puritanskih znanstvenika (ali i proučavatelja rubnih područja) zbog onoga što je prikazano na njoj. Moguće da se Pirijevo životno djelo ponovno aktualizira nakon što se sav antarktički led otopi, no tada će pet stoljeća starom crtežu trebati dodati tek neke sitne detalje već tisućljećima skrivene pod ledom – Planine ludila i među njima implementirane gradove suludih dimenzija i proporcija, kako to samo znaju konstruirati Veliki Stari!
Ti su uradci predivna i nadasve korisna stvar, a manje je bitno nazivamo li ih mapama, kartama, zemljovidima ili kako već vam drago. U prvom redu, mogu vam spasiti život ukoliko se nađete u nepoznatom i negostoljubivom području (naravno, uz uvjet da ste zemljovidno pismeni i da oznaku vodotornja nećete zamjeniti za trafostanicu, primjerice). Šalu na stranu, takvi komadi papira (ili pergamenta, štoveć) znaju biti privlačni i zarazni – pitajte samo kolekcionare koji su spremni prodati obiteljsko bogatstvo kako bi svojoj zbirci pridodali neki raritetni primjerak izblijedio od zuba vremena sa jedva uočljiivm detaljima… Jer, sklad linija, boja, značenja ili svega zajedno uistinu predstavlja vrhunsku ljepotu i trijumf homo sapiensa nad vlasitim trodimenzionalnim okružjem za ovu prigodu sažetim te projciranim na dvodimenzionalnu plohu.
The Map is not the Territory.
/Alfred Korzybski/
Poznato je da je Korzybski pri razlabanju o objektu i predstavljanju istog koristio analogiju prostora i zemljovida, gdje je ovaj potonji zapravo ‘apstraktni objekt’ nauštrb realnog objekta tj. prostora, a apstrakcija se dodatno pojačava uvođenjem ‘posrednika’, odnosno autora zemljovida koji u svojem radu podliježe vlastitim dojmovima i ograničenjima. Problem je produbljen kod Jeana Baudrillarda, koji u igru ubacuje suvremene elektroničke medije sposobne tek zamagliti jaz između mape i teritorija, ili da se poslužimo njegovom terminologijom; simulakruma i simulacije, a svoj je klimaks doživio u zasad posljednjoj noveli Michela Houellebecqa; La Carte et le Teritoire (2010.), kada glavni junak Jed Martin tvrdi kako je u svakom svojem segmentu mapa tj. zemljovid precizniji od samoga područja!
Sve navedeno stoji. No, zašto sad najednom mape? Pa, dva dana nakon emitiranja aktualnog EXIT-a će dnevnu svjetlost ugledati novi, osmi album londonskog alt-pop sastava Saint Etienne. Imajući u vidu njihovu zamalo psihogeografsku sklonost vezivanju glazbenih tema sa prostorom i doživljajem istog (nemojte zaboraviti onaj odličan dokumenatarac o Londonu kojega su izdali nedugo po objavljivanju albuma Finnistere), omot uradka nazvanog Words and Music slušatelju pruža lucidnu psihogeografsku zagonetku zamjenjenog identiteta. Nisam siguran predstavlja li sama mapa na omotu isječak nekog stvarnog prostora, no toponimi su definitivno dodani u cilju kreiranja ambijenta, i što je još bitnije, određenog značenja.
Priložena karta nalikuje većini britanskih gradova u viziji autora A-Z atlasa: glavne su prometnice narančaste i žute, pokrajnje ulice bijele, izgrađena područja uglavnom siva, dok parkovi i vode posjeduju svoje prirodne boje. Trenutak prosvjetljenja jest onaj u kojemu promatrač mape shvati kako su praktički svi nazivi na mapi svojevrsne reference na popularnu kulturu posljednjih šezdesetak godina, sa naglaskom na glazbenu. Već pri letimičnom pogledu u oči upada jedna od ključnih gradskih prometnica, nazvana Penny Lane, prema pjesmi Beatlesa. Vrlo brzo se uočavaju i Desolation Row (Bob Dylan), Thunder Road (Bruce Springsteen), Villier’s Terace (Echo and the Bunnymen), Sleepwalk (Ultravox) kao i nekoliko parkova – Octopuss Garden (ponovo The Beatles), Hong Kong Garden (Siouxsie and the Banshees); Cemetry Gates (The Smiths), Mind Gardens (The Byrds), Diamond Meadows (T. Rex),
Pop se kultura utisnula i u nazivlju građevina imaginarnog SaintEtiennePolisa. Tako postoji Hotel Particulier (Serge Gansbourg), zgrade Kilburn Towers (Bee Gees) te građevina nedefinirane namjene nazvana Zen Arcade (Husker Du), dok željeznička postaja sa simbolima National Raila imenom Clarksville nedvojbeno priziva Monkeese i skladbu Last Train to Clarksville. Očekivano, i vodene su površine poslužile svrsi, pa će tako Deep Forbiden Lake odmah asocirati na Neila Younga, a Troubled Water (bez mosta) na Simona i Garfunkela. Jezerce Misty Water u svojem imenu krije jednu od čuvenih zaboravljenih pjesama Kinksa, slično kao i ulica Dead End Street. Yellow Brick Road ne može biti homage nikom drugom do Eltonu Johnu, dok pomalo kratke i skrivene uličice Love Street i The End nisu ništa drugom već posveta Doorsima, sastavu čiji je utjecaj na britanski rock i punk prilično podcjenjen. Negdje se pri dnu mape zavukla i Montague Terrace (Scott Walker), a tu je negdje i Morrisseyjeva Maudlin Street.
Upravo su ideja i realizacija ove naslovne mape (ili zemljovida) dovele do konačnog koncepta ovog dijela emisije – umjesto novog albuma sastava Saint Etienne, preslušati ćete skladbe koje su se ugnjezdile na samoj površini mape. Na kraju krajeva, imena zasigurno nisu birana bez smisla i značenja, već sa namjerom odavanja počasti upravo onim sastavima koji su ostavili traga na današnjem izričaju Saint Etiennea! Usput, pretražite mapu do sitnih detalja, sigurno je još podosta nazivlja ostalo neuočeno! Naravno, ostati će dvojba gube li sve ove pjesme na vlastitoj vjerodostojnosti, odnosno pretvaraju li se u Korzybskijeve apstrakcije vršenjem funkcije toponima u okviru mape imaginarnog grada o kojemu nešto više znaju Sarah, Bob i Pete. Ili bi trebali znati, barem iz razloga što je sastav Saint Etienne također još jedan toponim izdvojen iz domicilne francuske sredine i presađen u savršenu kohabitaciju magle, tračnica i tunela, vodenih tokova i mapa šireg Londona.
I na kraju, sitni detalj: svi su postojeći zemljovidi tek gruba aproksimacija. Projciranje zakrivljene sferne plohe na ravnu dvodimenzionalnu neizostavno vodi do gubitka izvorne i istinske informacije. Valjkasta, sferna, stožasta projekcija – sve su to tek približavanja stvarnom modelu koji u iskonskom obliku egzistira jedino na globusu. Na neki način je to analogni model koji svakim kopiranjem gubi dio vjerodostojnosti na račun nepotrebnog i suvišnog gomilanja ‘smetnji’. Definirajte to porastom šuma u sustavu, odnosno rastom entropije, ako baš želite, ali ishod je isti. Izgleda kako su zemljovidi papirnata alternativa balkancima dragom modelu ženjenja među užom rodbinom – prije ili kasnije se konačni rezultat izdebilizira do one krajnje mjere kada postaje neprihvatljiv za uporabu!
The Journey is Long – Jeffrey Lee Pierce Session Project
Prije ikakvog zadiranja u tkivo ovog obećavajućeg tribute to albuma, treba prihvatiti činjenicu kako je to u stvari drugi dio (možda i nastavak, no tu riječ u pravilu treba izbjegavati) jednog te istog projekta. Naime, još se u siječnju 2010. pojavio album sličnog naziva; We are only Riders – Jeffrey Lee Pierce Session Project, gdje je šesnaest kultnih Jeffreryjevih skladbi (uključujući i Ramblin man, Free to Walk, Lucky Jim, Bells on the River, ) odjenuto u novo izvedbeno ruho uz malu pomoć ljudi koji su poznati kao iznimni štovatelji ostavštine kako The Gun Cluba tako i samostalne faze g. Piercea, a neki su od njih bili i njegovi znanci – to su bili Nick Cave, Mick Harvey, Isobel Campbell i Mark Lanegan, Lydia Lunch, David Eugene Edwards, Johnny Dowd, Crippled Black Phoenix, The Sadies, Raveonettes, Debbie Harry i Cypress Grove.
Projekt iz 2010…
Nešto više od dvije godine nakon pokretanja projekta uslijeđuje, eto, drugi dio, no znakovito je kako je većina suradnika sa prethodnika zadržala svoja mjesta i na aktulanom albumu. Tako će pri obradi Jeffreyjevih skladbi ponovo zablistati Nick Cave, Mick Harvey, Mark Lanegan i Isobel Campbell, Cypress Grove, Lydia Lunch pa i Debbie Harry, dok će nedostatak Davida Eugene Edwardsa koji trenutno dovršava dva albuma (sa Crime and the City Solution te vlastitim sastavom Wovenhand) i Crippled Black Phoenixa (u vrijeme radova na The Journey is Long su završavali četvrti album te nedugo potom započeli višemjesečnu europsku turneju) vjerojatno uspješno zamaskirati kvalitetni glazbenici poput Huga Racea (Hugo Race & the True Spirit, ex – Nick cave and the Bad Seeds), Barry Adamsona (ex – Magazine, ex – Nick cave and the Bad Seeds), Kid Congo Powersa (Kongo Norvell, ex – Nick Cave and the Bad Seeds), Warrena Ellisa (Grinderman, Dirty Three), Steve Wynna (ex – Dream Syndicate), Pascala Humberta (Lilium, Wovenhand), kao i sastava Amber Lights, The Jim Jones Revue, Astro-Unicorn te Vertical Smilea.
… i ovogodišnji!
Ovoga su se puta na operacijskom stolu našle pjesme poput Jungle Book, LA County Jail Blues, Citiy in Pain, Rose’s Blues, From Death to Texas, St. Mark’s Place i još neke. Znajući izvorni zvuk istih, ne treba sumnjati da su ‘izabranici’ koji su pristupili projektu odradili uistinu vrhunski posao kojemu niti jedan ozbiljan fan The Gun Cluba i Jeffreyja neće naći zamjerku.
Sve u svemu, imena angažirana na ovom projektu su odreda kvalitetna podloga koja će i dalje uspjeti u svojem naumu prearanžiranja vrhunske Jeffreyjeve ostvavštine – naime, koncem se godine očekuje treći i posljednji dio trilogije, nazvan The Task has overhelmed. Uostalom, kako je već rečeno, sve su to njemu srodne duše koje već desetljećima koračaju ukletim močvarama, suncem sprženim pustinjama, mračnim šumama i ostalim ambijentima koji ne ostavljaju ni jedan mali, najmanji tračak nade za iskupljenjem!
Neki od već poslovično redovitih kontributora projektima revalorizacije Jeffreyjeve ostavštine: Nick Cave, Isobel Campbell, Mark Lanegan te Mick Harvey
