Tomorrow the mountains Will be sleeping Silent ‘neath a blanket Green and blue All that I shall hear The silence they are keeping I’ll bring all their promises to you
/Townes Van Zandt, Snowin’ on Raton/
Kažu da najbolji odlaze u trenutku kad su naizgled sve rekli. Naizgled, samo naizgled.
Ovo itekako stoji za američkog prerano preminulog pjesnika i kantautora Townesa van Zandta čiji su lik i opus uvijek nekako ostajali u sjeni drugih. Townesove balade su imale dubinu i jasnoću koja je često nedostajala razvikanim folkerskim songwriterima, istinsku dubinu i jasnoću koje su cijelu pozadinu Americane obojile iskrenošću i melankolijom.
John Townes van Zandt je rođen 7. ožujka 1944. u Fort Worthu, Texas, u uglednoj obitelji posjednika naftnih polja i uzgajivača stoke. Zanimljivo je pripomenuti kako je jedan okrug u Texasu (Van Zandt County) nazvan u čast njegovog pradjeda Isaaca van Zandta, jednog od boraca za slobodu Texasa, kojeg je legendarni Sam Houston osobno poslao u Washington na pregovore o pripajanju Texasa Sjedinjenim Državama. Po pradjedu s majčine strane, Johnu Charlesu Townesu, nazvana je glavna zgrada pravnog (Townes Hall) fakulteta u Austinu, Texas.
Kao dječak, često se sa obitelji selio diljem Sjedinjenih država, tako da je upoznao Montanu, Minnesotu, Colorado, Illinois… Uglavnom sretno djetinjstvo prekinuto je jedino u teenagerskim danima, kada je zbog dijagnoze manično depresivne psihoze kratkotrajno bio podvrgnut tretmanu elektrošokovima. Nakon par godina neuspjelog školovanja na Vojnoj akademiji u Minnesoti, Townes upisuje Koledž u Boulderu, Colorado, gdje 1962. godine diplomira iz ekonomije. Zanimljivo, Colorado će mu uvijek ostati u srcu, čak i više od rodnog Texasa. Ljeta bi znao provoditi sam u svojoj planinskoj kućici, jašući po područjima gdje se velike ravnice Srednjeg zapada približavaju Stijenjaku. Postoji jedan zbunjujući detalj iz Townesovog životopisa, prema kojemu je tri mjeseca sredinom šezdesetih bio smješten u bolnici u Houstonu (po preporuci roditelja) i primao inzulinsku terapiju. No, on je sam kasnije navodio kako je ovaj događaj isceniran kako bi izbjegao upravo započeta novačenja za Vijetnamski rat.
Townesov interes za glazbu datira još od djetinjstva. Za jedan Božić, otac mu je poklonio akustičnu gitaru. Bilo je to u vrijeme munjevitog uspona Elvisa Presleyja, jednog od Townesovih prvih uzora. Ipak, najjači utisak na mladog kantautora će ostaviti Ricky Nelson, Johnny Cash, i kasnije posebno Bob Dylan. Što se tiče ovog zadnjeg, ljubav je izgleda bila uzajamna; jer Dylan je naime u više navrata nazvao Townesa svojim najdražim kantautorom, koliko to izgledalo nelogično zbog činjenice da Townes nikad nije bio posebno poznat u širim krugovima.
Sredinom šezdesetih Townes van Zandt seli u Houston, tadašnje središte teksaške folk scene. Dobiva angažman u lokalnim klubovima poput Old Quartera i Sand Mountaina, gdje nastupa sa svojim kolegama, kantautorima u usponu poput Guy Clarka i Jerryja Jeffa Walkera. Znakovito je da je u to vrijeme u istim klubovima nastupao legendarni bluzer Lightnin’ Hopkins, kojega je Townes često navodio kao gitarističkog uzora. Na jednoj od svirki u Old Quarteru krajem šezdesetih, Townesa je uočila tada već popularna Emmylou Harris, rekavši mu kako u njemu vidi reinkarnaciju Hanka Williamsa. No to je već bilo vrijeme Townesovog prvog albuma, For the Sake of the Song.
Taj danas već legendarni album snimljen je u Nashvilleu, po preporuci jednog drugog teksaškog kantautora, Mickeyja Newburyja. Iako ne baš najbolje produciran, For the Sake of the Song je postao antologijski uradak nedugo po objavljivanju. Sve karakteristične Townesove osobine bile su tu; tekstovi puni melankolije i osječaja gubitka, zvuk koji se naslanjao kako na teksaško nasljeđe tako i na sazvučja gorja Appalachian, kao i njegav specifični, lagano hrapavi glas, koji se u narednim godinama zbog alkohola i nikotina spustio za cijelu oktavu.
Slijedeći album Townesa van Zandta, Our Mother the Mountain donosi dozu mistike i romantike, i uglavnom je posvećen američkoj divljini. Naslovna kompozicija, kao i Kathleen i Saint John the Gambler dodatno šire prethodno definirane granice melankolije.
Sve do 1977., Townes redovito izdaje albume: istoimeni, nazvan samo njegovim imenom (Townes van Zandt), Delta Momma Blues (naziv koji se u Oklahoma Citiyju koristio za kodeinski sirup za kašalj), High Low and in Between, The Late Great Townes van Zandt, te odličan koncert Live at Old Quarter i Flying Shoes.
Nakon 1977. godine, Townes van Zandt prekida ustaljeni niz objavljivanja albuma (slijedeći studijski, At my Window izlazi tek 1987.), ali se zato pojačava njegova koncertna aktivnost. Svira diljem Sjedinjenih država, po Kanadi i Europi. Ipak, izgleda da je ova stanka bila prijeko potrebna zbog punjenja kreativnih baterija.
Na pragu devedesetih zbiva se jedna zanimljiva kolaboracija. Kanadski bend Cowboy Junkies i Townes van Zandt održavaju zajedničku turneju, tijekom koje prvospomenuti izvode pjesmu Townes’ Blues, posvećenu van Zandtu, dok on uzvraća kompozicijom Cowboy Junkies Lament. Ipak, svakome tko je slušao prva tri albuma Cowboy Junkiesa (Whites off earth Now, The Trinity Session, The Caution Horses) u ovoj suradnji nema ništa neobično. U rukopisu Cowboy Junkiesa vidljiv je Townesov utjecaj. Noćna melankolija njihova zvuka upravo njemu duguje svoj fluid.
Slijedeće godine donose probleme. Townes van Zandt se sve teže nosi sa heroinskom i alkoholnom ovisnošću. Ipak, to ga nije spriječilo da nastavi sa koncertnom aktivnošću i snimanjem albuma. 1993. godine izdaje album covera nazvan Roadsongs, a iduće godine slijedi No Deeper Blue. Izgledalo je kako se Townes vraća u formu i konačno ponovo nalazi svoj izričaj.
Nažalost, prvog dana Nove 1997, Townes van Zandt umire u svojoj kući u Tennesseeju, uslijed komplikacija koje su nastale nakon rutinske operacije koljena. U stvari, izmučila ga je dugogodišnja ovisnost o heroinu i alkoholu. Vijest o njegovoj smrti je odjeknula diljem glazbenog svijeta i dogodilo se ono što se moglo i očekivati: za života malo poznat i neeksponiran u javnosti, Townes van Zandt postaje legenda američke i svjetske glazbe. Iako je proces njegove ‘kanonizacije’ započeo još početkom devedesetih, tihi pjesnik iz sjene će tak posthumno zadobiti sva ona priznanja koja mu pripadaju od početka. Townesovi sljedbenici konačno imaju hrabrosti glasno kazati o njegovu utjecaju na njih, a spisak je podugačak: Willie Nelson, Neil Young, Steve Earle, Lyle Lovett, Jimmy Dale Gilmore, Nancy Griffith, Simon Joyner, Richard Buckner, M. Ward, Josh Rittter, Cowboy Junkies, Bruce Springsteen, Laura Marling, Devendra Banhart…
Danas, sa određenog vremenskog odmaka je lako moguće konstatirati kako Townes van Zandt nije bio samo jedan u nizu teksaških kantautora poput Guy Clarka, Johna Hyatta, Steve Younga ili Joe Elyja. Ne podcjenjujući vrijednost navedenih, očito je kako van Zandtu pripada posebno mjesto, uzvišeno i pomalo melankolično poput beskrajnih prerija Srednjeg zapada i mračnih šuma Colorada koji su često bojali pozadinski krajolik njegovih stihova.
Sorrow and solitude These are the precious things And the only words That are worth rememberin’
Kad se neki, zbog teške, pa i fatalne bolesti otpisani glazbenik vrati na scenu, to je definitivno razlog za slavlje. Ovotjedno je izdanje eXita posvećeno Chrisu Knoxu koji je u kasno proljeće 2011, preživio umalo letalni srčani udar, no već skoro godinu dana iznova zauzima položaje koji mu već desetljećima pripadaju: onaj ključne osobe novozelandske post punk scene, kao i lučonoše međunarodnog lo-fi pokreta! U prvom dijelu emisije možete preslušati dvostruki ‘tribute to’ album koji su Chrisovi kolege nedugo po dijagnozi snimili u korist njegova oporavka, a u nastavku (u nedostatku svježijeg live materijala) preslušajte njegov koncertni zapis iz Hamburga, 1989.
Priča o Swansima se polako bliži kraju. Upravo objavljeni album “The Glowing Man” nije samo točka na trilogiji započetoj godine 2012. sa “The Seerom” te nastavjene izvrsnim “To Be Kind” (2014.), već ujedno i posljednji uradak u 34 godine dugačkoj karijeri ovog sastava, barem ako je vjerovati riječima Michaela Gire. No, Swansi su organsko biće i kao takvi imaju svoj biološki rok trajanja, a odlazak će, kanaliziran kroz ovaj album i upravo započetu oproštajnu turneju biti kolosalan i veličanstven. Uostalom, drugačiji ishod se i nije mogao očekivati! Finally, Peace.
Ovotjedno izdanje emisije eXit u stvari je repriza prošlotjednog, a iznova se emitira zbog poznatih nam problema sa streamingom tijekom proteklog vikenda!
Londonski Irac Michael J. Sheehy je u drugoj polovici devedesetih predvodio jedan od najpodcjenjenijih sastava svih vremena, ‘Dream City Film Club’, da bi u novom mileniju nastavio sa samostalnim radom. Nakon niza izvrstnih albuma, 2011. iznova se okušava u bendovskoj formi, ovaj put kao vođa goth/gospel/blues projekta ‘Miraculous Mule’. Nadamo se da će Vam ovaj detaljni presjek kroz Sheehyjevo stvaralaštvo otvoriti oči glede ovog genija, no nažalost još jednom potvrditi činjenicu kako oni najbolji vječito ostaju na dnu, prepoznati tek od uskog ali vjernog kruga štovatelja!
