KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Robert Moog i njegovo naslijeđe / Will Oldham (Bonnie ‘Prince’ Billy), live 06.04.2001., KSET Zagreb

 

 a)  Robert Moog – tvorac prvog uporabljivog sintetizatora

Elektronički sintetizator zvuka (ili jednostavnije, sintetizator) je zadnjih četrdesetak godina konstanta u pop rock produkciji. Zbog mogućnosti oponašanja praktički svakog postojećeg instrumenta, dostojna je zamjena često skupim i zahtjevnim studijskim glazbenicima, no njegova se funkcija ne svodi tek na puko oponašanje drugih; jer sam glazbenik/operator uz minimalno poznavanje načela rada uređaja može kreirati zvukovlje neslućenih boja, oblika i dimenzija. Četiri temeljna izvora (pulse, odnosno square – saw – triangle – sine) ), četiri parametra koji ih oblikuju (ADSR ovojnica, odnosno attack – decay – sustain – release), generator bijelog šuma plus dodatne komponente poput raznih filtera, oscilatora i sl. – i samo je nebo granica!

 

Četiri temeljne valne forme, te shematski prikaz ADSR ovojnice – dovoljno za razumijevanje rada sintetizatora.

 

Prvi su uređaji takve vrste egzistirali tek u zvučnim laboratorijima BBC-ja, radio Kölna i sličnih pionira eletronske glazbe, ili pak u strogoj akademskoj domeni, a uglavnom se radilo o glomaznim i nezgrapnim sustavima temeljenim na vakuumskim cijevima. Upravo je Moogov entuzijazam, potpomognut tada aktualnim implementiranjem poluvodičke tehnologije – bile su to rane šezdesete – doveo do smanjenja kako dimenzija, tako i cijena sintetizatora, a to se najvidljiivije odrazilo na stasajućoj rock glazbenoj sceni. Unatoč tome, pojedini su proizvođači i dalje nastavili sa izvedbom divovskih modularnih uređaja – dovoljno se prisjetiti sintetizatora ARP 2500, koji je između ostalog poslužio kao uređaj za glazbeno komuniciranje sa izvanzemaljcima u Spielbergovu filmu Close Encounters of the Third Kind.

 

Glomazni modularni ARP 2500 na setu snimanja filma Close Encounters of the Third Kind.

 

Prvi primjenjivi modeli Moogovih uređaja u širu uporabu ulaze godine 1967., ponajviše zahvaljujući avangardnoj kompozitorici Wendy Carlosa (između ostalog zaslužnog i za soundtrack Kubrickovog filma A Clockwork Orange). On je, naime, svom instrumetariju dodao i nekoliko poludovršenih Moogovih komponenti, a pokazao se i kao odličan kritičar čije su primjedbe i sugestije odigrale ključnu ulogu u brzom kompletiranju te proboju sintetizatora koji će u drugoj polovici šezdesetih ugledati svjetlost dana kao ‘modularni sintetizator Moog 900’. Unatoč ne baš inspirativnom nazivu, ovaj će instrument vrlo brzo pronaći put do srca tada bitnih glazbenih imena – dovoljno je spomenuti sastave The Rolling Stones (Their Satanic Majesties Request), The Byrds (Notorious Byrd Brothers), Simon and Garfunkel (Bookends), pa i same Beatlese, na čijem će albumu Abbey Road (1969.) devetstotica odigrati bitnu ulogu. No, prvi istinski promicatelj Moogove religije, a samim tim i svojevrsni nasljednik gospođice Carlos je bio Keith Emerson, po mnogima (a i mojoj malenkosti) najveći čarobnjak u svijetu sintetizatora, koji je tada još predvodio sastav The Nice.

 

Njegovo veličanstvo Minimoog!

 

Usavršeni model Minimoog će se pojaviti 1970., u vrijeme eskalacije sastava progresivne orjentacije, i njegov će zvuk dominirati tadašnjim uradcima Emersonovog novopokrenutog projekta Emerson, Lake and Palmer (praktički svi albumi do 1974., odnosno do Brain Salad Surgery), Genesisa (skladba The Battle od Epping Forest sa albuma Selling England by the Pound), Yesa (albumi Yes Album, Fragile i Close to the Edge), te njihova klavijaturista Ricka Wakemana (Journey to the Centre of the Earth, Myths and Legends of King Arthur…, Six Wives of Henry VIII i No Earthly Connection). Ipak, prijelomni trenutak za ovaj sintetizator će biti njegova uporaba na isto tako prijelomnom ostvarenju Autobahn njemačkog sastava Kraftwerk. Priznali to neki ili ne, upravo će taj album (uz neke Enoove, te Bowieovu ‘Berlinsku trilogiju’) biti temelj na kojemu će se koncem sedamdesetih formirati čitav synth pop zvuk!

 

Doktor Robert ‘Bob’ Moog i njegove bebe.

 

Upravo tako – Minimoog će biti neizostavni dio zvučnog arsenala imena kao što su Ultravox ili Gary Numan, mada će njihovi brojni sljedbenici iz ranih osamdesetih preferirati neka novija ali i jeftinija, a samim tim i manje kvalitetna rješenja drugih tvrtki (Korg, Roland, Yamaha…). Ipak, konkurencija je ciljala na početnike i pojedince slabije platežne moći, dok je Minimoog nastavio svoj zvjezdani uspon. Taj je nekoć skup i rijetkima dostupan instrument u svojoj usavršenoj i user friendly verziji postati efikasno oruđe u rukama glazbenika svih profila, od samotnjačkih krčitelja novih puteva poput Vangelisa i Briana Enoa pa do eurovizijskih šećernih zvijezda poput Abbe!

Za entuzijasta kao što je Robert Moog, taj će instrument značiti tek prijelaznu fazu ka izgradnji novog, savršenijeg modela. Vlastita istraživanja, kao i hvale vrijedni Emersonovi savjeti će 1975. dovesti do pojave mastodonta nazvanog Polymoog (Keith je predložio ime Constellation koje će službeno zaživjeti ali ne i biti prihvaćeno od masa). U stvari, taj partnerski odnos Roberta Mooga i Keitha Emersona je nadasve zanimljiv – prvi je doniranjem primjeraka svojih instrumenata imao zagarantiranu reklamu, dok je potonji mogao do mile volje uživati u čuvenom scenskom uništavanju sintetizatora, bez straha da će zalihe istih presušiti. Inače, Emersonov agresivni pristup glazbalima, koji se možda može usporediti tek sa Hedrixovim odnosom prema gitari datira još iz poznih šezdesetih. Jedan od tadašnjih roadie tehničara The Nicea je bio stanoviti Ian Fraser, koji je Emersonu poklonio svoj multipraktik nož kako bi se dotični mogao dostojno iživljavati po kabelima i elektronici. Nekoliko godina kasnije će Fraser biti među osnivateljima sastava Hawkwind, a potom će, nezadovoljan razvojem njihova izričaja pokrenuti vlastiti hard rock bend, promjenivši usput ime u Lemmy Kilminster!

 

 

Polymoog je za mnoge glazbenike bio ostvarenje najluđih snova, instrument koji objedninjuje ‘idiot’ pristup sa osam predefiniranih, često korištenih zvukova koje je variranjem parametara moguće dodatno modulirati, ali i čisti, ‘from the scratch’ način kreiranja tona. Polifonija, odnosno istovremeno izvođenje nekoliko nota je zagarantirana, a klavijatura sa 71 tipkom, što je zamalo šest oktava nudi mogućnost ležerne izvedbe, djelimično i zbog sustava koji snagu udara konvertira u jačinu tona. Raniji su modeli dolazili u kompletu sa bas pedalom, koja će, opet, biti polazna točka za usavršenu verziju iste – Moog Taurus!

Naravno, Polymoog nipošto nije posljednja stuba u razvoju instrumenata sa autorskim potpisom doktora Roberta Mooga, čak i unatoč činjenici da dotični koncem sedamdesetih napušta vlastitu tvrtku kako bi se posvetio razvijanju digitalnih modela sintetizatora.

 

 

Na kraju, tek pokušaj pružanja odgovora na ne baš jednostavno pitanje – zbog čega su sintetizatori iz Moogove radionice polučili takav uspjeh i popularnost, postavši neka vrsta etalona za vrednovanje sličnih glazbala? Dijelom je to zasluga činjenice da je upravo Robert Moog prvi sveo modularne uređaje na prihvatljive dimenzije, te ih uklopio u relativno jednostavno sučelje sa klavijaturom i potenciometrima, izbjegavajući tako džunglu žica i kabela karakterističnu za glomazne prethodnike ‘Sintetizatora Moog 900’. Također, slavi su doprinjela zvučna imena prvoboraca sa Moog linije – Wendy Carlos, Keith Emerson, Rick Wakeman i drugi. Značajan je i karakterističan zvuk ovog sintetizatora, možda ponajbolje prezentiran u klavijaturističkoj solo dionici sa kraja skladbe Lucky Man sastava ELP, koja se očito urezala u kolektivnu svijest sa slikom Emersona kao nedandmašnog umjetnika koji u potpunosti gospodari svojim instrumentom. Istina je najvjerojatnije negdje u sredini.

Robert Moog od osamdesetih nadalje učestalo obasipa tržište novim modelima sintetizatora, kako monofonim (Multimoog, Moog Rouge, te najnoviji Minimoog Voyager), tako i polifonim (Memorymoog primjerice). Istina, ti su instrumenti stvoreni i kršteni u poprilično zbrkanoj situaciji – iako je praktički napustio vlastitu firmu, osnovao konkurentski Big Briar, te podpresjedovao korporacijom Kurzweil, Bob je uglavnom stajao iza idejne razrade sintetizatora sa imenom Moog, iako sve do 2002. nije imao pravo korištenja tog istog, dakle, vlastitog imena!

Upravo je sudska odluka o vraćanju prava korištenja ‘Moog’ branda svojem autoru ubizgala neke dodatne životne sokove: Robert preimenuje Big Briar u Moog Music inc., te će u narednih nekoliko godina predstaviti veći broj novih elektroničkih instrumenata, uglavnom sintetizatora i teremina poput Moog Voyagera, Moogeerfoogera te Etherwave Pro Theremina. Nažalost, ovaj iznova pronađeni kreativni polet će biti zaustavljen na najgori mogući način – koncem kolovoza 2005., Robert ‘Bob’ Moog umire od raka mozga.

Moog Music Inc. i dalje djeluje, no nerealno je očekivati neke veće uspjehe kompanije koja uglavnom živi na staroj slavi njezina tvorca. Uostalom, među plejadom instrumenata koji su skoro pet desetjeća izlazili iz Moogove radionce, dva ili tri su definitivno stekli zavidni broj poklonika, a to su, već znate; devetstotica, Minimoog te Polymoog – upravo oni sintetizatori koji bi se mogli nazvati životnim djelom dr. Roberta Mooga.

Ostalo su varijacije.

 

 b)  Will Oldham a.k.a. Bonnie ‘Prince’ Billy – Live at KSET, Zg, 06. 04. 2001.

Svega dva tjedna po objavljivanju svojega sedmog albuma Ease Down the Road, Will Oldham je u sklopu svjetske turneje po prvi put posjetio i Zagreb, gdje je doslovno briljirao pred prepunim KSET-om. Ne začuđuje, kad se zna da je od kasnih devedesetih upravo KSET mjesto koje je (zahvaljujući ljudima s viziojom) dovlačio na svoju binu možda ne pretjerano poznata, ali kvalitetna glazbena imena. Stoga u drugom dijelu današnjeg EXIT-a slijedi ponešto skraćena snimka tog, danas već legendarnog Oldhamovog zagrebačkog koncerta.

 

David Pajo (lijevo na bas gitari) te Will Oldham tijekom nastupa u KSET-u, 06. travnja 2001.

 

Još jedna napomena: prisutni se vjerojatno sjećaju gitarista/multiinstrumentalista nešto nižeg stasa i tamnije, hispanoameričke puti. Riječ je o Davidu Pajou (snimao je kao Aerial M., Papa M, M, Pajo te David Pajo – dokaz da se Oldhamove frustracije oko nazivlja prenose i na suradnike), a zaboravimo li na tren njegov odličan samostalni opus, ipak ostaju sva bitna detalja iz životopisa: David Pajo je jedan od izvornih članova Slinta, a sa McMahanom je par godina po raspuštanju Slinta pokrenuo i prvu inkarnaciju sastava The For Carnation!

 

*        *        *

 

Dodatak: pošto nas tehnički problemi koče u punoj funkcionalnosti, priložena je lista sa popisom svih skladbi koje ćete čuti kroz oba bloka u emisiji.

 


 

 

autor: el5egundo, 25/05/2012

, , , , , , , , , , , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

67 godina Davida Bowiea

16/01/2015.

Ukoliko smo prošlog tjedna propustili obznaniti vijest o 67. rođendanu gospodina Davida Bowiea, tu grešku sada nećemo ponoviti. Dakle, za sve štovatelje kultnog kameleona; dvije koncertne snimke nastale u razdoblju od 30 godina – ona iz Hammersmith Odeona, iz srpnja 1973., te bitno novija s ‘Reality’ turneje, iz Dublina 22. i 23. listopada 2003.

Talking Heads – Live Tokyo (1979.) / Echo and the Bunnymen – Heaven Up Here (1981.) / The Smiths – Live in USA (1986.)

24/03/2012.

Mali intermezzo, odmor od uobičajenih teških tema uz dva odlična koncertna i jedan kultni studijski album!

Howe Gelb & Giant Sand

20/03/2014.

Ovotjedno izdanje emisije eXit pruža uvid u presjek dosadašnje, skoro tri desetljeća duge karijere arizonskog sastava Giant Sand, odnosno njegovog spiritus movensa Howe Gelba, zahvaćajući pritom i njegovu samostalnu karijeru, ionako teško odjeljivu od rada matičnog benda, te još neke usputne projekte poput OP 8 i Band of Blacky Ranchette.

Trans Slovenia Express / Kraftwerk

04/08/2012.

Večerašnja emisija započinje jednim više nego zanimljivim ‘tribute to’ albumom, a zatim nastavlja putem matičnog sastava čiji je opus i…

Tjedna rotacija

Arhiva

PARBLEU / Danse Cette Zik

VASCO ROSSI / Bollicine (1983)

NILÜFER YANYA / Crash

PETE TONG & BOOKA SHADE / All Gone

JUANA MOLINA / ANRMAL

Valentino Bošković / Velika Praska (2020)