community radio
Phil Ochs je danas nažalost uglavnom zaboravljeni američki protestni kantautor čija je karizma u jednom trenutku, sredinom šezdesetih konkurirala čak i samom Bobu Dylanu. Nažalost, slijed događaja će ga baciti u zapećak scene, a nesretna igra sudbine rezultirati će njegovim samoubojstvom u travnju 1976. Ipak, Phil je ostavio dubok trag na suvremenoj glazbenoj sceni, u što se možete uvjeriti slušajući ovosubotnji eXit!
Postoje trenuci koji vas jednostavno prisile da shvatite koliko nam pojedini ljudi nedostaju, pa se zapitate u kojoj je uopće mjeri njihova poruka dosegla šire mase.
Da, kronološki smo već više od 15 godina u 21. stoljeću, no stvari kao da se nisu makle s mrtve točke još od završetka Drugog svjetskog rata. Ipak, prije pet desetljeća je izgledalo mogućim promjeniti svijet – naravno, na bolje. Uloga protestnih kantautora je danas i više no zapostavljena, a upravo su takvi nekoć predstavljali savjest generacije.
Da, izgleda pomalo nelogično i neshvatljivo, no dok su lažni snovi još egzistirali (a napukli su u kolopletu brojnih događaja godine 1968.), mnogi su vjerovali u gotovo poslaničku misiju takvih glazbenika.
I tako dolazimo do Phila Ochsa, američkog protestnog kantautora koji je u ranim danima karijere opasno parirao Bobu Dylanu. Phil je hrabro – možda i samoubilački radikalno iznio stavove kroz vlastite pjesme, što ga je na koncu koštalo karijere i života. Ne znam postoji li osoba iz svijeta onoga što se pogrešno naziva ‘popularnom glazbom’ koja je jasnije i iskrenije digla svoj glas protiv isključivosti, rasizma, mržnje i sličnih anticivlizacijskih atributa koji nam se zadnjih mjeseci (pa i godina) serviraju pod krinkom ‘spašavanja zapadne kulture’, dakle osoba koja bi se u naravi svojeg nastojanja mogla mjeriti s Ochsom. Vjerojatno ne.
Neka to bude to. O životu Phila Ochsa više možete doznati klikom na priloženi
autor: Vjeran Stojanac, 12/02/2016
Arhiva
Kraj srpnja je uobičajeno vrijeme početka godišnjih odmora – istina, kako kome. Stoga Vam današnje izdanje emisije eXit nudi tri albuma prigušenog timbra, koji će Vam pomoći u zasluženom opuštanju, te protjerivanju blještavila, vrućine, sunca, i svih tih negativnih stvari koje donosi najnepodnošljivije godišnje doba!
Projekt “Smile” Briana Wilsona, kreativnog genija u sjeni sastava Beach Boys je jedno od onih djela koje još nije doživjelo svoju zaključnu formu. Razlozi mogu biti mnogobrojni, no najvjerojatnija je Brianova težnja za nedohvatljivom perfekcijom. Ovaj je album tijekom zadnjih 50 godina realiziran u barem tri inačice – kroz ploče “Smile” i “Smiley Smile” Beach Boysa (1966. i 1967.), te kroz navodno zgotovljenu verziju koju je Wilson izdao 2004. pod vlastitim imenom. No, kad je on u pitanju, jasno je da priča o ‘osmijehu’ niti izdaleka nije dovršena. Također, u pripadnoj najavi emisije poprilično hrabro vučemo usporednice između ovog koncepta čija sudbina već pola stoljeća visi o niti, te nikad realiziranog filma “Putovanje G. Mastorne” Federica Fellinija. Iako na prvi pogled nespojivi, ova dva uratka imaju mnogo toga zajedničkog!
Pred Vama je dugo najavljivani prilog o kantautoru i (neki će reći) ‘princu tame’ Marku Laneganu.
Među brojnim zaboravljenim draguljima američke nezavisne scene postoji jedno ime koje bolno strši, svjesno svojeg neprihvaćanja i degradacije. Srećom, istina je blaža prema sastavu Thin White Rope, kolektivu koji se nije mogao lako klasificirati mada je zemljopisno, tematski, pa dijelom i glazbeno vezan uz tzv. Paisley Underground. ‘Pustinjski rock’ je produkt napora koje su Guy Kyser i društvo ulagali u skladanje vanvremenskih pjesama, a danas su im za to zahvalni brojni, u rasponu od Uncle Tupela, Mogwaija, My Bloody Valentine, Calexica, pa sve do nepojmljivih imena poput Kyussa ili QOTSA! Uživajte u ovoj bistroj i pustinjski zvjezdanoj ‘Thin White Rope’ večeri!
playlist
