KLFM

Paisley Underground: Dream Syndicate & True West / The Smiths: No Reunion, only Rank!

Šetnja pacifičkom obalom započinje upravo njima i srodnim im imenom True West. A dezinformacija o eventualnom ponovnom okupljanju The Smithsa, koja je diljem svemrežja planula (i još brže demantirana) 26. travnja, dobro će poslužiti kao podsjetnik na jedan od njihovih posljednjih nastupa, onaj održan 23. listopada 1986. u Kilburnu te naknadno objavljen kao live album Rank!

The Dream Syndicate

Dream Syndicate je vjerojatno prvo ime koje će se nametnuti pri spominjaju pojma Paisley Underground, ne zato što su bili nekakvi, nedaj bože, predvodnici trenda ili njegovi utemeljitelji, već iz razloga što su jednostavno najpoznatije ime među brojnim sastavima koji su svoj proboj na losanđelesku glazbenu scenu izvršili ranih osamdesetih. Iza te zvučne kovanice (koju je, usput kazano, osmislio Michael Quercio iz srodnog sastava The Three O’Clock) se krije tek opis tada aktualnog trenda koji je sveprisutnom garažnom zvuku dodao nijanse lepršavosti folk rocka iz kasnih šezdesetih. Naravno, odmah se nameću pojmovi poput college rocka ili jangle popa, no ne treba previše filozofirati i komplicirati – svodi se na isto, a prevelikim zahvaćanjem u širinu se riskira pridobivanje nekih drugih imena koja baš i nemaju, bar ne nominalno, mnogo zajedničkog sa ovom scenom (REM, Thin White Rope, Giant Sandworms/Giant Sand i drugi). Pojedinci će, pak, ovaj (uvjetno rečeno) pravac vezivati uz neke određene sastave i pripadne autore poput Dave Robacka (The Rain Parade, Opal), spomenutog Quercia, Sida Griffina (The Long Ryders) ili Danny Stuarta (Green on Red), no u konačnici se sve svodi na isto: nema velike filozofije oko Paisley Undergrounda. Uostalom, bilo je pitanje vremena kada će se naslijeđe Byrdsa i Buffalo Springfielda revalorizirati na pravi način, a folk melodije, zvečeči gitarski zvuk i psihodelične harmonije su očito našli plodno tlo u tadašnjem kalifornijskom garažnom soundu. Zašto baš Paisley, te pogotovo ‘underground’? To je tek uspjela igra riječi povezana sa odavanjem počasti Velvetima: tih su dana Paisley uzorci bili prilično popularni u Los Angelesu. Zanimljivo, sastavi svrstavani u tu kategoriju su u pravilu odbacivali takav naziv, smatrajući da ih ograničava te strogo klasificira, gušeći kreativnost. Dream Syndicate, naravno, nisu izuzetak.

Steve Wynn

Korijeni Dream Syndicatea sežu u kasne sedamdesete, kada su Steve Wynn i Kendra Smith zajedno studirali na Sveučilištu u kalifornijskom gradiću Davisu (znakovito, iz Davisa je potekao još jedan sastav koji je obilježio kalifornijsku scenu osamdesetih – Thin White Rope), te zajedno sa budućim gitaristom i pjevačem True Westa, Russom Tolmano i Gavinom Blairom (da, tzv. Paisley scena je bila prilično isprepletena) svirali u lokalnom sastavu Suspects. Wynn (a uskoro za njim i Kendra) uskoro seli u istinsko žarište tadašnjih glazbenih strujanja, Los Angeles gdje se zapošljava u jednoj od mnogobrojnih prodavaonica ploča i glazbene opreme. Kako sam tvrdi, rane su osamdesete diktirale usitinu pakleni tempo, i tek su mu neskriveni entuzijazam i optimizam pomogli da prebrodi te dane bez sna. Snimanje prvog albuma samo je pojačalo neizdrživi ritam koji se pretvorio u trku između radnog mjesta, studija, prostorije za vježbanje i povremenih koncertiranja sastava koji je u međuvremenu kršten imenom The Dream Syndicate (kao homage istoimenom eksperimentalnom glazbenom projektu La Monte Younga, Johna Calea, Tonyja Conrada i drugih glazbenika sa njujorške alternativne scene šezdesetih). No, kada su tijekom 1982. danje svjetlo ugledali EP nazvan po imenu sastava, te nekoliko mjeseci kasnije i album Days of Wine and Roses, sumnjama više nije bilo mjesta, a sav se uloženi trud pokazao itekako isplaćenim! Rijetko usaglašena kritika i publika su ovoga puta podjelili oduševljenje ostvarenjem koje je svojim velvetofoničnim pristupom čak pomalo odskakalo od formirajućeg gradskog zvuka, a album se, unatoč određenim specifičnostima danas smatra egzemplarom pa i manifestom Paisley zvuka – možda i pretjerano, jer ne treba zaboraviti da je konkurencija u to doba bila poprilično jaka. Uostalom, sezona 1982/83. je iznjedrila i nastupne EP i LP-jeve Green on Red, The Long Ryders, The Three O’Clock i drugih! Medicine Show (1984.) prividno nastavlja putevima prvijenca, no detalnjim se preslušavanjem uočava otklon ka folk i roots rocku. U kojoj je mjeri to posljedica Wynnove tadašnje suradnje sa Dannyjem Stuartom iz Green on Red, najbolje govori njihov zajednički album Danny and Dusty: The Lost Weekend (kojemu su svoj obol dali i članovi The Long Rydersa), no promjene u zvuku se mogu promatrati i kao posljedica fluktuacije članstva Dream Syndicatea u tim za sastav turbulentnim vremenima. Primjerice, Kendra Smith, koja je uz Wynna tada bila jedini izvorni član, napušta sastav te sa Dave Robackom iz The Rain Parade pokreće nešto ambijentalniji projekt Opal, koji se može promatrati kao preteča The Mazzy Stara (Kendru Smith uskoro zamjenjuje Hope Sandoval). Steve Wynn Uspješna turneja održana po snimanju Medicine Showa rezultira prvim koncertnim zapisom Dream Syndicatea, This is not the New Dream Syndicate Album……Live!, no do idućeg će studijskog ostvarenja Steve Wynna i društva trebati pričekati do 1986. Ipak, s razlogom – Out of the Grey se pokazao kao izvrstan kompromis između psihodeličnosti nastupnog albuma te introspektivnog folk obrasca primjenjenog na drugom, upotpunjen sa primjetnim utjecajima stasajućeg desert-rock trenda pa i britanskog post punka. Nažalost, fanovi su ga očito smatrali početkom silazne putanje Dream Syndicatea, a to uvjerenje nije promjenio ni odličan Ghost Stories (1988.), na kojemu Wynn već karakterističan zvuk sastava provlači kroz slojeve efekata i feedbacka, ne riskirajući nekakav rasplinuti učinak – naprotiv, ovo je vrlo koherentan i konzistentan album sa neosporivim hit potencijalom, a samo je izbjegavanje nekoć učestalih podužih skladbi (Days of Wine and Roses, Halloween, Medicine Show, John Coltrane Stereo Blues i dr.) dodatno doprinjelo njegovoj radiofoničnosti. U svakom slučaju, bio je to dostojan oproštaj od jednog značajnog sastava – iduće godine se Dream Syndicate dogovorno razilaze. Uostalom, većina Paisley sastava nije dočekala devedesete, no neke zasluge im se jednostavno ne mogu zanemariti: uz Uncle Tupelo i njihov No Depression hibrid folka i garažnog punka, pa i isčašeni pustinjski zvuk Giant Sanda, upravo su oni odgovorni za eskalaciju ‘povratka korijenima’ koja će uslijediti tek koju godinu potom!

The Smiths – glasine oko reuniona

Da, 26. će se travanj kataklizmičke 2012. vjerojatno pamtiti kao dan kada je procurila, te za svega nekoliko sati demantirana vijest o mogućem ponovnom okupljanju dragih nam The Smithsa, navodno za potrebe misteriozne jesenje turneje.

Krenulo je u ranim jutarnjim satima, kada je stranica http://music-news.com objavila vijest o navodnim pregovorima dvije ključne osobe nekadašnjih Smithsa, Johnnyja Marra i Morrisseyja. No, već oko 15 sati po srednjeeuropskom vremenu Marr na svojem facebook profilu negira ikakvu mogućnost reuniona:

Glasine o ponovnom okupljanju Smithsa su neistinite. To se jednostavno ne zbiva!

Koji sat ranije je takve glasine opovrgao i bubnjar Mike Joyce, tijekom gostovanja na internet radio postaji Beatwolf:

Kad sam jutros načuo takve vijesti, bio sam iznenađen, možda bolje reći šokiran. Od toga, bar koliko znam, nema ništa!

Ostaje nam još protumačiti Marrov tweet, lansiran također tog čudnovatog 26. travnja oko podneva (1215 h po Greenwichu):

Hey Everybody !! Amazing news !….My amp is fixed ! Johnny.

Koga briga za njegov amplifier?! Skretanje vode na nebitan mlin? Moguće. Znakovito da se u čitavoj toj situaciji još uvijek nije oglasio nekima karizmatični Morrissey, što opet otvara mogućnosti novih tumačenja čitave priče. Možda se pokaže kako prodaja prije nekoliko mjeseci objavljenog boxseta i ne ide najbolje, pa treba doliti ulje na vatru, čisto onako zbog malo više dima.  Nebitno. U isčekivanju novih vijesti preostaje mogućnost druženja sa ovim kultnim i izvanredno utjecajnim sastavom. I tu ćemo mogućnost iskoristiti, uz sazvučja albuma The Rank, koncertnog zapisa jednog od posljednjih nastupa Smithsa, održanog 23. listopada 1986. u dvorani National u londonskom Kilburnu.

PS. Naravno, štovana gospoda sa http://music-news.com su očito shvatila kako iznošenje neprovjerenih informacija škodi njihovu mediju, pa su sa danom zakašnjenja dodali tek vidljivu crtu sa demantijem, smjestivši je na samom kraju članka kojemu su i dalje ostavili bombastičan naslov The Smiths to reform. Evo te dopisane linije:

Update: Since we published this article earlier today, denial of this reformation has been rife.

Sve u svemu, štovatelji najproduktivnije europske glazbene scene (naravno, one sa područja konurbacije Salford/Manchester) neće ostati uskraćeni za spektakle takvog tipa, pošto su još protekle jeseni The Stone Roses najavili nekoliko lokalnih nastupa planiranih, kako izgleda zasad, za početak ljeta, a u daljnjim se terminima predviđaju još neka gostovanja po festivalima diljem Europe. No, o tom one album wonderu nema smisla, uz dužno poštovanje, previše trošiti riječi – ukoliko njihov koncertni second coming bude na razini kvalitete i sveukupnog dojma istoimenog albuma iz 1994., onda kvragu sve!