KLFM

The Kinks/Lou Reed – New York/The Pastels – Slow Summits

 

a)      The Kinks & London, in a nutshell

Kuća obitelji Davies na lokaciji 6 Denmark Terrace, te pub Clissold Arms, London N10

Jedna od glavnih značajki popularne glazbe, koja je pod akronimom r’n’r kasnih pedesetih godina dvadesetog stoljeća započela svoj osvajački pohod je defintivno bila njezina kozmopolitična univerzalnost. Unatoč brojnim preprekama i razlikama kakvima je to razdoblje obilovalo – političkim, ekonomskim, socijalnim i sl., upravo se novopridošla glazba pokazala kao najjače oružje za rušenje tih nametnutih zidova.

Stoga pomalo apsurdno i anakrono zvuči činjenica kako su pojedina bitna imena iz rock miljea tematiku vlastitih pjesama te svoj image striktno vezivala uz područja iz kojih dolaze. Da, upravo tako – iznimke uvijek moraju postojati, barem zbog dijalektičke ravnoteže, a i lokalpatriotizam nije baš lako iskorjenjiv vid ponosa. Ili je tek riječ o isuviše jakom utjecaju pojedinog podneblja, nečeg što pojedinac upije u sebe sa prvim gutljjem vode?

Tipičan su primjer The Kinks, sastav koji se ne može definirati nikako drukčije nego kao sjevernolondonski – sastav iz čije glazbe doslovice naviru motivi Muswell Hilla, Highgatea i Finchleyja; vizure semi-detached dvokatnica sa malim pozadinskim vrtovima; živicama i grmljem ograđenim odvojenih od obližnjih pružnih ukopa kojima defiliraju zadnji prigradski parni vlakovi; ali i u širem smislu slike čitavog grada, poput užurbane vreve Carnaby Streeta u vrijeme Swinging Londona, ili pak promatranja sunčevih zalazaka nad zgradom Parlamenta sa prozora bolnice St. James kod kolodvora Waterloo na suprotnoj obali rijeke.

Muswell Hill, pogled ka jugoistoku (Canary Wharf)

Iako im je sudbina uskratila titulu ključnog britanskog sastava šezdesetih, što su neupitno i bili, The Kinks su marljivo i stoički odradili svoj zadatak, uvodeći nove trendove i pravila, za što su uglavnom bivali titulirani neki drugi – The Who, Beatlesi i Stonesi u prvom redu. No, to ih nije omelo u uspješnom pisanju hvalospjeva jednoj običnoj, a tako dragoj svakodnevnici Londona i njegovih predgrađa. Ako se Ray Daviesu i ekipi nešto može zamjeriti, to je neprepoznavanje trenutka za povlačenje, koji je imao nezamjenjivu šansu za tempiranje nakon izvrsnog albuma Arthur, or Decline and Fall of the British Empire, ali ni u kojem slučaju im ne treba zamjeriti poprilično produljeno zadržavanje na sceni. Veterani barem imaju prava na privilegije!

Now that you’ve found your paradise
This is your kingdom to command
You can go outside and polish your car
Or sit by the fire in your Shangri-la

Here’s your reward for working so hard
Gone on the lavatories in the back yard
Gone all the days when you dreamed of that car
You just want to sit in your Shangri-La!

Više detalja o lokacijama vezanim uz djelovanje i skladbe The Kinksa na ovom zanimljivom LINKU!

 

b)       Lou Reed – New York

Odnos Lewisa Allana Reeda, u glazbenim krugovima pa i šire poznatog kao Lou Reed prema rodnoj grudi blizak je tek u osnovnim crtama onome Ray Daviesa, i tu sličnosti definitivno prestaju – dok ovaj potonji promatra londonsku svakodnevnicu uz primjetnu dozu optimizma i sporadične bljeskove lucidne ironije, Reed je mračni pjesnik koji neovisno o objektu redovito vidi one najnegativnije, najbesperspektivnije elemente, bilo da je riječ o međuljudskim odnosima, bolesti, ovisnosti, te najčešće rodnom gradu kao primarnom predmetu zanimacije.

Lou Reed u vrijeme izlaska albuma ‘New York’

Rođen u Brooklynu, odrastao u Freeportu, a svoje prve glazbene korake poduzeo na Lower East Sideu, on je ultimativni i praktički nenadmašni trubadur velegrada. New York je polazna i terminalna postaja njegovih pjesama, pozornica čije ruho pjesnik ne treba ‘preslvačiti’ kako bi ostvario pogodnu pozadinsku vizuru, pošto njegovih bezbroj lica nude sve potrebne scenografije. Skoro da nema albuma na kojemu se Lou Reed barem letimice nije dotakao priča iz života ‘pet općina’ – takve primjere nude Transformer, Sally Can’t Dance, Coney Island Baby, The Bells, Blue Mask, New Sensations i brojna druga ostvarenja, no jedan je njegov konceptualni uradak uvelike nadmašio ostatak opusa. Album nazvan jednostavno New York je objavljen 1989., sublimirajući senzibilitet i tematiku osamnaest prethodnih dugosvirajućih projekata u okviru jednog istinskog remek djela. Zbirka je to naizgled neobaveznih i nepovezanih priča, sagledanih sa pomaknutog rakursa i sastavjena od osobnih iskustava, gubitničkih priča te crne kronike predgrađa.

Lou Reedov New York nije dakle priča protkana glamurom kakav se često i bezrazložno vezuje za Manhattan (koji također obiluje derutnim i ‘opasnim’ područjima) i New York u cijelosti. Poveznica priloženih četrnaest pjesama su ljudi koje je život slomio, ili će to tek napraviti – dileri cracka, djeca koja prose po ulicama, prolupali vijetnamski veterani, beskućnici, žrtve nasilja i AIDS-a, te čitava ta plejada ‘besprizornih’. No, taj megalopolis je istovremeno i azil, ne samo bjelosvjetskoj sirotinji koja već stoljećima njegovu luku koristi kao odskočnu dasku za ulazak u obećanu zemlju, već i pojedincima koje su već blagoslovile aveti slave i bogatstva. Zanimljivo je da kao protutežu njujorškom dnu Reed postavlja prihvaćene negativce sa naslovnih stranica magazina, bilo da je riječ o Jesse Jacksonu prozivanom zbog antisemitskih izjava, ili pak samome Papi kojemu zamjera susret sa kontroverznim bivšim glavnim tajnikom UN-a Kurtom Waldheimom. Na udaru su se našli i NRA (National Rifle Association), televizijski propovjednik Jimmy Swaggart (poznat po seksualnom skandalu iz 1988.), glazbenik Morton Downey Jr. čiju su blistavu karijeru zasjenile afere glede muškog šovinizma i rasističkog odnosa prema azijatima, Mike Tyson, Rudy Giuliani, u to vrijeme državni odvjetnik, te manje poznata indivudua Bernhard Goetz, koji je pred Božić 1984. izveo pravi pokolj u gradskoj podzemnoj željeznici, braneći se navodno od džepara.

Iskvareni svijet onog rastrošnog i pokvarenog New Yorka kojim dominira Kip predrasuda (Reedova igra riječi: Staute of Liberty – Statue of Bigotry) čak i ne treba biti personaliziran u vidu općepoznatih imena, pošto on može anonimno izvirati sa osvijetljenih prozora poslovnih tornjeva, iz penthousea na zadnjim katovima elitnih stambenih zgrada, cjelonoćnih lokala i klubova, te na koncu same njujorške ulice; onog neizbježnog polazišta i ishodišta Lou Reedove poezije.

Kip Slobode (ili možda predrasuda?), prva vizura New Yorka koju bi od konca 19. stoljeća ugledali imigranti što su u USAdolazili morskim putem

Ipak, bilo bi pogrešno steći dojam kako čitav ovaj vrhunski uradak leži na polariziranosti i strogoj dihotomiji. Lou Reed se u sebi svojstvenom eklektičkom poetskom stilu pozabavio i nekim generacijskim pitanjima poput zagađivanja okoline, izumiranja životinjskih vrsta, nativnih amerikanaca (tzv. Indijanaca), a našao je shodno i pravedno barem jednu pjesmu posvetiti svojem nekadašnjem mentoru Andyju Warholu, koji je preminuo u vrijeme priprema za realizaciju ovog projekta, točnije 22. veljače 1987.  Lou je, naime, radio na materijalu pune dvije godine, praktički od dovršetka prethodnog albuma Mistrial (1986.), i to uglavnom u miru svojeg doma u New Jerseyju, odakle je preko Hudsona mogao promatrati kako se nad Manhattanom i ostatkom New Yorka smjenjuju dani i noći, rođenja i smrti, pljačke i udjele milostinje, magle i kiše, meteorski pljuskovi i seobe ptica, te povremeni sezonski uragani.

Pored prostornog, New York nameće i vremenski element, smještajući ove priče u okvir ograničen rasplinutim početkom/sredinom osamdesetih i trenutkom pisanja pjesama, odnosno nastanka albuma. Realno, osamdesete nisu bile bajno vrijeme za pet njujorških općina. Za vrijeme gradonačelničkog mandata demokrata Eda Kocha, koji će upravo u godini izlaska albuma izgubiti stranačku potporu u korist Davida Dinkinsa, broj ubojstava na gradskim ulicama je godišnje dosezao brojku od skoro tri tisuće, da bi u narednim godinama pod čvrstom republikanskom rukom Giulianija i Bloomberga bio sveden na četvrtinu. Osamdesete su i doba eskalacije AIDS-a, bolesti koja je posebice u začecima, dok još nije bio poznat mehanizam njezina prijenosa pokosila brojne Louove prijatelje iz njujorške poprilično promiskuitetne homoseksualne zajednice, te iznad svega, doba dvostrukog Reaganovog mandata koji je zahvaljujući bezličnom Dukakisu dobio četverogodišnju ekstenziju u vidu predsjednikovanja Georgea Busha starijeg.

Poleđina albuma ‘New York’. Kliknite na sliku za veći prikaz

Toliko u temeljnim crtama o koncepcijskom okviru u kojeg je stiješnjen album New York. U glazbenom se smislu Lou Reed, poučen uspjesima i greškama sa prethodnih uradaka ovdje vraća izvornom rock zvuku karakterističnom za kasniju fazu Velvet Undergrounda i njegova ranija samostalna izdanja, no ne bez utjecaja njegove u to vrijeme zamalo tri desetljeća dugačke kohabitacije sa rock glazbom, tako da će u aranžersko-produkcijskom smislu album djelovati svježe i u skladu sa trenutnim studijsko snimateljskim standardima. Zanimljivo je i to da je Lou izbjegao uvriježenu tehniku pojedinačnog snimanja svakog instrumenta i glasa, te naknadnog miksanja, odvaživši se za model žive izvedbe u studiju, u to doba prilično popularan među glazbenicima (U2 – Joshua Tree, Cowboy Junkies – The Trinity Session, djelovi Springsteenovog Born in the USA i dr.). Sama je postava sastava svedena na onu krajnje rudimentarnu: dvije gitare, bas i bubanj, uz eventualna korištenja dodatnih instrumenata na pojedinim skladbama. Pored Loua koji je otpjevao glavne vokale i odsvirao ritmičku, a po potrebi melodijsku gitaru, tu su i drugi gitarist Mike Rathke, bas gitarist Rob Wasserman (prethodno surađivao sa Van Morrisonom), te bubnjar Fred Maher, ujedno i producent albuma. Na dvije je skladbe – jedna od njih je Dime Store Mystery, posvećena Andyju – bubnjeve odsvirala i Louova kolegica iz pionirskih dana Velvet Undergrounda, Maureen Tucker.

Iako je New York od početka tretiran kao konceptualni album, pjesme kao njegovi sastavni sastavni djelovi ne pate od nužnosti kronologije. Štoviše, njihov je poredak na albumu trebao biti proizvoljan, no upravo je takav slobodan izbor Lou Reedu zadavao glavobolje. Definirana je tek uvodna skladba – Romeo had Juliette, no ostalih se trinaest brojeva i dalje borilo za svoje mjesto na ploči. Spas je došao u vidu komentara jednog od snimatelja, Victora Deyglia koji je predložio da se skladbe poredaju na već dokazano uspješni način, odnosno po redosljedu nastanka, to jest snimanja koje je trajalo između svibnja i listopada 1988. Iskustvo u studiju uistinu čini čuda!

Album otvara namjerno neizbrisani pogrešni start, valjda kako bi ukazao na korištenje ‘live in studio’ modela, koji nakon sekundu-dvije tišine prelazi u uvodne taktove skladbe Romeo had Juliette. Ova naizgled banalna pjesma koja povezuje dvoje ljubavnika iz latino miljea i lokalne dilere cracka u stvari polaže temelje čitavog albuma.

Caught between the twisted stars
the plotted lines the faulty map
that brought Columbus to New York

Dodavanje povijesnog elementa nije samo dobro uklopljena igra riječi, već i dostojan epski početak, a monumentalnosti pomalo oksimoronski doprinosi krajnja jednostavnost glazbenog izraza – napadni zvučni zid složen od već poslovičnog Louovog nizanja nekoliko temeljnih akorda na čvrstoj četveročetvrtinskoj podlozi (pada vam na pamet Sweet Jane ili Kill Yr Sons, ha?).

 Manhattan’s sinking like a rock
into the filthy Hudson what a shock
they wrote a book about it
they said it was like ancient Rome

Iz nedefiniranog predgrađa, lako moguće Harlema na samom sjeveroistočnom okrajku Manhattana (...this cop who died in Harlem you think they’d get the warnin’, I was dancing when his brains run out on the street…) prelazimo na njegov jug, odnosno u West Village. Christopher Street je lokacija na kojoj je tijekom sedamdesetih uprizoreno više javnih prosjeda glede afirmacije prava LGBT populacije, i otad je praktički gay ikona, slično ulici Castro u San Franciscu, te obavezni dio rute godišnjeg gradskog pridea. No, pjesma Halloween Parade (AIDS) kako joj i dodatak imenu kaže, govori o mračnoj strani medalje, odnosno o toj zlogukoj bolesti koja je ranih osamdesetih odnosila živote, između ostalih i brojnih Reedovih prijatelja (današnji obiteljski Lou, koji živi mirno i povučeno sa svojom Laurie Anderson je imao biseksualnu prošlost, shvatili ste već valjda).

There’s the Born Again Losers and the Lavender Boozers
and some crack team from Washington Heights
The boys from Avenue B and the girls from Avenue D
a Tinkerbell in tights

No, to je period života kojeg Lou očito pokušava zaboraviti, ili barem držati na lancu:

The past keeps knock knock knocking on my door
And I don’t want to hear it anymore

Ipak;

See you next year at Halloween Parade

Nešto manje od dva kilometra sjevernije, u blizini kolodvora Penn nema duginih boja, već jedino posvemašnje monokromatsko, daltonističko sivilo. Tu leži Hell’s Kitchen, siromašna gradska četvrt ovjekovječena u Scorsesejevom filmu The Gangs of New York koja već stoljećima udomljava imigrante različitih nacionalnosti (Irci, Portorikanci, Židovi…), i koju je Lou odabrao za pozornicu uprizorenja pjesme Dirty Boulevard. Ova možda najpoznatija skladba sa albuma govori o vječno prisutnom problemu odrastanja djece iz nesređenih ‘low income’ obitelji koja se ni iz najbolje napore ne mogu zamisliti kao dio buduće društvene elite. Takav je i devetogodišnji Pedro, ulični prosjak koji živi u nadi da će jednom napustiti trulo i vlažno boravište u hipotetičkom Wilshire Hotelu (pretraga svemrežjem nije dala rezultata – najbliži objekt pod tim imenom se nalazi duboko u ruralnoj idili New Jerseyja), nasilnog oca alkoholičara koji mu vjerojatno nije biološki ancestor i čitav taj besperspektivni svijet.

Pedro lives out of the Wilshire Hotel
He looks out a window without glass
The walls are made of cardboard, newspapers on his feet
His father beats him ’cause he’s too tired to beg

No one here dreams of being a doctor or a lawyer or anything
They dream of dealing on the dirty boulevard

Zakoni koji propisuju obavezno osnovno školovanje ovdje, na nepunih kilometar ipo od raskošnog Rockefellerovog Radio Cityja očito ne vrijede, i jedina solucija koja Pedru preostaje jest maštanje o gotovo nemogućem bijegu iz surove stvarnosti:

He’s found a book on magic in a garbage can
He looks at the pictures and stares at the cracked ceiling
‘At the count of 3’, he says, ‘I hope I can disappear’
And fly fly away, from this dirty boulevard

Budućnost nipošto nije blistava, no i on će, poput ostalih vršnjaka koji se skupljaju tu gdje Zapadna 39. ulica zalazi pod Hudson u vidu Lincoln Tunela, možda jednog dana postati štovani član lokalne zajednice, opasni diler heroina i cracka kojemu će se svi sklanjati s puta … ili možda ipak može pobjeći u lažnu sigurnost malograđanštine? Istovremeno, nekoliko blokova dalje svake večeri limuzine dovoze jetsetere pred Lincoln Center, a sa prvim mrakom bljesnu začuđujuće lijepa svjetla Manhattana. No, Dirty Boulevard ostaje u polumraku svojih ruševina.

U kontekstu albuma, country prizvukom obojena Endless Cycle djeluje upravo kao lažno blještavilo megalopolisa iz prethodnog broja; neprirodni umetak u jednom homogenom tkivu. Nema lažnih nada, jer je ta prelijepa melodija tek nadgradnja nad sumornim stihovima; koktelom prikaza dječje prostitucije, disfunkcionalnih obitelji te na koncu alkohola i heroina kao jedinih, mada kratkoročno djelujućih warpova ka nekom boljem svijetu:

The sickness of the mother runs on through the girl
leaving her small and helpless
Liquor files through her brain with the force of a gun
leaving her running in circles

How can she tell a good act from the bad
when she’s flat on her back in her room
How can she do what needs to be done
when she’s a coward and a bleeder

Netko je jednom krstio ovu skladbu kao najtužniju country pjesmu ikad. Kad je preslušate u cijelosti, naravno, akcentirajući i pretpostavljajući tekst glazbi, shvatit ćete kako je taj neimenovani novozelandski novinar itekako bio u pravu. Zatvoreni krug nasilja kao produkta ne samo loših životnih uvjeta već i neuspjelih pokušaja bijega od istih (a važi i reverzibilno) je upravo to što mu samo ime kaže. Čak i u naizgled glamuroznom i blještećem srcu Manhattana!

There is no Time je jedna od bržih pjesama na albumu, no unatoč snazi kojom nepobitno odiše, nema neko dublje značenje u kontekstu koncepcije; možda tek funkciju glasnogovornika koji slušatelju treba prenijeti poruku da vrijeme polako izmiče. Za što? Pa kako Lou tvrdi; nema vremena za slavlja, optimizam, promišljanja, prikrivanje bijesa i zatomljavanje mržnje, za lažnu retoriku, političke govore, konzumiranje cracka. Ukoliko je autor želio ovim stihovima podvući čitav album, u tome je uspio tek djelimično, pošto u konačnici pjesma zvuči kao sonambulno nabrajanje. Lou je mogao to i bolje.

Ali, zanemarimo taj zasad prvi ne pretjerano uspjeli broj na albumu – slijedi jedna uistinu vrhunska skladba, predivna pjesma otpjevana u donekle narativnom tonu: Last Great American Whale. Iza naizgled ekološke tematike se krije znatno dublja i složenija alegorija, čak i ako tog kita anticipiramo kao paradigmu svega onoga što polagano nestaje kao žrtva ‘Bogu napretka’. Mitski će kit, naime, biti onaj koji će iz zatvora spasiti poštovanog starog Indijanca optuženog za ubojstvo mladog i iritantnog bijelog rasista. Možete li mu oprostiti (kako kitu, tako i Indijancu)?

The tribal brothers gathered in the lighthouse to sing
And tried to conjure up a storm or rain
The harbor parted, the great whale sprang full up
And caused a hugh tidal wave

The wave crushed the jail and freed the chief
The tribe let out a roar
The whites were drowned, the browns and reds set free
But sadly one thing more

Some local yokel member of the NRA
Kept a bazooka in his living room
And thinking he had the chief in his sight
Blew the whale’s brains out with a lead harpoon

Iza ove naizgled banalne radnje koja graniči sa fantastikom se krije pokušaj Lou Reeda da na sebi svojstven način ispriča priču o dvostoljetnoj povijesti države znane kao United States of America, i samo idiot može reći da u tome nije uspio!

Jednom davno, dok su CD mediji tek prodirali na tržište, egzistirao je čudan objekt, crni vinilni disk sa brazdama urezanim na obje strane, a umetnut u odgovarajući mehanizam je mogao proizvoditi zvuk. Bio je to Long Play Record, a jedina mu mana bijaše to što je koncept albuma razbijao na ‘A’ i ‘B’ stranu. Album New York je izvorno objavljen u takvom formatu, a posljednja skladba na ‘A’ strani se zvala Beginning of a Great Adventure.

Prepustimo sva druga moguća značenja slučaju, i posmatrajmo je kao razglabanje skoro pedesetogodišnjeg Lou Reeda o mogućnosti zasnivanja vlastite obitelji nakon neuspjelih pokušaja sa brojnim ženama uključujući i onu reklamnu kurvicu Sylvie (širila je noge na Harley Davidsonima, oskudno odjevena u kožu odranu sa za tu prigodu zaklanih životinja i još su joj plaćali za to, jebote) s kojom se upravo razilazio. Na kraju krajeva, kroz koju će godinu pronaći srodnu dušu u gradskoj alternativnoj glazbenici Laurie Anderson, što opet ne znači da Beginning of a Great Adventure vrvi prekognitivnim stihovima.

It might be fun to have a kid that I could kick around
a little me to fill up with my thoughts
A little me or he or she to fill up with my dreams
a way of saying life is not a loss

She says, ‘Lou, it’s the beginning of a great adventure’
‘Lou, Lou, Lou, beginning of a great adventure’
She says, “babe, how you call your lover boy’
‘Sylvia, quite you call your lover man’

Izgleda kako koncem osamdesetih Lou još uvijek nije u potpunosti raskrstio sa prošlošću. Srećom, dolaze bolja vremena za njega.

Kao što već rekoh, čudni vinilni objekt zvan LP je imao rupicu na sredini (vjerojatno je bio ženskog roda), pa ste po završetku ‘A’ strane ploču mogli jednostavno okrenuti i nastaviti slušanje onoga što je nagurano pod slovo ‘B’. (Vi koji ste izdali dobri stari vinil i robujete lošem CD zvuku; samo preskočite ovaj dio te se pozicionirajte na Sick of You). Bilo bi lijepo i svrsishodno da su proizvođači ostavili tanku plastičnu foliju povrh rupice, te tako omogućili potencijalnom slušatelju užitak u strasti probijanja njezinog himena…

Co-oP City, socijalno naselje u Bronxu koje udomljuje oko 50.000 ljudi. Područje je poznato po kriminalu, narkomaniji i nasilju, te po još jednom samovoljnom činu njujorške policije – ubojstvu starice afroamerikanke Eleanor Bunours prilikom neutemeljene deložacije iz njenog vlastitog stana!

A na ‘B’ strani opet nailazimo na simboliku drugog slova abecede, pošto prva pjesma nosi naziv Busload of Faith, i tipična je loureedovska četveročetvrtisnka zezalica uz krajnji minimum korištenih akorda. Općem dojmu pridonosi i gitarska međuigra Lou Reeda i Mike Rathkea (ako vas zanima tko je tko, na lijevom zvučniku čujete Louovu, a na desnom Mikeovu gitaru, osim ako niste nešto sjebali pri spajanju zvučnika, ali to je već vaš problem). Kakav je njezin položaj u odnosu na New York kao cjelinu? Pa, kao prvo, otvara ‘B’ stranu što i nije mala stvar, a kazuje nam i neke detalje, možebitno zaključke koje je Lo izvukao iz svojeg bruklinškog djetinjstva, kad su ga roditelji vikendom vodili na Coney Island, kupovali mu sladolede i milkshakeove, a radnim danom vodili na dodatnu turu elektrošokova, tek da si izbije iz glave Harryja, Marka i Johna u korist neke bogate židovske flufice:

You can’t depend on your family
You can’t depend on your friends
You can’t depend on a beginning
You can’t depend on an end

You can’t depend on intelligence
Ooohhh, you can’t depend on a god
You can only depend on one thing
You need a Busload of Faith to get by, watch, baby

Pišući o rodnom velegradu, Lou na trenutke zastranjuje i u tijek hipotetičke radnje ubacuje i vlastita iskustva. No, kažu da su svi veliki američki književnici koristili taj naizgled jednostavan, a tako svrsishodan model – Jug je imao štovanog Faulknera, tetu O’Connor i bezličnog ali srcedrapajućeg Capotea (koji se naknadno kurvanjski uvukao u New York), Chicago pak Carla Sandburga, a NYC… pa, uz dužna poštovanja prema Whitmanu, Ginsbergu i još nekima, taj megalopolis ima Lou Reeda, i na to bi trebao biti ponosan diljem svojih pet općina!

Sick of You obećava još od uvodne sekvence. Rock, folk i jazz su spojeni i jedan od onih za Lou Reeda karakterističnih amalgama. Amerika, kako to Lou ovdje ističe, bespovratnim putem ide u kurac. Giuliani napušta mješto državnog tužitelja i uskoro se namjerava kandidirati za njujorškog gradonačelnika, a na tepihu su i pukovnik Oliver North, žrtveno janje afere ‘Irangate’ (prodati oružje nikaragvanskim kontrašima a na papiru prikazati kao prodaju zastarjelih artefakata Iranu), i mnogi drugi. Mali je Teheran dijete braka pukovnika Northa i majora Williama Secorda (u stvari je trebao pisati Richard Secord), a da čudnovati svijet vjenčanja militarizma, rocka i show bussinnesa ne ostane na prizemnoj stepenici, kažimo da je upravo te godine Danny Sugerman, manager i biograf The Doorsa javnosti obznanio da se uskoro udaje za Northovu osobnu tajnicu Fawn Hall. OK, pustimo prošlost. Lou će se ovdje dotaći i Mortona Downeya (vratite se na ranije djelove članka), pozabaviti hipotetskom eksplozijom reaktora elektrane u Arkansasu, prozvati čak i republikancima mrskog Donalda Trumpa, a neće se ustručavati reći kako je pogrešno prepisana terapija ubila jednog od njegovih najboljih prijatelja, stanovitog Billa.

I’m sick of you, I’m so sick of you, bye, bye, bye
bye, bye, bye

Opa! Tročetvrtinski intermezzo imenom Hold On je pravi mali blagdan u glazbenom smislu i jedna od življih skladbi na albumu. Slično eklektičkom modelu prethodhne Sick of You, Lou će na funky predlošku izvršiti neke na prvi pogled teško uklopive zahvate, poput dodavanja bluegrass violine, dok je pjesma u tekstualnom smislu ogledalo najmračnijih scenarija, nažalost stvarnih koji su, eto, dio njujorške svakodnevnice.

Memorijalni mural za grafitera Michaela Stewarta, žrtvu policijskog nasilja, te lokacija na kojoj je uhićen – postaja Subwayja na križanju Prve avenije i Četrnaeste ulice

Sukob crne i bijele bande na pijesku Howard Beacha, desetogodišnjak znakovita imena Buddah koji ubija policajca, policija koja ubija crnu staricu Eleanor Bunours koja se protivi deložaciji iz njezinog stana u Bronxu, zatim ista policija koja u postaji na smrt premlaćuje grafitti umjetnika Michaela Stewarta, usput kazano, također afroamerikanca; već tada problematični Mike Tyson čije će nasilje kulminirati za koju godinu, Bernhard Goetz i njegov krvavi pohod po metrou – sve se to zbiva pod budnim okom Kipa predrasuda (već drugo pojavljivanje Statue of Bigotry u epizodnoj ulozi!).

That’s New York’s future not mine
Oh you better hold on – something’s happening here.

Jedan od dugogodišnjih stanovnika New Yorka bio je i austrijanac češkog podrijetla, Kurt Watzlawick, koji je tijekom služenja u Wehrmachtu za vrijeme Drugog svjetskog rata svoje prezime germanizirao u Waldheim, a ostati će ovjekovječen i kao antagonist (mada ne i glavni) pjesme Good Evening, Mr. Waldheim. Između 1972. i 1981. u dva je mandata obnašao dužnost Glavnog tajnika UN-a, što mu je omogućivalo buditi se svako jutro sa pogledom na East River, te biti dijelom jednog višemiljunskog velegrada. Iako će mračne tajne vezane uz Waldheimov ne baš pozitivan ratni angažman u Bosni i Grčkoj izbiti u javnost tek tijekom njegove predsjedničke kampanje u Austriji (1985.), već za samog predvođenja UN-a postati predmetom kontroverzi. Nedugo po preuzimanju mandata, Waldheim prima telegram ugandskog diktatora Idi Amina, u kojem ovaj izražava oduševljenje upravo izvršenim pokoljem izraelskih sportaša u minhenskom Olimpijskom selu, naglasivši kako je Njemačka najzahvalnije tlo za takav čin, pošto je Hitler bio taj koji je uspio spaliti šest miljuna Židova. Iako su kopije telegrama stigle do Yassera Arafata, koji je spremno izrazio gnušanje napisanim, te Golde Meir, Waldheim se oko dotičnog nije niti oglasio, tvrdeći da posao Glavnog tajnika nije komentiranje telegrama. Lou Reed će kroz stihove prozvati i papu Ivana Pavla II, zbog susreta sa takvom problematičnom osobom sumnjive prošlosti i očito antisemitskih stavova.  No, pravi akter tek izranja na horizontu: Lou će u priču uključiti i Jesse Jacksona, afroameričkog baptističkog svećenika i ‘borca za ljudska prava’ također sumnjive prošlosti, navodeći Jacksonov angažman u organizaciji Nation of Islam Malcoma X, kao i zalaganje za njegovog suradnika Louisa Farrakhana, poznatog po izrazito antiizraelskim stavovima i podršci korištenju terorističkih metoda od strane PLO-a.

Jackson je također u nekoliko navrata New York nazvao Hymietown (grad Židova u pogrdnom smislu), ponavljati kako mu je muka od ‘forsiranja Holokausta’, predbacivao Nixonovoj administraciji činjenicu što su četvero od pet ključnih predsjedničkih savjetnika bili Židovi, etc etc etc.

Jesse you say Common Ground
does that include the PLO?
What about people right here right now
who fought for you not so long ago?

The words that flow so freely
falling dancing from your lips
I hope that you don’t cheapen them
with a racist slip
If I ran for President
and once was a member of the Klan
wouldn’t you call me on it
the way I call you on Farrakhan

And Pontiff, pretty Pontiff
can anyone shake your hand?
Or is it just that you like uniforms
and someone kissing your hand

Lou je, suočen a rastućim valom antisemitizma, odgovorio na najbolji, i kad se pobliže sagleda, jedini efikasni način – pisanjem pjesme koja će barem pokušati raskrinkati Jacksonovu prijetvornu masku na koju su zamalo nasjeli i čelni ljudi Demokratske stranke. Iako ne baš istaknuta u melodijskom smislu, Good Evening, Mr. Waldheim, čija je prava meta dakle ‘crni’ antisemitizam, jedna je od najkontroverznijih, te porukama i simbolikom istaknutih pjesama na albumu New York.

Malo je ljudi u okviru suvremene popularne glazbe sposobno čitavu priču sabiti u četiri do pet minuta prosječnog, odnosno nešto produljenog trajanja pjesme. Uz prepoznate majstore trenda poput Bruce Springsteena i Toma Waitsa, i Lou Reed se nameće kao ravnopravan igrač, a Xmas in February je zasigurno jedan od njegovih vrhunaca na tom polju. Od naizgled banalne i stotinu puta opjevane teme – nesnalaženja vijetnamskih veterana nakon povratka u matičnu zemlju koja ih je kao djecu na pragu dvadesetih poslala u njima neshvatljivi i unaprijed izgubljeni rat, Lou je stvorio pravu malu dramu!

Sam je, kao i najveći dio generacije kojoj pripada i autor (od Vijetnama spašen svojim psihičkim stanjem, heroinskom ovisnošću te gay deklariranjem) konac šezdesetih proveo u blatu jugoistočne Azije, bježeći pred bijesnim Kongovcima, ali i tapetima napalma i agent orangea vlastite logistike. Zgoditak na ovoj lutriji za Sama znači gubitak ruke, PTSP i nemogućnost prilagodbe stvarnosti. Progoni ga osjećaj krivice pošto je barem pola njegovih drugova doma vraćeno u crnim plastičnim vrećama, često istim letom koji je u blještavilo Američkog sna vraćao i rashodovane borce. Na koncu ove tužne priče zatječemo Sammyja koji baulja njujorškim avenijama noseći transparent ‘pošaljite ovog veterana kući’, sugerirajući tako gubitak posljednje spone sa ionako neveselom svakodnevnicom.

Sam was lyin’ in the jungle
agent orange spread against the sky like marmalade
Hendrix played on some foreign jukebox
they were praying to be saved
Those gooks were fierce and fearless
that’s the price you pay when you invade
Xmas in February

Sam’s staring at the Vietnam Wall
it’s been a while now that he’s home
His wife and kid have left, he’s unemployed
He’s a reminder of the war that wasn’t won
He’s the guy on the street with the sign that reads
“Please help send this Vet home”
But he is home
And there’s no Xmas in February
No matter how much he saves

Božić u veljači? Ima smisla, upravo je drugi mjesec ono doba godine kada je vršena generalna smjena topovskog mesa na bojišnici. Oni koji su uspjeli izgurati poklonjen im prekooceanski izlet. Sammy je možda fizički uspio umaknuti mecima i granatama, no poput stotina tisuća drugih, ostavio je svoju dušu u Vijetnamu.

Strawman je zasigurno najrockerskiji trenutak albuma, skladba koja sa svojim sporim kotrljanjem riffova priziva neke kvalitetnije trenutke Lou Reedova opusa iz sredine sedamdesetih, no poetski ne kaže baš mnogo – na početku imamo tek još jedan antikonzumeristički kontekst u kojemu se autor propituje o svrsishodnosti automobila vrijednog 60.000 $ ili redovito štancanih holivudskih blockbustera, no kroz razvoj pjesme spominje i neka generacijska pitanja, primjerice kamo vodi slava rock stardoma (osjećate li dašak samoironije?), i kakva je svrha rasističkih propovjednika? Novac, Lou, Novac! Sve se vrti oko novca, a ti ga barem imaš, tako da znaš odgovor. Usput, pojedinci će zaključiti kako je pjesma pomalo bezrazložno razvučena na skoro šest minuta!

Zatvaranje ovog putovanja kroz realno/virtualni New York završava pomalo predvidljivo ali ne i patetično – Louovom posvetom čovjeku koji je vjerojatno najzaslužniji za kvantni skok u njegovoj karijeri. Dime Store Mystery, naravno, govori o Andyju Warholu, koji je, kako je već spomenuto, preminuo u veljači 1987. Stoga ne čudi gostovanje Moe Tucker, čiji pomalo pomaknuti ritam uz nervezne riffove violončela daje skladbi pomalo ambijentalnu notu.

Andy Warhol i Lou Reed, 1967.

Ukoliko se zanemari Louov isuviše osobni, no očekivani pristup, ovo je jedna od onih pjesmi u kojima do izražaja dolazi njegov pjesnički talent.

There’s a funeral tomorrow
at St. Patrick’s the bells will ring for you
Ah, what must you have been thinking
when you realized the time had come for you

I wish I hadn’t thrown away my time
on so much Human and so much less Divine
The end of the Last Temptation
The end of a Dime Store Mystery.

Gledajući sa skoro četvrtstoljetne distance, upravo ova pjesma oslobađa album od strogih i krutih stega kakve inače nameće jedno zatvoreno, konceptualno ostvarenje, i to iz jednostavnog razloga jer naznačuje element kontinuiteta u stvaralaštvu Lou Reeda, najavljujući pritom idući projekt, Songs for Drella, koji će uz suradnju Johna Calea, još jednog bivšeg člana Velvet Undergrounda biti objavljen početkom 1990.

Iako nominalno posvećen Andyju Warholu, ovaj produkt kolaboracije dvojice bivših ‘velvetovaca’, Lou Reeda i Johna Calea na neki način nastavlja pričati priču o jednom istovremeno užasnom i magičnom velegradu!

New York je definitivno priča o megalopolisu koji Loua progoni, fascinira i opsjeda još od ožujka 1942., kada je ugledao nebo Brooklyna, i koji je u konačnici glavni akter najvećeg broja pjesama iz ostatka njegova opusa. No, on je i krucijalni dokaz da pametno uporabljen, jednostavan i emotivan rock izričaj najčešće dominira nad brojnim izvještačenim glazbenim trendovima kakvih u osamdesetima, koje simbolički zatvara, nije nedostajalo.

Uostalom, Lou je jasno naznačio na poleđini albuma:

You can’t beat 2 guitars, bass and drums.

 U nekim situacijama drukčije jednostavno ne ide!

 

c)      The Pastels – Slow Summits

Nakon šesnaest godina napokon stiže novi album škotskih The Pastels, koji unatoč sumnjama i zlogukim predviđanjima nije podbacio.

Detaljnije na priloženom LINKU