Cripled Black Phoenix je sastav koji pod paskom jednog čovjeka, Justina Greavesa i fluktuirajuće članstvo spaja brojne stilove bojeći ih u progresivno ruho. Pink Floyd za 21. stoljeće? Lako moguće!
Ukoliko je rečenica kojom je novinar na SoundGuardian portalu završio svoj osvrt na album (Mankind) The Crafty Ape iz 2012. – Pink Floyd za 21. stoljeće – možda izgledala naprasita i nerealna, opetovano preslušavanje dosadašnjeg opusa sastava Crippled Black Phoenix dokazuje da je dotični nepobitno bio u pravu, mada time i nije rekao nešto naročito novo. Stvar je krajnje jednostavna – ovaj bend, ili možda bolje reći projekt, svoj izričaj gradi na predefiniranoj ambijentalnoj podlozi koja jako dobro podnosi čvršće melodijske i ritmičke konstrukcije koje se mogu ali i ne moraju uzdići iz njezine blago uzbibane površine. Upravo tako – intenzitet i način izranjanja zvučnih uzoraka definiraju izlazni signal. Postavite li stvari na takav način, sve one poredbe i stilske poveznice koje se u pravilu nameću uz Crippled Black Phoenix, iako i dalje prisutne, prestaju biti neophodne. Post rock, apokaliptični folk, neopsihodelija, natruhe dooma te još pregršt utjecaja zapakiranih u progresivno ruho – sve stoji, ali takve klasifikacije počinju zamarati, a smisla imaju samo kada zadrtim pojedincima treba dokazati kako polazni sastavi iz kojih je regrutirano članstvo Crippled Black Phoenixa ne trebaju nužno utjecati na konačni zvučni ishod. A upravo su ti polazni sastavi itekako zvučna imena. No, ovdje je očito bila presudna neupitna volja lidera Justina Greavesa kao i doprinos pojedinaca a ne kolektiva iz kojeg dolaze, zvali se ti sastavi Mogwai, Electric Wizard, Hearts Of Black Science, Gonga ili Iron Monkey.
Teza o temeljnoj zvučnoj površini te izranjajućim čvrstim masivima – možemo li to bar na trenutak usporediti s fenomenom kristalizacije? – se na svim prethodnim albumima mogla parcijalno primijeniti (da, postojale su stranputice koje bi pojedinca barem na trenutak nagnale da odbaci takav pogled na stanje stvari), no za Bronze (2016.), trenutno posljednje ostvarenje Crippled Black Phoenixa, nema dvojbe. Razlog povlačenja usporednice s ranom fazom Pink Floyda i ne leži toliko u glazbenom izričaju (mada, ni taj element nije zanemariv, naprotiv) koliko u metodi kroćenja nereda i postavljanja plutača po nemirnom oceanu primordijalnih tonova. Još je The Crafty Ape pružao ne isuviše optimističan pogled na trenutno stanje rase inteligentnih majmuna na trećoj planeti od Sunca (uočljivo u narativnom smislu, kako se već može isčitati iz podjele albuma po poglavljima te nazivima pjesama, ali i naslutiti iz Justinovih izjava), no to je bilo prije četiri godine, 2012. U međuvremenu se stvari nisu naročito promjenile na bolje, što posebno dolazi do izražaja zađe li se u dubinu albuma Bronze.
Još jedna zanimljivost vezana uz Crippled Black Phoenix jest Justinova odluka da sastav nema stalnu postavu, i u tome ide toliko daleko da praktički čitavo članstvo, uz rijetke izuzetke mijenja nakon objavljenog albuma i odrađene turneje. Tako je u ovih desetak godina kroz bend prošao zavidan niz imena poput Joe Volka, Geoffa Barrowa, Karla Demate, Matta Williamsa, Miriam Wolf, Dominica Aitchisona, Matta Simpkina, Joe E. Vistica i drugih. Trenutna postava pored Justina Greavesa uključuje Daniela Änghedea, Toma Greenwaya, Marka Furnevalla, Bena Vilskera, Daisy Chapman te Jonasa Stålhammara, uz tendenciju da se uskoro u potpunosti reformira. No, to je već uvriježeni model koji očito ima svoj šarm a i donosi rezultate.
Ovosubotnje izdanje emisije eXit donosi presjek karijere ovog sastava, kao i razgovor sa Justinom Greavesom. Više detalja o CBP možete pronaći u ividu recenzije zagrebačkog koncerta iz travnja 2012:
autor: Vjeran Stojanac, 08/12/2016
Arhiva
Kako pametno i svrsishodno zaključiti jednu kreativnu godinu? Uredništvo eXita će se još jednom osloniti na urođenu eksperimentalnost i nonkonformizam, tako da ćete umjesto očekivanog presjeka djelovanja tijekom ove mračne 2015. dobiti nešto sasvim drugačije. Ukoliko smo vas zainteresirali, kliknite na priloženi link i doznajte što se krije pod tim zbunjujućim naslovom ‘eXit sampler’!
Kad se neki, zbog teške, pa i fatalne bolesti otpisani glazbenik vrati na scenu, to je definitivno razlog za slavlje. Ovotjedno je izdanje eXita posvećeno Chrisu Knoxu koji je u kasno proljeće 2011, preživio umalo letalni srčani udar, no već skoro godinu dana iznova zauzima položaje koji mu već desetljećima pripadaju: onaj ključne osobe novozelandske post punk scene, kao i lučonoše međunarodnog lo-fi pokreta! U prvom dijelu emisije možete preslušati dvostruki ‘tribute to’ album koji su Chrisovi kolege nedugo po dijagnozi snimili u korist njegova oporavka, a u nastavku (u nedostatku svježijeg live materijala) preslušajte njegov koncertni zapis iz Hamburga, 1989.
Otišao je Charlie Watts.
Firewater je sastav koji nažalost uglavnom zaluta na nepredviđene lokacije, ili ga još gore zamjenjuju s istoimenim projektom nedostojnim pažnje. No, sve ono što je Tod A. napravio u ova dva desetljeća po raspuštanju svojeg prethodnog benda Cop Shoot Cop je itekako dojmljivo, unikatno, i bez lažne skromnosti presavršeno! Postići tako odmjeren a efikasan konflikt osobne vizije, punka, folka i cabareta nije banalnost omogućena svima, posebice ne onim sličnim, razvikanim imenima koja prednjače na globalnoj nezavisnoj sceni.
playlist
