KLFM

Predjesenja idila: Okkervil River / Mark Lanegan / Willard Grant Conspiracy

 

Kasno ljeto je u pravilu ono doba godine kada se zahuktava diskografsko izdavaštvo, zamrlo tijekom mjeseci vrućina i odmora. Ni 2013. nije nikakav izuzetak – već se koncem kolovoza na tržištu pojavilo nekoliko zanimljivih izdanja (od kojih su neka već predstavljena u prethodnim emisijama.

Oogodišnji će ‘indian summer’ biti predstavljen sa tri jako dobra albuma The Silver Gymnasium alt countryjevaca Okkervil River iz Austina, Limitations na kojemu se Mark Lanegan dohvatio prearanžiranja omiljenih mu skladbi drugih autora, te Ghost Republic, sastava Willard Grant Conspiracy, koji se nakon brojnih promjena lokacija djelovanja (Boston, Slovenija…) konačno skrasio u kalifornijskoj pustinji.

 

a)      Okkervil River – The Silver Gymnasium

Okkervil River su upravo objavii svoj sedmi album, za kojega će tekstopisac, gitrarist i pjevač Will Sheff kazati kako je dobrim dijelom autobiograski. Radnjom je smješten u određeno vrijeme i prostor, točnije u godinu 1983. i gradić Meridien u New Hampshireu, gdje su oba Willova roditelja radili kao školski nastavnici. Očito ga je vodila misao pronalaženja djelića izgubljenih trenutaka tinejđerskih godina.

On se pak, u izjavi za medije oglasio slikovitom frazom

…a tribute to the spirit of pre- adolescence, meant to evoke the nostalgic feeling of ‘an action figure you found in the woods.

Glazbeno, Okkervil River nastavljaju zactanim putevima roots americane, mada će oni upoznati sa radom benda primjetiti katkad ponešto mračniji timbar koji se rađa u interakciji glazbe i stihova, no to je očito neizbježan element pretakanja sjećanja u formu pjesme.

Istina, ovo nije prvi konceptualni album sastava – još su 2004. snimili izvrsni Black Sheep Boy, kroz čije su glazbeno tkivo pokušali razjasniti sudbinu istoimenog lika iz pjesme Tima Hardina. No, model koji je Sheff preuzeo s punom odgovornošću – model koji podrazumujeva potragu za zaboravljenim segmentima vlastite slagalice traži znatno više truda i odricanja, a u određenim tremucima i silazak u labirinte sjećanja gdje često leže pojmovi i događaji koje bi smo svi mi najrađe zaboravili.

Album u potpunosti pogađa opis malog američkog gradića sa svojim karakterističnim obiteljskim dvokatnicama, školom i crkvom, benzinskom stanicom, dinerom i dragstorom – čak do te mjere da se pri pažljivijem preslušavanju vizualizacija nameće kao ne samo kao neophodna, već i neizbježna.

Okkervi River

Istina, čitavom tom putovanju kroz krajobraze djetinjstva koji sve više i više blijede ne nedostaje specifičnog humora, no isto je doziran umjereno – u pravo vrijeme na pravom mjestu. Uvodna It Was My Season primjerice priziva tada aktuane videorekordere i ATARI računalo, a pjesnik nas nenapadno izvodi iz dvorana osnovne škole Plainfield, da bi nastavili šetnju pod nikad tako plavim nebom duž ceste Chellis. Još se jedna slična (a opet posve drukčija) šetnja krije u stihovima pjesme Walking With Frankie, na relaciji od benzinske postaje Soucy’s do Jezera zadavljene čaplje (Lake of strangled Crane).

U čitavom tom nizu od jedanaest pjesama možete isčitati sudbine nekoć opipljivih a danas tek imaginarnih vizura ljudi koji su prije tridesetak godina obitavali u Meridienu. Kao u nekom nostalgičnom filmu se nižu lokalni policajci, školski nasilnici, podvornici, automehaničari, veterani, roditelji… Neki će prijatelji umrijeti mladi, neki će otići iz Meridiena, što je uostalom sudbina koja je zadesila i Willa Sheffa, no dok su svi još tamo u smirujućem okrilju rodnog grada, mladi i bezbrižni, sve je moguće i dozvoljeno – prve krađe automobila, ugovaranja ljubavnih sastanaka sa školskim kolegicama, dokono provođenje lijenih ljetnjih popodneva u klimatiziranom dineru uz rastopljeni sladoled i ishlapjelu Coca – Colu i uz samo jedno pitanje koje lebdi u zraku: kamo dalje, odnosno kuda večeras. Ukoliko tvrdite da u vašim životima ne postoje obrisi takvih bezbrižnih ljeta, ili bezočno lažete, ili ste već podlegli sklerozi!

Ovo je jedan od onih albuma kojega ćete kontirnuirano preslušavati, ako već ne zbog nostalgične tematike, onda barem zbog uistinu vrhunskog glazbenog doživljaja koji, po mišljenju potpisnika ovih redova nadmašuje remek djela poput već spomenutog Black Sheep Boy ili Down the River of Golden Dreams. Uostalom, po tom glazbenom pitanju još jednom prepustimo riječ Willu Sheffu:

On our last record, I Am Very Far, I was musically trying to both satisfy and to challenge myself; for The Silver Gymnasium, I wanted to write a record that was very much about trying to reach out to other people and show them a good time. I’d always wanted to write a record that was more based in autobiography, that spoke about my memories of how I felt and how the world around me seemed at a specific moment in the past, and it felt like a good time to finally do it. I thought John Agnello would be the perfect choice as a producer, not only because I’ve enjoyed his more recent records with people like Kurt Vile and Dinosaur Jr. but also because John is a much more old-fashioned producer who was actually involved with a lot of the music I listened to growing up, everything from Cyndi Lauper to John Mellencamp to the Outfield’s ‘Your Love.’ John even worked on Born in the U.S.A. and was loitering around in the background during the making of Tom Petty’s Damn the Torpedoes; so he was actually present while they were making a lot of the music that inspired the kid version of me to want to be a musician and that inspired The Silver Gymnasium in general. Our goal with The Silver Gymnasium was to work quickly and decisively, to make a ‘band’ record and not a fussy studio creation, and to make the most fun record we could possibly make.

 

01 It Was My Season
02 On The Balcony
03 Down Down The Deep River
04 Pink-Slips
05 Lido Pier Suicide Car
06 Where The Spirit Left Us
07 White
08 Stay Young
09 Walking Without Frankie
10 All The Time Every Day
11 Black Nemo

 

b)     Mark Lanegan – Limitations

Albumi covera, tj. obrada tuđih skladbi često o pojedinom autoru govore više govore od njegovih vlastitih kompozicija. Nema tu ništa čudno, pošto se upravo pri takvom modelu očituju njegovi afiniteti i sklonosti, te u prvom redu utjecaji, dakle čitav onaj temelj na kojemu njegov opus praktički počiva.

Svoj će homage uzorima Mark Lanegan utkati u sve pore ovog albuma, počevši od naslova koji je, kako navodi, posveta zbirci pjesama Imitations njemu omiljenog pjesnika Roberta Lowella. Važno je spomenuti da se i Lowell poslužio modelom parodije i travestije, izmjenivši određene stihove u njemu dragim obskurnim pjesmama kako bi stvorio vlastite varijante polaznih uzoraka.

Imitations nije prvi album covera u skoro tri desetljeća dugoj Laneganovoj karijeri. Još je 1999. izdao album I’ll Take Care Of You, na kojemu između ostalih obrađuje skladbe Jefrrey Lee Piercea, Tima Hardina, Bucka Owensa… No, dok je taj album figurirao kao opuštanje i popunjavanje vremena u jeku priprema za kultni Field Songs (koji će se pojaviti kroz nešto manje od dvije godine), Imitations treba sagledati u drukčijem svjetlu. Mark više nema potrebe očajnički definirati vlastiti status koji je koncem stoljeća varirao od albuma do albuma, odnosno od krize do krize, niti se distancirati od kontraproduktivne aure lidera grunge sastava The Screaming Trees. U međuvremenu je, kažimo to simbolički, od Cavea preuzeo titulu ‘princa tame’, a na kreativnom planu mu apsolutno ide od ruke, svejedno je li riječ o vlastitim projektima, ili kolaboracijama (Duke Garwood, Isobel Campbell).

Album je poprilično šarena zbirka koja donosi kako starije hitove uz koje je Mark rastao, tako i pjesme novijeg datuma, koje često potpisuju i njegovi prijatelji i suradnici. Tu se između ostalih nalaze i Caveov Brompton Oratory, Flatlands mlade kantautorice Chelsea Wolfe, pjesme oca i kćerke, konkretno Pretty Colours Franka, te You Only Live Twice Nancy Sinatre, kao i Deepest Shade njegovog prijatelja Grega Dullija.

Zanimljiv je i detalj vezan uz skladbu Elegie Funebre Gerarda Manseta – Lanegan će je iz sebi znanih razloga izvesti na izvornom, francuskom jeziku, dok  će se verzija Brecht/Weillove Mack the Knife (Mackie Messer) pojaviti, kako je to već zamalo stotinu godina uobičajeno, u engleskom prijevodu. Kod ove je potonje bitno spomenuti da je Lanegan svjesno poništio njezin matični kabaretski štih, što je poprilično čudan potez od strane glazbenika koji se donekle približava navedenom trendu, plus što dolazi iz Seattlea, grada sa najrazvijenijom cabaret scenom u Sjedinjenim Državama.

Mark Lanegan

Čak tri obrade pjesama Andy Williamsa je možda presedan, te koliko god čudan, istovremeno i genijalan potez, pošto je riječ o izvrsnom, no nažalost podcjenjenom izvođaču kojega se nepravedno trpa u koš komercijalnog popa i easy listeninga.

Na koncu, imamo još jedan (uvjetno) Laneganov album mračnog timbra, čudnovato ostvarenje kroz koje ‘dark Mark’ istovremeno zaranja u introspekciju koristeći tuđe vizure, te odaje počast imenima koja su na njemu očito ostavila traga!

 

01 Flatlands
02 She’s Gone
03 Deepest Shade
04 You Only Live Twice
05 Pretty Colors
06 Brompton Oratory
07 Solitaire
08 Mack The Knife
09 I’m Not The Loving Kind
10 Lonely Street
11 Elegie Funebre
12 Autumn Leaves

c)      Willard Grant Conspiracy – Ghost Republic

Willard Grant Conspiracy su svoj zadnji uradak objavili još davne 2009. – bio je to osrednji album Paper Cover Stone, i narednih se godina o sastavu koji se na koncu može svesti na gitarista, pjevača i tekstopisca Roberta Fishera i odanog mu pobočnika Paula Austina nije baš Bog zna što čulo.

Ovaj je izvrsni sastav često mijenjao uporišta vlastitog djelovanja. Utemeljen je sredinom devedesetih u Bostonu, gradu iz kojeg ama baš nitko od članstva nije potekao, dok je jedno vrijeme, sredinom prvog desetljeća novog milenja čak bio nominalno stacioniran u Sloveniji (gdje je u to vrijeme obitavao Rober Fisher).

No, čežnja za onom oporom kalifornijskom pustinjom (onom istom koju je u svojim misaonim eksperimentima zvanim ‘skladbe’ opjevao i Guy Kyser) je nadjačala crnogorično drveće, planinska jezera i neizbježnu vizuru Triglava.

Tako se Robby vratio u zabiti rodne Kalifornije – ne one plodne, vesele, surferske priobalne, već u njezino prašnjavo i vrelo zaleđe, na drugoj strani planinskog lanca San Gabriel.

Trebala mu je možda godina – dvije aklimatizacije, i očito je u jednom trenutku bio spreman zaboraviti krvava tla Starog kontinenta, te svoj um otvoriti toj beskrajnoj pustinji u kojoj se ništa ne događa a vrijeme kao da stoji. Ne znam zašto, ali pada mi na pamet ulomak uz jedne od recentnih novela Don DeLilla; Točke Omega:

Nalazio se u pustinji, daleko izvan gradova i raštrkanih gradića. Došao je tu jesti, spavati i pržiti na suncu, ne raditi ništa, samo sjediti i razmišljati. Bila je tu kuća, a osim nje samo daljine – ne vidici niti široki horizonti, već samo daljine. Dođao je tu, rekao je, kako bi prestao govoriti.

Zrak je podrhtavao dok su bezimene boje i djelovi tla poprimali oblike, jasnoću obrisa i sadržaja.

U glazbu gospodina Fihsera ne smijete sumnjati, jer on je jedan od rijetkih koji znaju što i kako rade. Album je u potpunosti akustičan, a gitaru (ili ponekad duel gitara) će tu i tamo dodatno ukrasiti tek zvuk violončela. No, sa godinama iskustva na području zvanom Willard Grant Conspiracy, ovo nam i ne predstavlja neko veliko iznenađenje, zar ne?

Ipak, zato je tematika albuma vrijedna detaljnije analize.

Fisher je na službenom sajtu sastava ostavio podulji i mjestimice konfuzan zapis o svojem viđenju petogodišnje pauze sa naglaskom na povratak u ambijent nativne kalifornijske unutrašnjosti, te na novi materijal nastao od takvim utjecajem.

Navodi toponime poput Lancastera, Quartz Hilla, Littlerocka, Pearlblossoma. To je sparušena zemlja zvečarki, Jošuinog kaktusa i po njemu nazvanog motela Joshua Tree Inn, neuglednog pustinjskog pansiona koji će 19. rujna obilježiti jednu tužnu obljetnicu. Četrdeset godina. U tom svjetlu naziv pjesme Parsons Gate Reunion zadobija jedno sasvim drukčije, dublje značenje.

Dalje ka istoku – Mojave. Dolina smrti, mjesto sa najvišom zabilježenom temperaturom na planeti, na kojemu kamene gromade misteriozno mijenjaju svoj položaj, ponekad i desetak metara kroz jednu noć… kažu da su za to odgovorne enormne temperaturne razlike tijekom 24 sata, odnosno tanak sloj leda koji se pred zoru formira između stijene i tla, anulirajući trenje.

Willard Grant Conspiracy- “Oh We Wait” From the Album and Film “Ghost Republic” from Willard Grant Conspiracy on Vimeo.

Mono Lake, poluslano jezero sa karakterističnim stršećim formacijama. Tu su u jesen 1974. članovi dizajnerskog studija Hipgnosis snimili danas već antologijsku fotografiju ukočenog skakača sa zamalo sasvim simetričnim odrazom u vodi, sliku koja čini prikaz jednog od četiri elementa na omotu albuma Wish You Were Here Pink Floyda.

Zatim Bodie, grad duhova visoko u Sierri. Nekoć rudarsko središte, danas tek prikaza zaleđena u vremenu. Doba zlatne groznice je prošlo.

To su premise, temelji. Album Ghost Republic je izgrađen na njima.

Willard Grant Conspiracy iznova svedeni na duet. Pored Roberta, tu je i čelist David Michael Curry. Zadnji tragove eventualne zaigranosti su isparili kroz ovih par godina kroz koje se navedena formacija konsolidirala. Povremeni koncertni nastupi, da.

Spominje Fisher i knjigu istog naslova, kao i budući film. Očito je da se iza pojma Ghost Republic krije više no što se na prvi pogled da naslutiti.

Zakazana promotivna turneja upravo kreće, i neće biti ograničena ključnim mjestima poput osame kalifornijske pustinje i živopisne novoengleske atmosfere Bostona, Massachusetts. Dan nakon svih svetih dohvaćaju i ove krajeve.

Zato; Ghost Republic. Nemojte se dvoumiti, svako iskustvo je vrijedno žrtve, posebice ako već unaprijed znate da će biti nezaboravno.

Zašto? Zbog svega navedenog, možda i post-halloween atmosfere. U to se doba godine Mjesec prividno najsporije giba, i mnogi su kalendari isčezlih civilizacija, temeljeni na lunarnom ciklusu – ženskom načelu dakle, kretali upravo od tih datuma.

Ukoliko bi ovaj zapis trebalo svesti na par upečatljivih pojmova, najskladnije bi se uklopili slijedeći:

pustinja – gradovi duhova – neuhvatljivi horizonti – samoća generirana tišinom ili obrnuto – visoko iznad granice drveća + duboko ispod crte razine mora – misteriozne stijene koje se gibaju pred zoru uslijed nedokučive prirodne sile – motel iz kojeg još uvijek vreba sablast Grama Parsonsa – lunarni kalednar – Ghost Republic.

 

01 Above The Treeline
02 Perry Wallis
03 Parsons Gate Reunion
04 The Only Child
05 Ghost Republic
06 Rattle And Hiss
07 Take No Place
08 Good Morning Wadlow
09 Piece Of Pie
10 The Early Hour
11 Incident At Mono Lake
12 New Year’s Eve
13 Oh We Wait