KLFM

Eksperiment II: And Also The Trees / Bauhaus / Chameleons UK

 

Emisija je izvorno emitirana 25. veljače 2012. pod imenom Experiment II: And Also The Trees / Bauhaus / Chameleons UK

Najveći se dragulji britanskog post punka zasigurno ne kriju među regularnim studijskim ostvarenjima pošto su ista, unatoč nesumnjivoj kvaliteti i značaju, svoj prvotni sjaj izgubila opetovanim i forsiranim preslušavanjima kao i postavljanjem na visokorangirane pozicije u početnicama suvremene glazbe. No, raznorazne kompilacije, koncertne snimke te studijski sessioni i dalje spadaju u domenu manje poznatog, a nude stvarnije uobličenje onoga što su izvorni post punk autori zamišljali u svojim kreativnim vizijama koje i nisu bile baš toliko revolucionarne kako to danas, s distance izgleda.

Potrebno je tek malo zagrebati ispod površine i pronaći ta nominalno drugorazredna izdanja koja se katkad javljaju kao rudimentarne demonstracijske snimke, no uglavnom dovedene do koliko toliko tehnički ispeglane forme.

Da, upravo je tako započela najava emisije emitirane prije tri tjedna, u kojoj smo se susreli sa naizgled nepovezanim djelovanjem post-punk sastava Comsat Angles, Joy Division i The Teardrop Explodes, odnosno fluidom ‘urbane paranoje’ koju su svojim djelovanjem polučili!

Tri imena iz domicilnog post-punk okružja s čijim se stvaralaštvom susrećemo ove subote nedvojbeno dijele dvije bitne poveznice – zemljopisnu i stilsku. Dok su sastavi iz prvog ‘Eksperimenta’ mahom dolazili iz hiperurbaniziranog podneblja industrijskog trokuta Manchester – Liverpool – Sheffield, ‘ovotjedni’ kandidati stasaju i djeluju u područjima više manje udaljenim od aktualnih središta zbivanja. Tako primjerice And Also the Trees stižu iz pastoralnog Inkberrowa u Worcestershireu, jednog od onih mirnih i pitomih naselja koja do te mjere evociraju atmosferu nikad snimljenih epizoda Ubojstava u Midsomeru da skoro možete nanjušiti miris konjske balege, svježe podrezanih travnjaka i kvalitetne engleske countryside magle.

And Also the Trees

Peter Murphy, Daniel Ash i braća Haskins, četvorka koja će koncem sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća utemeljiti sastav Bauhaus pak odrasta u pravom gradu, Northamptonu, nekoć poznatom po rekordnoj nezaposlenosti, zagađenosti te relativno visokoj stopi kriminala i narkomanije. Štoviše, još jedan fetivi Northamptonovac (i bitno je naglasiti, prijatelj spomenute četvorke), književnik i strip scenarist Alan Moore nije birao riječi kada je trebalo opisati čari ove lokacije, smještene blizu točke najudaljenije od engleskih obala – nazvao ju je jednostavno vukojebinom. U kojoj je mjeri navedeno inspiriralo članove Bauhausa? Možete nagađati, ali posljedice odrastanja u vukojebini su više nego očigledne, a Northampton je unatoč brojnim ‘urbanim’ karakteristikama do današnjeg dana uspješno i ponosno sačuvao epitet provincijski.

Ljudi koji će u dogledno vrijeme pokrenuti projekt zvan Chameleons UK naizgled imaju nešto više sreće, ukoliko se rođenje na sjeveroistočnim pustopoljinama industrijskog Manchestera uopće može okarakterizirati srećom. Middleton je radničko naselje, prožeto pogonima za preradu tekstila i proizvodnju plastičnih masa, što garantira povećanu stopu gustog crnog dima koji u hladnim danima bez vjetra (da, to je stereotipna slika engleske jeseni i zime) prožima sve pore na površini krajolika i njegovih stanovnika, stvarajući tako zlu amorfnu fluidnu masu koja opasno konkurira legendarnom londonskom peasouperu. Još jedan problem na planu identifikacije – uzmete li trokut i šestar, uočiti ćete kako Middleton prije gravitira zabitima Rochdalea nego metropoli ‘tekstilnih seljačina’. Valjda zato Chameleonsi i nisu bili eksponirani u filmu 24 Hour Party People.

Tmurne zabiti provincijskog Northamptona zamijenjene takodjer tmurnim siluetama londonskog Barbicana: sastav Bauhaus pred brutalističkim labirintom na sjevernim granicama City-ja, kompleksom čije je nastajanje bilo poprilično nadahnuto kanonima zadanim od strane njihovih arhitektonskih imenjaka iz njemačkog Dessaua!

Druga se poveznica očituje u njihovom prilično mračnom izričaju (što god značilo to ‘mračno’) ovih imena. Kod sastava And Also The Trees je riječ o post-psychedelic poetici koja izvire kako iz stihova Simona Jonesa, tako i iz cjelokupnog ponuđenog glazbenog predloška. Istina, kritika ih je od samih početaka bespoštedno komparirala sa stvaralaštvom benda The Cure, što je donekle i opravdano – u razdoblju prije prvog albuma su često nastupali kao predgrupa spomenutim londonskim mračnjacima’, a Robert Smith je ujedno i producirao njihove najranije demo snimke. No, prozivati And Also The Trees kao copycat priljepke ili The Cure-klonove nema smisla, u što se svatko može uvjeriti nakon dvije do tri preslušane pjesme sa kultnog istoimenog prvijenca. Na kraju krajeva, trebalo bi biti žešći idiot pa svoju viziju graditi na Smithovim stupidnim komparacijama bolesti, ljubavi i smrti – takvu je sintezu međudjelovanja Erosa i Tanathosa znatno bolje prikazao jedan Thomas Mann!

Sa druge strane se nameće iskonski (netko će uporabiti riječ ‘gotički’) mrak u izrazu sastava Bauhaus. Gledano sa pristojne tridesetogodišnje distance, izbor epiteta je sasvim u redu, no u pravilu se zaboravlja ključna stvar, a to je njihov stvaralački postupak koji na koncu dovodi do takvog rezultata. Bauhaus su tek pametno uporabli svoje umjetničke aspiracije, te u skladu sa načelima imenjaka iz Dessaua do krajnosti ogolili metodu građenja pop skladbe. Izbjegavši ‘baroknu’ kičenost, vješto su, unatč glam korijenima izbjegli i svrstavanje u tzv. post-glam, a nekoliko referenci na gothic ikonografiju tek predstavlja završne građevinske zahvate. Rezultat je uistinu veličanstven – vrhunski opus od četiri besprijekorna albuma koji funkcioniraju po minimalističkom načelu ‘manje je više’, i koji se, negirali to neki ili ne, duboko utisnuo u tkivo britanskog post-punk zvuka. Dodamo li tome Murphyjev urođeni osjećaj za teatričnost, vidljiv na njihovim zabilježenim scenskim nastupima, slagalica se zatvara savršenom preciznošću.

Potpisnik ovih redova ostaje dosljedan u svojem vidjenju Chameleonsa kao svojevrsnih preteča goth ikona kao što bijahu The Sisters of Mercy, te još jedan sastav koji je imenu dodao sufiks ‘UK’ – The Mission!

Posljednje ime današnjeg trolista, Chameleons UK također polazi od glam rock premisa te u konačnici postiže izraz donekle srodan ekipi iz Northamptona. To što njihov zvuk i nije toliko ogoljen može biti posljedica jednog melodijskog instrumenta više – za razliku od Bauhausa koji je funkcionirao na osnovici gitara/bas/bubanj/glas, Chameleonsi imaju dva gitarista – ili pak vidljivog utjecaja Robyna Hitchcocka, odnosno njegovog psychedelic punk sastava The Soft Boys. Sveprisutni tamni timbar je u slučaju Chameleonsa prije posljedica fluidne atmosferičnosti nego krutog ritmičko-distorzijskog modela kakav su primjenjivali Daniel Ash i braća Haskins. Karakteristični će se sviralački obrazac sastava Chameleons UK koju godinu kasnije inkarnirati u ranim pokušajima budućih goth rock ikona The Sisters of Mercy (mada isključivo na albumu First and Last and Always), te znatno izraženije na debut ostvarenju The Missiona, God’s Own Medicine.

I na kraju, tek jedna napomena: možda nisam ostao u potpunosti dosljedan zadanom konceptu izbjegavanja regularnih ostvarenja, i to primarno zbog činjenice da unatoč nastojanjima nisam mogao doći do ikakve koncertne ili session snimke sastava And Also the Trees, koji su stoga prezentirani svojim prvim, istoimenim albumom – opravdajmo to zgusnutim terminima te manjkom pouzdanih izvora. Ipak, Bauhaus će večeras biti predstavljeni zapisom svog nastupa iz ‘međufaze’ između završetka klasičnog djelovanja i reuniona iz 2008. – točnije, nastupom iz 1998., krštenim imenom Gotham, a uvid u mračnu atmosferičnost Chameleonsa će odlično dočarati kolektivna zbirka njihova tri gostovanja kod čuvenog britanskog radijskog prezentatora Johna Peela – pa kvragu, svi valjda znate za legendarne Peel Sessionse na BBC-jevom radiju, gdje su brojni sastavi u skoro četrdesetogodišnjem rasponu od The Kinksa i Pink Floyda pa do Pulpa i Strokesa ostavljali ono najbolje od sebe?!