KLFM

Remembering R.E.M. / England’s Hidden Reverse

a) Remembering R.E.M.

Ulazak u Novu 2014. je pomalo bolno podsjetio da su protekle pune dvije godine (plus nekoliko mjeseci) od dogovornog razlaza sastava koji je u svojih tridesetak godina djelovanja ostvario ono što brojna razvikanija imena nisu u zamalo dvostruko duljem periodu.

No, za razliku od pojedinih glazbenih dinosaurusa koji i dalje forsiraju vlastiti opstanak, članovi R.E.M.-a su jako dobro znali ocjeniti pravi trenutak za plansko povlačenje s scene, i to u jeku novog zamaha koji se očitovao na izvrsnom, ‘povratničkom’ albumu Accelerate (2008.), te posebice posljednjem Collapse Into Now (2011.), koji je, moguće, planski stvaran kao ‘labuđa pjesma’ (objavljen je otprilike pola godine prije prestanka djelovanja R.E.M.-a.

Istina, neki će kazati da je i tri desetljeća previše, i pritom je nemoguće izbjeći pomalo ironične riječi Davida Bermana, vođe sastava Silver Jews, koji je pri gašenju projekta u siječnju 2009. izjavio:

I always said we would stop before we got bad. If I continue to record I might accidentally write the answer song to ‘Shiny Happy People’.

Ipak, ove riječi ne treba promatrati u negativnom svjetlu, pošto David ipak navodi skladu izdvojenu iz konteksta (ostatak albuma Out of Time je u stvari fantastičan!). R.E.M. su, naime, tijekom devedesetih, te u novom mileniju u pravilu objavljivali vrhunske albume, a s obzirom na okolnosti nastanka i primjetnu promjenu u strukturi zvučne slike, posebno iznenađuje Up (1998.), prvo ostvarenje sastava svedenog na trio, nakon što je bubnjar Bill Berry otišao zbog zdravstvenih razloga. Lagani pad uočljiv na albumima Reveal (2001.) i Around the Sun (2004.) više duguje produkciji nego mogućoj upitnoj kvaliteti materijala, no propusti su ionako kompenzirani spomenutom posljednjom fazom (2008. – 2011.).

Pojedinci će možda cjepidlačiti, te forsirati priču o tome kako su sva ključna imena američke nezavisne scene osamdesetih (pored R.E.M.-a, tu su Sonic Youth i Hüsker Dü) teško prebrodila napuštanje matičnih malih indie kuća koncem desetljeća, odnosno potpisivanje za velike kompanije. Ta priča jednostavno ne drži vodu, pošto Sonic Youth po napuštanju SST-a i početku suradnje s Geffen Records snimaju udarni album Goo (a neupitni niz se nastavlja i dalje), dok je propast Hüsker Dü-a posljedica autorskog neslaganja Boba Moulda i Granta Harta, a ne izlaska iz nezavisnih voda.

Realno, nije trebalo očekivati da će R.E.M. u devedesetima i kasnije slijediti onaj prvotni polet iz vremena IRS Recordsa. Objavljivanjem Greena (1989.), vremena neobaveznog koncertiranja i izdavanja otprilke jednog albuma godišnje postaju prošlost. Na koncu, novostečena je pozicija postavila nova pravila koja su podrazumijevala striktno poštivanje ugovora s izdavačkom kućom i managerima, zatim odrađivanje velikih turneja, medijske prezentacije, te sve ostale poslove kakve takav status nameće. Najvažnije: unatoč problemima (kojih nije manjkalo), ostali su dosljedni sebi i publici, i to do samog kraja.

Nedugo nakon objave Around the Sun, R.E.M. odlaze na svjetsku turneju u sklopu koje po prvi put posjećuju ove krajeve (bio je to onaj neponovljivi nastup u zagrebačkom Domu sportova, održan 20. siječnja 2005.).

Stoga je snimka tog koncerta možda najbolji način odavanja počasti jednom velikom sastavu…

b) England’s Hidden Reverse

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, David Keenan je djelovao kao gitarist glazgovskog post punk sastava 18 Wheeler, baveći se pritom i novinarstvom, pogotovo područjem glazbene kritike (surađivao je s časopisima Wire i NME, između ostalih).

Iako široj javnosti uglavnom poznat kao pokretač kultnih Telstar Ponies, Keenan je u prvom redu ipak pisac, a među njegovim se brojnim esejima i knjigama izdvaja ona nazvana England’s Hidden Reverse, u kojoj komparira djelovanje tri engleska eksperimentalna projekta čije je djelovanje aktualizirano u post punk razdoblju – Coil, Current ’93 i Nurse With Wound.

Ova tri imena povezuju labavi korijeni pripadnosti lokalnoj industrial/experimental sceni koja je stasala tijekom pre polovice osamdesetih godina.

Primjerice, Current ’93 se javljaju 1984., u vrijeme kada kultni proto-industrial bend Death in June najavljuje blagi zaokret ka neofolk zvuku, tako da ova dva imena (uz Sol Invictus kojeg pokreće Tony Wakeford po napuštanju Death in June) postaju rodonačelnicima trenda. Iako Currenti kroz karijeru stilski variraju, neofolk ostaje njihovim primarnim izričajem do današnjeg dana (trenutno zadnji album je objavljen 2011.).

Nurse With Wound (odnosno, NWW) je bitno eksperimentalniji projekt, praktički ‘one man band’ iza kojeg stoji Steven Stapleton, koji pod tim imenm djeluje još od 1978., i koji je ujedno surađivao sa Current ’93 na njihovim ranijim albumima. NWW karakteriziraju uglavnom dugačke skladbe, ali i albumi razbijeni na minijaturne sastavne djelove trajanja od nekoliko sekundi do nekoliko minuta, a zvuk sastava se može opisati kao kombinacija dronea, ambijentalne glazbe, industrijskih šumova i slično – uglavnom ništa slušljivo na danjem svjetlu. Uostalom, povezivanje traka u petlje, nasnimavanje šumova u duhu Musique Concrete, atonalni, naizgled slučajni izbor tonova – sve to zahtjeva apsolutnu pozornost slušatelja, i to je onaj element koji glazbu Stevena Stapletona boji tom ‘noćnom’ nijansom…

Dvojac Coil su sačinjavali John (Jhonn) Balance i Peter ‘Sleazy’ Christopherson, bivši članovi Psychic TV, odnosno Throbbing Gristlea. Kako su naknadno tvrdili Balance i Christopherson, ovo ime (čiji je hrvatski ekvivalent spirala, zavojnica ili namotaj) aluzija na možda temeljni pojavni oblik u prirodi, koji se manifestira u širokom rasponu od mikrokozmičkog područja, tek korak iznad kvantne razine pa do globalnog i sveobuhvatnog prostora koji se širi sve do krajnjih granica velikog praska i pripadnog pozadinskog zračenja – od forme u kojoj se javlja molekula DNA pa do oblika najudaljenijih galaksija koje nam odmiču uz uočljiv crveni pomak.

Riječ je o, uvjetno kazano, glazbenom sastavu sa promjenjivim brojem vanjskih suradnika, čiju kičmu predstavlja upravo navedeni dvojac. Sklonost mističnom te istraživanje mračnih predjela podsvijesti boje njihov prvi dugosvirajući projekt, nazvan How to destroy Angels u prosječnom konzumentu poprilično neslušljivo ruho. glazbeno djelovanje projekta se zahuktava, i u idućih osam godina (1984 – 1992) Coil objavljuje tri danas antologijska albuma; Scatology, Horse Rotorvator i Love’s Secret Domain. Istovremeno, dvojac se sve više posvećuje krajnje eksperimentalnim zvučnim pejzažima te filmskim soundtracima, što je uglavnom Christophersonovo područje interesa, koje će praktički i obojiti djelovanje Coila tijekom devedesetih. Sastav realizira ostvarenja ukletog, hipnotičkog zvuka, djela koja lebde na granici dronea i improvizacije, poput Angelic Conversation (soundtracka za istoimeni film Dereka Jarmana), Time Machines ili Black Light Disctrict.

Nažalost, smrt Jhonna Balancea koncem 2004. zaleđuje djelovanje Coila, dok Sleazyjev odlazak (2011.) stavlja definitivnu točku na njihov bogat, inspirativan, te što je posebno naglasiti, još uvijek ne dovoljno proučen opus!

Keenan si je, eto, dao kreativne slobode, obavio brojne razgovore, intervjuirao članove spomenutih sastava i njihove suradnike, te na koncu napisao uistinu vanvremenski prikaz jedne bitne, od mainstreama skrivene komponente engleskog post punka u širem smislu.

Kako je vrlo teško dočarati zvuk o kojemu piše, autor knjige je uz dozvolu Stapletona, Tibeta, Balancea i Christophersona skrojio kompilaciju na kojoj je svaki od bendova zastupljen s otprilke dvadesetak i nešto minuta glazbe, te je u formi CD-a priložio uz tiskani materijal.

O čemu je riječ možete dokučiti u ovom izdanju emisije eXit, negdje od 22 sata nadalje, a ukoliko Vas je ova tematika zainteresirala, evo  linka s više detalja:

LINK