Julian Cope je širim masama najpoznatiji kao predvodnik bivšeg liverpulskog new wave sastava The Teardrop Explodes. No, on je i pjesnik, glazbenik, paleologist, samozvani šaman, tamanitelj čudnih i uglavnom zabranjenih kako biljnih tako i umjetnih supstanci, teoretičar krautrocka, antikvar, jedan od najvećih živućih stručnjaka za britanske megalitske kulture i njihovo arheološko naslijeđe. Za neke osoba vrijedna prezira, za druge svetac – Cope ostaje jedna od najkarizmatičnijih i najmističnijih individua na glazbenoj sceni sredine drugog desetljeća trećeg tisućljeća.
… je pjesnik, glazbenik, paleologist, samozvani šaman, tamanitelj čudnih i uglavnom zabranjenih kako biljnih tako i umjetnih supstanci, teoretičar krautrocka, antikvar, jedan od najvećih živućih stručnjaka za britanske megalitske kulture i njihovo arheološko naslijeđe.
Za neke je Julian jedna od ključnih figura britanske post-punk scene, za druge tek lakrdijaš koji se nakon relativno uspjelog proboja sa sastavom The Teardrop Explodes izgubio u mlakoj, nedefiniranoj i poprilično neujednačenoj samostalnoj karijeri.
Sklonost mističnom, primordijalno oblikovana kroz interes za kamene blokove rasute diljem britanskog otočja, Copeu je najvjerojatnije genetski usađena. Podrijetlom Velšanin, Julian je rođen u gradiću Deri u pokrajini Mid Glamorgan čije ime već samim zvukom zaziva mahovinaste megalite nad valovima koji se razbijaju o sjeverne klifove Bristolskog kanala, pod oblačnim i vjetrovitim nebom čije se sivilo savršeno upotpunjava s olovno plavim Atlantikom i bolesnim zelenilom pašnjaka. Odrasta nešto sjevernije, u Staffordshireu, Midlands (za neupućene, industrijska vukojebina kojom kroče balkanoliki likovi bez obrazovanja, novca i temeljne kulture), a Visoku politehničku školu završava u Liverpoolu. Upravo će u tom lučkom gradu u vrijeme ekspanzije punka i započeti svoju glazbenu karijeru.
Then to the strangers of Ephesus, Saul took the message of Christ, But he made it all his own, Thereafter, he took the name of St. Paul, And the Nazarene’s word was perverted from that day on, Changes were made, yes, But change is perfunctory unless those changes are acted upon, Huge was the debt the new patriarchal religions owned to the Tarsian turncoat, For he – not Jesus – was their true Son.
/Julian Cope, The Shipwreck of St. Paul/
Julian Cope (lijevo)
Dakle, godina je 1977. U Londonu Sex Pistolsi proživljavaju svoje zvjezdane trenutke koji označuju ne samo vrhunac punka, već i početak njegove silazne putanje; početak svojevrsnog spuštanja u limb koje će nešto sjevernije, u industrijskim područjima Manchestera, Liverpoola i Sheffielda iznjedriti rudimentarna sazvučja nečega što će se vrlo brzo uobličiti kroz pojam post-punk. U to vrijeme djeluje sastav Crucial Three, unatoč kratkom trajanju danas već kultnog statusa ako ni zbog čega onda zbog toga što je u jednom kolektivu objedinio tri ključne figure liverpulske glazbene scene osamdesetih; Juliana Copea, Iana McCullocha i Petea Wyliea. Očito je ovaj projekt bio potreban kako bi navedenoj trojci ulio nužnu dozu samopouzdanja glede daljnjih planova i ambicija. U svakom slučaju, Julian Cope će još neko vrijeme provesti tražeći vlastiti izričaj kroz sastave UH? i Shallow Madness, da bi krajem sedamdesetih fomirao The Teardrop Explodes, relativno značajan bend u kontekstu sjevernoengleske glazbene renesanse na prijelazu desetljeća, koji je kroz četiri godine postojanja i dva odlična albuma (Kilimanjaro i Wilder) ostavio zamjetan rez u tkivu britanskog post-punka. Što zbog osobnih ambicija, što zbog već tada zamjetnog razilaženja s menadžerom Billom Drummondom; razilaženja koje će iz sukoba prerasti u krajnju netrpeljivost, Cope krajem 1982. raspušta sastav, a nedugo potom kreće u samostalnu karijeru započevši je albumom znakovita naziva World Shut Your Mouth.
Babe, we’re from the future & they’re from the past It’s strictly verboten For them to have a laugh
Babe, we think it’s funny When we hear what they believe But it ain’t so funny Now they’re making us grieve
All the blowing-themselves-up motherfuckers Will realise the minute they die that they were suckers!
Hey, they’re from the future & we’re from the past Our Western experience Was not built to last
They better get serious & show them respect Their god is mysterious & they’re the insect
All the blowing-themselves-up motherfuckers Will realise the minute they die that they were suckers!
/Julian Cope, All the blowing-themselvesup motherfuckers…/
Ipak, kantautor Julian Cope nije ugušio pisca Juliana Copea. Naprotiv, još 1981. objavljuje knjigu Fire Escape in the Sky: The Godlike Genius of Scott Walker, esejistički rad posvećen liku i djelu te također fascinantne i njemu na neki način srodne osobitosti. Također, kao vrsni poznavatelj njemačke progresivne scene sedamdesetih, svoje će viđenje navedenog trenda prikazati u djelu nazvanom Krautrocksampler (a 2007. izdaje slično konstituiranu knjigu Japrocksampler, osvrt na Zapadu relativno nepoznatu japansku glazbenu scenu). U svakom slučaju, ključni spisateljski projekti Juliana Copea su dvije knjige arheološke tematike; TheModern Antiquarian i The Megalitic European, u kojima se vraća svojoj najvećoj ljubavi, istraživanju kamenih kružnih građevina i drugih megalitskih spomenika pretpovijesne Britanije. Ima neke skrivene draži u činjenici da ti je egzistencija već praktički osigurana solidnim bankovnim računima, a ti se možeš zajebavati drogirajući se pred prastarim kamenjem, obilježavajući solsticije, ekvinocije i ostale primitivnim kršćanima mrske blagdane te prateći neke samo tebi vidljive Ley linije. Cheers!!!
Ali, ni pisac Julian Cope nije ubio glazbenika Juliana Copea, niti je ikad to smjerao. Počevši od spomenutog prvijenca World Shut Your Mouth, Julian ne samo da održava uspješnu samostalnu karijeru uz redovito izdavanje albuma, već je angažiran i u projektima suradnje s drugim glazbenicima, primjerice s Queen Elisabeth (Velškim eksperimentalnim glazbenikom Thighpaulsandrom), ili s Brain Donor (Fosterom i Balesom iz Spiritualizeda).
Copeova glazbena karijera ni u kojem slučaju nije monolitna i predvidljiva. Primarno koketirajući s naslijeđem The Teardrops Explodesa i power popom, njegov se zvuk vremenom približava autorima specifičnog izražaja poput Bobba Trimblea i Syda Barretta, što je posebno očito na albumu Ye Skellington Chronicles. A kad smo već kod nesretnog Syda, pojedinci idu toliko daleko da nespretno kompariraju njegovu i Copeovu transformaciju u biljku uslijed previše LSD-ja, no uz bitnu napomenu – Julian Cope nikad nije kolabirao niti prolupao, čak štoviše, iz albuma u album uočljiv je lagani ali nedvojbeno rastući razvoj njegova kreativnog genija. Usporedno s početkom rada na projektu Queen Elisabeth, Copeov izraz u devedesetima dobiva eksperimentalnu nijansu, da bi se u novom mileniju vratio progresivnim korijenima i relativno dužim kompozicijama poprilično žestokog zvuka.
Iako je naziv albuma Saint Julian iz 1987. bio samo dobro izvedena igra riječi i poprilično ironičan osvrt na vlastitu osobnost, obožavatelji nisu tako mislili. Naprotiv, u očima sljedbenika Cope je postao neka vrsta sveca kojeg su oni osobno kanonizirali. Naravno, ove pojmove treba promatrati izvan uobičajene kršćanske terminologije, pogotovo imajući u vidu Copeov osobni stav prema toj religiji što se jako dobro uočava na albumu Jehovahkill iz 1992. Jebiga, čovjek drži do tradicije. On je na kraju krajeva dijete Albiona i magli koje okružuju Avalon, a ne nekakav pomodni hitmejker koji će prodati rođenu mater kako bi se uklopio u važeće kanone! Na glavu si je nabio mačističko-vojnu kapu, pustio kosu do šupka te nastavio tražiti samo njemu znane rudimentarne začetke iskonske Britanije.
I stood on the isthmus between the lochs, When the thought came into my head: Who were the pests that called me here, When I could have been in bed? Then the River Nixies’ below me, From their watery depths did yell O, please would you kill all the Gods for us? Father Odin, do it well.
Don’t sent them back to the desert, For they only will come back again, And every time the Gods return, More land from us they’ll gain, They have no place in Anglia, Even less in Scandinavia, Fie, even the Catholics of Ireland Have no true need of a saviour.
/Julian Cope, Psychodelic Odin/
Stoga i ne iznenađuje što individua poput Copea slijedi put vuka samotnjaka i na tome ustraje. Dugogodišnje prijateljstvo sa starim suradnikom i nekadašnjim managerom Billom Drummondom, čovjekom iza kojega stoje projekti poput Big in Japan i KLF, narušeno je već početkom osamdesetih i to zbog Julianovog ega, a definitivno je zapečaćeno nakon što je dotični na albumu Fried iz 1984. objavio poprilično provokativnu kompoziciju pod nazivom Bill Drummond Said. Naravno, Bill mu nije ostao dužan tako da se na svojem prvom samostalnom albumu, The Man iz 1986., revanšira pjesmom implicitnog naziva Julian Cope Is Dead. Zanimljivo je kako se spomenuti Drummond, nakon već čuvenog ritualnog spaljivanja milijun funti (1.000.000Ł!), manje-više odvojio od glazbenih tokova i okrenuo spisateljskoj karijeri, često drugujući s piscima psihogeografskog usmjerenja poput Iaina Sinclaira i Stewarta Homea. Izgleda kako je na dotične prenio dio svoje netrpeljivosti prema Julianu Copeu; dovoljno je, naime, pročitati Homeovo djelo 69 ThingsToDoWithADeadPrincess kako bi se dobio takav dojam.
No, izgleda da Juliana Copea baš i ne pogađa činjenica što ga doživljavaju kao olinjalog hipija koji izvodi šamanističke rituale usred kamenih krugova poput Aveburyja, Swinsidea ili Stonehedgea. On je zacrtao svoj put, raspodijelio svoje raznolike interese u širokom rasponu od glazbe preko esejistike do arheologije, a iz godine u godinu manje-više redovito objavljuje albume koji unatoč varijacijama i stilskim promjenama očito ne gube na kvaliteti. Za neke osoba vrijedna prezira, za druge svetac – Julian Cope ostaje jedna od najkarizmatičnijih i najmističnijih individua na glazbenoj sceni na sredini drugog desetljeća trećeg tisućljeća. A ukoliko vas ovaj brojčani odnos navodi na prizivanje mističnog broja 23, to bolje za vas.
Ideja o predstavljanju sastava Friends of Dean Martinez i Barbez u zajedničkoj emisiji je pomalo neobična, pošto ta dva imena na prvi pogled – ali samo na prvi pogled – skoro da nemaju dodirnih točki. Ipak, koncem 2004. su održali zajedničku europsku turneju koja ih je dovela i u ove krajeve – bio je to već drugi nastup Friends od Dean Martinez u KSET-u , no prvi doticaj Barbeza s hrvatskim tlom. Svejedno, zajednički elementi postoje, i to ne samo zbog skupno odrađene turneje!
Zviježđe Kameleona, uglavnom vidljivo s južne hemisfere broji četiri sjajne zvijezde. Možemo pretpostaviti da im se nedavno priključila i ona pod rednim brojem 5., nama zasad još neuočljiva zbog izrazite crne boje. Neka ovo bude zaključni ‘homage’, kako od strane uredništva eXita, tako i KLFM-ov.
Kroz prvi sat ovotjednog eXita prisjetiti ćemo se sastava Joy Division, te posebice Iana Curtisa, čija se 35. godišnjica smrti obilježava u ponedjeljak, dok ćemo se u nastavku osvrnuti na stvaralaštvo suvremenog britanskog književnika Willa Selfa, posebice na one poprilično brojne veze između njegovog literarnog opusa i suvremene (pa i one be baš toliko suvremene) popularne glazbe!
