KLFM

Blaine L. Reininger

 

Blaine Leslie Reininger je rođen 1953. u Pueblu, savezna država Colorado. U tom poprilično dosadnom gradiću, koji poput brojnih sličnih mjesta rasutih diljem Sjedinjenih Država sadrži par glavnih i nekoliko pokrajnjih ulica, osnovnu i srednju školu, sudnicu, policijsku postaju, diner, drugstore, kino koje se obavezno zove Odeon, benzinsku postaju i bar, Blaine provodi prvih dvadesetak godina života, razbijajući nametnutu monotoniju smalltowna sviranjem gitare i violine. Početkom sedamdesetih se konačno odvažuje te napušta čemer i bezizlaznost rodne grude.

Vođen ljubavlju prema glazbi – kako zabavnoj i folk, tako i onoj koja se svrstava pod akademski kišobran – Blaine stiže u San Francisco, grad koji je u to vrijeme predstavljao kulturnu i umjetničku meku ne samo Zapadne obale već čitave države. Upisuje Glazbeni konzervatorij, odsjek povijesti glazbe, gdje susreće istomišljenika Stevena Browna s kojim će sredinom desetljeća utemeljiti jedan od najkvalitetnijih no nažalost i najzapostavljenijih američkih glazbenih sastava – Tuxedomoon!

Blaine L. Reininger

Prvi projekti Tuxedomoona su odražavali utjecaje glazbenih, književnih ili filmskih autora (John Cage, Allen Ginsberg, Frank Whale…)  koji su ostavili traga na ključnom dvojcu, odnosno Reiningeru i Brownu, a održavani su uglavnom po salonima i umjetničkim kružocima kakvih u gradu nije nedostajalo. Ti rani koncerti uobličuju budući zvuk sastava, čemu će posebno pridonijeti dolazak novih članova, posebno bas gitarista Petera Principlea te nešto kasnije i  pjevača Winstona Thonga. No, trademark Tuxedoomona je na neki način definiran još u drugoj polovici sedamdesetih – nadirući i poprilično sablasni klavijatura sa inkomporiranim Brownovim frenetičnim saksofonom i povremeno Reiningerovom violinom sličnog zvuka. Istovremeno započinju suradnju sa video umjetnikom Tommyjem Tadlockom koji će svojim eksperimentima sa projekcijama i svjetlom dati novu dimenziju njihovoj glazbi. Konac sedamdesetih će približiti Tuxedomoon široj publici – sviraju kao predgrupa na nastupima benda Devo, a izlaze im i prvih par singliova obojenih electropunk senzibilitetom. Iako počeci u pravilu ne obećavaju, ne treba smetnuti s uma da su ova izdanja donijela niz kultnih pjesama koje će pratiti Tuxedomoon tijekom čitave karijere (No Tears, Joeboy the Electronic Ghost, Scream with a View)   Sastav se u to vrijeme donekle pogrešno povezuje sa njujorškom No Wave scenom, i to ponajviše zbog pojavljivanja u dokumentarnom filmu Downtown 81 autora Eda Bertoglia, rame uz rame sa istinskim predstavnicima tog žanra poput DNA ili Lydie Lunch, no i uz još neka ‘zalutala’ imena kao što su The Lounge Lizard, Blondie ili Suicide.

Sredinom prve polovice osamdesetih Reininger privremeno napušta sastav kako bi se posvetio radu na samostalnim projektima. Već tada je snimio vlastiti prvijenac Broken Fingers (1982.), album koji se nominalno svrstava u kategoriju alternativnog pop rocka, no Blaineov izričaj je bitno složeniji te se ne može svesti pod takve površne klasifkacije. On tek prividno zadržava temeljnu, često fluidnu pop strukturu, a ne libi se lutati po brojnim stilovima i pravcima. Vremenom će ovakva lutanja i izleti u heterogenije glazbene forme postati pravilo u Blaineovu samostalnom radu. Svejedno, činjenica jest da se na tom pionirskom uratku ipak dosta osjeća utjecaj matičnog benda (što je vjerojatnije pokazatelj njegovog autorskog udjela na ranim ostvarenjima Tuxedomoona).

Slijede dva izvrsna ostvarenja, Night Air iz 1983. (na kojemu gostuje još jedan bivši član Tuxedomoona, gitarist Michael Belfer), te Byzantium  objavljen 1987., koja, izgleda, Blaineu konačno pružaju potrebno uvjerenje u autorsku samostalnost. Time je ujedno sazrela situacija za povratak u matično jato. To će se dogoditi 1988., u vrijeme kada sastav zalazi u laganu fazu stagnacije, te će prvi zajednički realizirani projekt ugledati svjetlo dana tek 1991. (The Ghost Sonata). Ovim je Reininger opet na dobitku, pošto (uz izuzetak povremenih koncertnih nastupa Tuxedomoona) ima dovoljno vremena za rad na narednim samostalnim projektima.

Zanimljivo je spomenuti da Blaine L. Reininger od sredine osamdesetih živi u Grčkoj, mada povremeno boravi i na drugim adresama, uključujući i domovinu USA. Iako je ovaj potez najvjerojatnije posljedica vlastitog izbora, sasvim je u skladu s odlukama Browna i Principlea da se relociraju na tlo Starog kontinenta, konkretno u zemlje Beneluxa. U to vrijeme Tuxedomoon postaje istinski internacionalni kolektiv, pošto u postavu primaju trubača Luca Van Lieshouta, a jedno je vrijeme član sastava i bugarski glazbenik Ivan Georgijev.

Tijekom devedesetih Blaine L. Reininger objavljuje albume Book of Hours, Songs from the Rain Palace, zatim dva soundtracka; Radio Moscow i The Manic Man, te The More I Learn the Less I Know, a tijekom novog milenija upotpunjuje svoj opus uratcima od kojih se izdvajaju Glossoslalia iz 2007., te lanjski (2013.) Commisions.

Unatoč povremenim ‘izletima’, Blaine je (uz Stevena Browna) ostao jedan od dva ključna člana Tuxedomoona, i to na način da djelovanje na dva polja nije nimalo naškodilo njegovoj samostalnoj karijeri. Možda bi se dobra usporedba mogla izvesti kompariranjem njegovih radova sa samostalnim uradcima Stevena Browna, uključujući i Nine Rain, meksički projekt ovog potonjeg; no o tome je jednim dijelom već bilo riječi, a o ostatku Brownova opusa drugom prilikom – trajanje emisije je ipak bitno ograničavajući faktor, a bilo bi šteta izbaciti neke od ključnih Blaineovih skladbi tek zato da bi se stekao nekakav paralelni uvid u samostalno stvaralaštvo vodećeg dvojca Tuxedomoona.

Za one najradoznalije – Tuxedomoon su i dalje u punom pogonu, a našu su zemlju kroz zadnjih sedam godina posjetili barem četiri puta – riječ je o koncertu u zagrebačkoj Močvari u studenome 2007, zatim koncertu u Rijeci, srpanj 2011., pa opet u Zagrebu (Tvornica, početak studenog 2012. – riječ je o nastupu na čiji smo početak čekali do 2 sata ujutro!), a zasad zadnji nastup Blainea i društva na ovim prostorima je realiziran u sklopu druge večeri šibenskog festivala Superuho u organizaciji Mate Škugora. Zadnji u valjda u sezoni, ali definitivno ne i posljednji!

Peter Principle i Blaine L. Reininger; nastup Tuxedomoona u zagrebačkoj ‘Tvornici’ (2. studenog 2012.)

Jer, ova se skupina međunarodnih apatrida kojima su glazba i kreativnost jedini istinski vodiči kroz urušavajući unipolarni globalizirani svijet s pravom može nazvati ‘lutalicama’. Navedeno podkrepljuje i Music for Vagabonds, naziv odlične biografije benda iz pera gospođe Isabelle Corbisier.

Bilo kako bilo, slušajući najavljenu emisiju pokušajte prekinuti misaone i emotivne veze s Tuxedomoonom, pošto je priloženi izbor ipak u potpunosti samostalno djelo Blainea L. Reiningera… uz neke obrade (Bowie, Cohen…) i parodije (Kraftwerk u pjesmi Rolf and Florian go Hawaian), te tek jednu kolaboraciju s Brownom (Iberia).

Shvatit ćete valjda kako je opis Blaineove glazbe prilično mlak i nezadovljavajući ako ga promatramo kroz tu šturu kritičarsku kovanicu ‘alternativni pop rock’!