THE PASTELS / SLOW SUMMITS

Izgleda da je 2013. godina neočekivanih i iznenađujućih povrataka. Na svojem je početku iznjedrila dva desetljeća očekivani m b v sastava My Bloody Valentine (upravo tako – od objave Lovelessa je prošlo više od dvadesetidvije godine), da bi pred sam nastup ljeta iz rukava izvukla još jedan predugo očekivani uradak, Slow Summits glasgovskih The Pastelsa.

Izgleda da je 2013. godina neočekivanih i iznenađujućih povrataka. Na svojem je početku iznjedrila dva desetljeća očekivani m b v sastava My Bloody Valentine (upravo tako – od objave Lovelessa je prošlo više od dvadesetidvije godine), da bi pred sam nastup ljeta iz rukava izvukla još jedan predugo očekivani uradak, Slow Summits glasgovskih The Pastelsa.

Predvođeni Stephenom McRobbiejem, The Pastels postoje još od 1981., i u početku ih je karakterizirao garažni pop punk zvuk donekle sličan minimalizmu Vaselinsa. No, tijekom razdoblja koje je proteklo do objave prvog albuma Up for a Bit With The Pastles (1987.) sastav polagano, mada nikad u potpunosti napušta polazne položaje u korist baladičnog, često i orkestriranog zvuka, mada će se sljednik Sittin’ Pretty (1989.) donekle vratiti punk korijenima. Trend se nastavlja i dolaskom Katrine Mitchell, koja će se vrlo brzo profilirati kao Stephenova desna ruka, drugi ključni autor u bendu. Vrijeme je to lo-fi eksperimenata, poigravanja sa zvukom kakvog prihvaća upravo stasajući prekooceanski Pavement, i što je posebice važno naglasiti, vrijeme suradnje sa Jad Fairom iz američkog sastava Half Japanese, sa kojim ostvaruju dva EP-ja: This Could be The Night (1991.) i No2 (1992.)

Albumi Mobile Safari (1995.) i Illumination (1997.) se donekle vraćaju mekšem i baladičnijem izrazu, dobrom dijelom zahvalujući gostima kao što su Dean Wareham (Luna, Galaxie 500) te Isobel Campbell (tada još članica Belle & Sebastian). No, ovaj drugi u nizu će ostati posljednji službeni album The Pastelsa kroz punih šesnaest godina – naravno, uz izuzetak Peel Sessiona odrađenih 1999., soundtracka za film The Last Great Wilderness, te kolaboracije sa japanskim Tenniscoatsima (Two Sunsets iz 2009.).

Tijekom tog ‘gapa’, sastav niti u kojem smislu nije mirovao, već jednostavno nije bilo izdavanja novih regularnih izdanja. Svejedno, taj je period pametno iskorišten za brušenje dragulja od kojih su satkane padine Slow Summita.

Unatoč nekim glasinama koje su spominjale rad u studijima Chicaga, Slow Summits je snimljen na domaćem terenu, u Glasgowu. Uz jezgru sastava koju i dalje predstavlja kreativni dvojac Stephen McRobbie i Katrina Mitchell, snimanju su pripomogli Norman Blake i Gerald Love iz Teenage Fancluba, te neki članovi izvorne postave Pastelsa poput Annabel Wright i Johna Hogartyja.

Ukoliko u gotovom proizvodu tražite teret proteklih šesnaest godina, nećete ga naći. Ovaj album ne odiše prazninom i nužnošću, kako bi neki mogli pretpostaviti, već poletom, svježinom i iznad svega magičnošću stvaranja i izvođenja perfektne pop pjesme, te je u konačnici ispunjen onom folk pastoralnošću koju su godinama manje ili više uspješno tražili njihovi sugrađani Belle & Sebastian. No, Slow Summitsu ne prijeti opasnost od rasplinjanja pošto je vješto uravnotežen, tako da predivne balade poput Kicking Leaves , After Image ili Secret Music žive u sasvršenom suživotu sa nešto ritmičkijim skladbama poput Come to the Dance ili Check my Heart. No, ostatak albuma je izbalansiran onim prepoznatljivim pastels-zvukom i Stephenovim vokalom. Summer Rain i Nite Time Made Us, primjerice, te posebno predivni naslovni instrumental.

Šesnaest godina… ali, isplatilo se čekati!

Vjeran Stojanac, 29.05.2013.