Cripled Black Phoenix je sastav koji pod paskom jednog čovjeka, Justina Greavesa i fluktuirajuće članstvo spaja brojne stilove bojeći ih u progresivno ruho. Pink Floyd za 21. stoljeće? Lako moguće!
Ukoliko je rečenica kojom je novinar na SoundGuardian portalu završio svoj osvrt na album (Mankind) The Crafty Ape iz 2012. – Pink Floyd za 21. stoljeće – možda izgledala naprasita i nerealna, opetovano preslušavanje dosadašnjeg opusa sastava Crippled Black Phoenix dokazuje da je dotični nepobitno bio u pravu, mada time i nije rekao nešto naročito novo. Stvar je krajnje jednostavna – ovaj bend, ili možda bolje reći projekt, svoj izričaj gradi na predefiniranoj ambijentalnoj podlozi koja jako dobro podnosi čvršće melodijske i ritmičke konstrukcije koje se mogu ali i ne moraju uzdići iz njezine blago uzbibane površine. Upravo tako – intenzitet i način izranjanja zvučnih uzoraka definiraju izlazni signal. Postavite li stvari na takav način, sve one poredbe i stilske poveznice koje se u pravilu nameću uz Crippled Black Phoenix, iako i dalje prisutne, prestaju biti neophodne. Post rock, apokaliptični folk, neopsihodelija, natruhe dooma te još pregršt utjecaja zapakiranih u progresivno ruho – sve stoji, ali takve klasifikacije počinju zamarati, a smisla imaju samo kada zadrtim pojedincima treba dokazati kako polazni sastavi iz kojih je regrutirano članstvo Crippled Black Phoenixa ne trebaju nužno utjecati na konačni zvučni ishod. A upravo su ti polazni sastavi itekako zvučna imena. No, ovdje je očito bila presudna neupitna volja lidera Justina Greavesa kao i doprinos pojedinaca a ne kolektiva iz kojeg dolaze, zvali se ti sastavi Mogwai, Electric Wizard, Hearts Of Black Science, Gonga ili Iron Monkey.
Teza o temeljnoj zvučnoj površini te izranjajućim čvrstim masivima – možemo li to bar na trenutak usporediti s fenomenom kristalizacije? – se na svim prethodnim albumima mogla parcijalno primijeniti (da, postojale su stranputice koje bi pojedinca barem na trenutak nagnale da odbaci takav pogled na stanje stvari), no za Bronze (2016.), trenutno posljednje ostvarenje Crippled Black Phoenixa, nema dvojbe. Razlog povlačenja usporednice s ranom fazom Pink Floyda i ne leži toliko u glazbenom izričaju (mada, ni taj element nije zanemariv, naprotiv) koliko u metodi kroćenja nereda i postavljanja plutača po nemirnom oceanu primordijalnih tonova. Još je The Crafty Ape pružao ne isuviše optimističan pogled na trenutno stanje rase inteligentnih majmuna na trećoj planeti od Sunca (uočljivo u narativnom smislu, kako se već može isčitati iz podjele albuma po poglavljima te nazivima pjesama, ali i naslutiti iz Justinovih izjava), no to je bilo prije četiri godine, 2012. U međuvremenu se stvari nisu naročito promjenile na bolje, što posebno dolazi do izražaja zađe li se u dubinu albuma Bronze.
Još jedna zanimljivost vezana uz Crippled Black Phoenix jest Justinova odluka da sastav nema stalnu postavu, i u tome ide toliko daleko da praktički čitavo članstvo, uz rijetke izuzetke mijenja nakon objavljenog albuma i odrađene turneje. Tako je u ovih desetak godina kroz bend prošao zavidan niz imena poput Joe Volka, Geoffa Barrowa, Karla Demate, Matta Williamsa, Miriam Wolf, Dominica Aitchisona, Matta Simpkina, Joe E. Vistica i drugih. Trenutna postava pored Justina Greavesa uključuje Daniela Änghedea, Toma Greenwaya, Marka Furnevalla, Bena Vilskera, Daisy Chapman te Jonasa Stålhammara, uz tendenciju da se uskoro u potpunosti reformira. No, to je već uvriježeni model koji očito ima svoj šarm a i donosi rezultate.
Ovosubotnje izdanje emisije eXit donosi presjek karijere ovog sastava, kao i razgovor sa Justinom Greavesom. Više detalja o CBP možete pronaći u ividu recenzije zagrebačkog koncerta iz travnja 2012:
Alexander von Borsig (odnosno Alexander Hacke) je koncem sedamdesetih bio tek jedan od mnogobrojnih wunderkinda na tadašnjoj berlinskoj alternativnoj sceni, najeksponiranijem ogranku Neue Deutsche Wellea, a iz mase sličnih se izdvajao tek kao dečko tada već u negativnom svjetlu čuvene Christiane F. Ipak, već kao petnaestogodišnjak postaje, uz Blixu Bargelda ključni član Einstürzende Neubautena, a njegov eklektički eksperimentalni duh će ga vremenom provesti kroz sastave kao što su Die Haut, Crime & the City Solution, te kasnije The Unsemble i The Ministry of Wolves. No, ne treba smetnuti s uma i njegovu samostalnu glazbenu karijeru, kao i bogat producentski opus. Ukratko, Alex je (zanemarimo li njegovo opetovano isticanje kao ‘world citizena’) najistaknutiji njemački ‘renesansni čovjek’ na prijelazu milenja. A pošto mu je tek 50, od ovog genija možemo očekivati brojna nova iznenađenja!
Dvije godine po završetku turneje koja je kultni ‘The Wall’ predstavila u djelimično novijem ruhu (o čijim manama i prednostima možete pročitati u priloženoj najavi), Roger Waters objavljuje presjek tog tri godine dugačkog poduhvata – vjerojatno najduže turneje u povijesti popularne glazbe – u formi dvostrukog CD-a, kao i DVD-a, te BluRay-ja. Svaka čast ljudima koji se barem nominalno bore za onaj već iskurvani slogan francuske građanske revolucije (Sloboda, Bratstvo, Jednakost), no termin izdavanja ovog zapisa se poprilično nesretno preklapa s podizanjem novih zidova i bodljikavih žica, barem između mizernih ex-socijalističkih državica. Zašto je veličanstvena vizija jednog genija tako olako pala u vodu, te nije li on sam svojim selekcionizmom dao doprinos takvom razvoju događaja? Odgovori se možda kriju u isječcima iz intervjua (veći dio njih je iz upravo objavljenog dokumentarca ‘The Wall’), ali i u aktualnoj globalnoj situaciji koja pomalo rigidno predstavlja krah Rogerove životne bitke!
Istinska veličina Siouxsie & the Banshees jest u tome što su na svojstven način zatrli vlastite punk korijene te definiriali trendove koji će glazbeno obilježiti onu mračnju stranu glazbe osamdesetih.
