KLFM

Louisville: The For Carnation & Will Oldham / Two Cow Garage: The Death of the Self Preservation Society

 

Welcome to Louisville, KY

Louisville, Kentucky. Grad od nekih pola miljuna duša, na samoj granici sa državom Ohio, ne baš isuviše poznat u međunarodnim okvirima. No, u glazbenom je smislu odigrao bitnu ulogu rasadnika talentiranih i utjecajnih sastava i autora. Moglo bi se kazati da je sve počelo sredinom osamdesetih, raspadom hardcore sastava Squirrel Bait, što direktno vodi do utemeljenja jednog od ključnih post rock imena, Slinta. No, to je bio samo inicijalni okidač, a prava će lavina uslijediti u devedesetima. Pripadna je lista ionako podugačka: Will Oldham/Palace Projects/Bonnie ‘Prince’ Billy, The For Carnation, Bastro, Rodan, June of 44, My Morning Jacket, Days of the New, David Pajo, Crain, King Kong, Days of the New, David Grubbs… Iskreno, ovakvu je koncentraciju kreativnih imena teško pronaći i u znatno većim i napućenijim područjima, ali eto, pojedine se mikrolokacije razlikuju od ostalih po tome što od svojih specifičnosti stvaraju karakterističan zvuk  te u konačnici, kad se sve sabere, američka im glazbena scena duguje znatno više nego nekim stereotipnim trendovskim središtima poput New Yorka, L.A., Chicaga ili Nashvillea. Ono što slijedi jest mali pokušaj bacanja svjetla na samo neka od tih, uglavnom zapostavljenih imena…

 

a) The For Carnation

The For Carnation  djeluju negdje na rubu tišine i monotonije. I to rade savršeno dobro.

U prvom redu zamišljen kao samostalni uradak  Briana McMahana, ovaj je sastav bezrazložno promatran kao side-projekt Slint-a, što uopće ne stoji, pogotovo jer u vrijeme objavljivanja prvog mini albuma (EP Fight Songs), Slint nije postojao vec pet godina.Takoder, Slint su svoju glazbu temeljili na nepredvidivim izmjenama atmosfera i ritmova, ali su prije svega bili prisutni i opipljivi.

The For Carnation to nisu. Kičma njihovog zvuka je fluidna, i samo se na trenutke približava post rock ‘konstrukciji’ (nastavk teksta će objasniti otkud navodni znakovi). Brian McMahan i David Pajo razmjenjuju gitarske dionice čija je svrha simulacija onog zaleđenog trenutka pred zoru, kada bolesnici najčešće umiru i kada se ljudi uglavnom odlučuju na suicid. Bilo kako bilo, The For Carnation u odredenim trenucima zvuče snježno i kišno lijepo. Imyr Marshmallow, Grace Beneath the Pines, Moonbeams i Winter Lair najbolji su primjer za to.

Još nešto; pojam post rock, kojeg neuki nesretnici danas zlorabe (u jedva nešto manjoj mjeri nego što su neki drugi nesretnici nekoć forsirali kovanicu simfo rock) jest prije generacijska nego li stilska odrednica. Nažalost, bez ikakvog razloga će The For Carnation svoje mjesto naći uz imena poput Radioheada, Sigur Rosa ili Mogwaija. Uz dužno poštovanje prema navedenim sastavima, nije lako sistematizirati određene glazbene pravce, a raditi tako nešto na temelju trenutnih (i to vrlo labilnih) odrednica prije je pokazatelj retardiranosti nego li neznanja. No, povijest suvremene glazbe puna je sličnih primjera gdje kvaziznalci ne uočavaju jasnu distinkciju između (navedimo najjednostavniji primjer) socijalnih trendova koji referiraju na glazbu i čisto umjetničkih pravaca čije nastajanje nema dodirnih točki sa globalnim društvenim i ekonomskim strujanjima. Mogao bih navesti primjer punka koji započinje kao čisto glazbeni trend (u USA) te se seli u Britaniju gdje se transformira u socijalni trend kojim niža srednja klasa vraća rock svom izvornom mjestu – klupskoj sceni, a tu je također i primjer post punka koji je zbirni naziv za kako prethodno postojeće, tako i novostvorene stilove uvjetovane socijalnim previranjima, odnosno punkom. Ako u ovu jednadžbu dodate i New Wave, zbunit ćete budale do krajnje granice, no to zna čak i biti zabavno. A sad zamislite u kojoj se mjeri pripadna jednadžba komplicira kad se govori o složenom pojmu čiju slojevitost pojedinci izbjegavaju koristeći banalno pojednostavljenje kroz termin post rock…

Dva izvrsna albuma i vrhunski singl: Prvi istoimeni (The For Carnation), EP Fight Songs i Marshmallows

I za kraj, ostavimo razglabanja koja unatoč dobroj namjeri neće dovesti do cilja, i vratimo se esencijalnom, u ovom slučaju glazbi sastava The For Carnation. Jedna od tužnijih činjenica jest da je David Pajo, inače također izvorni član Slinta bend napustio nedugo po snimanju prvog albuma. Šteta, jer je od sviju koji su protutnjali kroz postavu McMahanovog novog projekta jedino on imao snage i mogućnosti utjecati na konačnu sliku onoga što je gazda zacrtao. No, taj bi ostanak možda The For Carnation previše približio akustičnim vodama i tako ga lišio nekih temeljnih osobina. Ipak, kad se sve zbroji, to je tek nagađanje…

 

b) Will Oldham

Vjerojatno ste već dočitali kako je Brian McMahan prije The For Carnationa vodio sastav znan kao Slint. E, pa na omotu njihovog drugog abuma Spiderland je slika koja prikazuje članove benda do vrata uronjene u nekakvu stajačicu – ili možda tekučicu, Ohio River? Autor fotografije jest stanoviti William Oldham, u to vrijeme kantautor u razvoju i poprilični anonimus. Danas je Oldham institucija i jedna od najsjajnijih zvijezda na američkom songwriterskom nebu.

Članovi Slinta (budućeg The For Carnation) u rijeci Ohio. Autor fotografije je stanoviti Will Oldham

Otprilke godinu dana po objavljivanju Spiderlanda te raspada Slinta koji je potom uslijedio, Oldham okuplja sastav jednostavnog imena Palace, u kojemu između ostalih povremeno djeluju i pojedinci iz McMahanovog bivšeg benda (točnije, on sam te David Pajo). Vrlo brzo anonimni momak iz Louisvillea postaje jedna od najzjačajnijih figura u tada aktualnom pokretu revitalizacije kantautorskog izričaja na tragu ostavštine No Depressiona, ili da pojednostavnimo, kontemporarne americane. Ono što je zanimljivo jest Oldhamova sklonost mijenjanja imena samog projekta, tako da od 1992. pa do 1997. nastupa kao Palace, Palace Brothers, Palace Music i Palace Songs, a neka ostvarenja potpisuje jednostavno kao Will Oldham. No, tu nije kraj njegovoj kombinatorici, jer već 1998. snima album I see a Darkness, kojeg akreditira kao Bonnie ‘Prince’ Billy, što je monicker kojeg praktički i još danas zadržava (OK, imajući u vidu s kim imamo posla, svaka potencijalno ostvariva daljnja varijacija je moguća). Samo ime očito vuče korijen od Bonnie Prince Charlesa, unuka engleskog kralja Jamesa II i jednog od mnogobrojnih pretendenata na britansko prijestolje u burnoj polovici XVII stoljeća, no dajem si mašti na volju zaključiti kako zamjena Charliea Billyjem nije samo varijacija na Oldhamovo kršteno ime William, već i pokušaj aluzije na legendarnog Billyja (Williama) Bonneyja, poznatijeg kao Billy the Kid.

Dobro, sad kad smo razriješili misterij najnovije Oldhamove inkarnacije, možemo kazati pokoju riječ o njegovom stvaralaštvu. Zvuk bi se najlakše mogao opisati kao akustično melankoličan, a zbog Williamovog specifičnog glasa često i na granici šapata. Gitara kao temeljni instrument je redovito prisutna, a skaldbe često (ali ne i uvijek) dobijaju glazuru u vidu ritam sekcije, a ponekad su dodatno ukrašene klavijaturama. Ishod je katkad krhak, katkad neočekivano čvrst. Glas kao da nastoji djelovati distancirano i nezainteresirano, no to nastojanje ne može pobiti činjenicu da on JEST tu. Williamovi stihovi su toliko onirički i tužni koliko i crnohmorni i ironični. Primjerice, parodija nazvana Exit Music (for a Dick), u slobodnom prijevodu Odjavna glazba (za kurac), Oldhamova je više nego ironična posveta stanovitom oxfordskom sastavu i njegovoj skladbi Exit Music (for a Film). Isto tako, ne ulazeći u kontemplativnu analizu teksta, napominjem da je Werner’s Last Blues to Blockbuster Oldhamov osobni obračun sa povremenim koketiranjima sa filmskom industrijom, ali to je osobni dojam koji možda i nema ništa zajedničko sa Oldhamovom primarnom intencijom, a opet, u toj mogućnosti višestrukog isčitavanja i interpretiranja skrivene simbolike i leži cijela draž sveukupnog opusa ovog istinskog velikana. Što kazati za kraj? Možda navesti činjenicu da nakon što veličina poput Johnnyja Casha obradi vašu skladbu imate zagarantiranu kartu za aleju vječnih?  Kako ste već shvatili, Oldhama možete isčitavati na miljun mogućih i nemogućih načina. Pobogu, zato i jest ono što jest! Svojeglav, antikonformist, ravnatelj vlastitih puteva, pjesnik, glazbenik i iznad svega vrhunski zajebant, ili jednostavno – Bonnie ‘Prince’ Billy ili kako je u matičnim knjigama grada Louisevillea upisano; Will Oldham!!!

 

c) Two Cow Garage – The Death of the Self Preservation Society

Sastav The Cow Garage ne dolazi iz Louisvillea, već iz obližnjeg Columbusa u Ohiu, no to u konačnici nije ni bitno – ovaj prilog čitate zbog skorašnje objave njihovog šestog albuma The Death of the Self Preservation Society. Ovaj je uradak kritika već podigla na dodjeljen mu pijedestal, i to s punim pravom, što je dojam i potpisnika ovih redova.

S jedne je strane The Death of the Self Preservation Society logičan nastavak svega onoga što je sastav ostvario kroz prvih pet albuma (dakle u periodu kojeg su zlobnici nazivali proputovanjem između ghost stationa Uncle Tupela i Nirvane), no istovremeno i korak dalje u postizanju jednog uistinu posebnog, karakterističnog zvuka, koji ovdje zvuči pitkije i drskije istovremeno.

Two Cow garage

Razlozi djelomično leže u uspjelom hibridu folk punk agresive i radio friendly power popa, no vjerojatnije je na konačnu sliku utjecao sam način nastajanja albuma, koji je sniman u studiju HI/LO, bivšem spremniku za žito u Edenu, New York. Po riječima Micaha Schnabela; pjesme su nastajale na pomalo neuobičajen način slojevitog slaganja pripremljenih matrica: bubanj je išao prvi, slijedio je sloj sa bas gitarom, zatim vokal, te na koncu gitara.

Rezultat je ploča koja pršti neskrivenom energijom, inače karakterističnom za koncertne nastupe Two Cow Garagea, a jedino što zbunjuje jest napomena članova benda kako se u stvari radi o konceptualnom albumu, na način da se mnogi događaji i likovi iznova isprepliću u naslovnoj kompoziciji.

No, o tome ćemo voditi računa nakon dovoljnog broja preslušavanja, dakle u trenutku kada se uradak već solidno uobliči u svijesti konzumenta. Tada će tekst konačno doći u ravnopravan položaj sa glazbenom komponentom, i biti će moguće donijeti finalni sud.

Iako dvojim da će se bitno razlikovati od prvog dojma koji je i više nego obećavajući!