KLFM

Steve Wynn

Na toj vječno uzburkanoj američkoj glazbenoj sceni, posebno u okviru onog njezinog segmenta nametnutog pod pomalo ishitrenom kulturološkom sintagmom ‘americana’, imena se rađaju, dosežu svoje vrhunce, padaju u zaborav, iznova se izdižu poput mitskog Feniksa, još jednom riskiraju da ih otplave naleti Letinih brzaca, tonu, izranjaju na površinu, zatim potonu za vječnost i tako dalje.

Ipak, pojedini su autori stalno prisutni. Ne u nekom nametljivom stilu, već prije samozatajno, kao da tijek događaja promatraju iz prikrajka, pa u određenom trenutku bljesnu s nekim izvrsnim ostvarenjem nakon čega se ponovo pritaje i čekaju… Nije riječ tek o nekoliko pojedinaca već o brojnoj vojsci kvalitetnih glazbenih stvaratelja koji se mogu zvati Howe Gelb, Mark Kozelek, Ry Cooder, Jay Farrar, Guy Clark ili kako već ne.

No, nepobitno da je je Steve Wynn upravo jedan od takvih!

Početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, dok globalni tokovi nameću različite vizure uskrsnuća taman pokopanog punka (europski New Wave, njujorška No Wave scena, pa i sveamerički trendovi college rocka i hardcorea), na losanđeleskoj se sceni zbiva nešto specifično. Lokalni sastavi (plus neki arizonski) biraju drugačiji pristup, i svoj postpunkerski, garažni zvuk boje nijansama progresivnog folka kasnih šezdesetih, primarno naslijeđem The Byrdsa, Grama Parsonsa i Buffalo Springfielda. Ovaj će specifični amalgam uskoro postati poznat pod nazivom Paisley Underground (ime je vješta referenca na revoluciju koju je petnaestak godina ranije u New Yorku izazvao originalni pristup Velvet Undergrounda, uz male igre detaljima – mekoća baršuna je zamjenjena slikovitišću hipijevskih ‘paisley’ motiva’).

Spomenuti je trend kroz nekoliko idućih godina okupio uistinu šaroliku grupaciju sastava: Green on Red, True West, The Three O’Clock, The Long Ryders, Blood Oranges, Game Theory, The Bangles, Rainy Day, Thin White Rope i druge, no zbog su određenih razloga – najvjerojatnije po pitanju kronologije i popularnosti – upravo The Dream Syndicate smatrani njegovim rodonačelnicima.

Korijeni Dream Syndicatea sežu u kasne sedamdesete, kada su Steve Wynn i Kendra Smith zajedno studirali na Sveučilištu u kalifornijskom gradiću Davisu (znakovito, iz Davisa su potekla još dva sastava koja su obilježila kalifornijsku scenu osamdesetih – Thin White Rope i True West), te zajedno sa budućim gitaristom i pjevačem True Westa, Russom Tolmano i Gavinom Blairom (da, tzv. Paisley scena je bila prilično isprepletena) svirali u lokalnom sastavu Suspects. Wynn (a uskoro za njim i Kendra) uskoro seli u istinsko žarište tadašnjih glazbenih strujanja, Los Angeles gdje se zapošljava u jednoj od mnogobrojnih prodavaonica ploča i glazbene opreme. Kako sam tvrdi, rane su osamdesete diktirale usitinu pakleni tempo, i tek su mu neskriveni entuzijazam i optimizam pomogli da prebrodi te dane bez sna. Snimanje prvog albuma samo je pojačalo neizdrživi ritam koji se pretvorio u trku između radnog mjesta, studija, prostorije za vježbanje i povremenih koncertiranja sastava koji je u međuvremenu kršten imenom The Dream Syndicate (opet se nameće pitanje o razlogu takvog izbora, no zanemarite ga).

No, kada su tijekom 1982. danje svjetlo ugledali EP nazvan po imenu sastava, te nekoliko mjeseci kasnije i album Days of Wine and Roses, sumnjama više nije bilo mjesta, a sav se uloženi trud pokazao itekako isplaćenim! Rijetko usaglašena kritika i publika su ovoga puta podjelili oduševljenje ostvarenjem koje je svojim velvetofoničnim pristupom čak pomalo odskakalo od formirajućeg gradskog zvuka, a album se, unatoč određenim specifičnostima danas smatra egzemplarom pa i manifestom Paisley zvuka – možda i pretjerano, jer ne treba zaboraviti da je konkurencija u to doba bila poprilično jaka. Uostalom, sezona 1982/83. je iznjedrila i nastupne EP i LP-jeve Green on Red, The Long Ryders, Blood Oranges, The Three O’Clock i drugih!

Medicine Show (1984.) prividno nastavlja putevima prvijenca, no detalnjim se preslušavanjem uočava otklon ka folk i roots rocku. U kojoj je mjeri to posljedica Wynnove tadašnje suradnje sa Dannyjem Stuartom iz Green on Red, najbolje govori njihov zajednički album Danny and Dusty: The Lost Weekend (kojemu su svoj obol dali i članovi The Long Rydersa), no promjene u zvuku se mogu promatrati i kao posljedica fluktuacije članstva Dream Syndicatea u tim za sastav turbulentnim vremenima. Primjerice, Kendra Smith, koja je uz Wynna tada bila jedini izvorni član, napušta sastav te sa Dave Robackom iz The Rain Parade pokreće nešto ambijentalniji projekt Opal, koji se može promatrati kao preteča The Mazzy Stara (Kendru Smith uskoro zamjenjuje Hope Sandoval).

Uspješna turneja održana po snimanju Medicine Showa rezultira prvim koncertnim zapisom Dream Syndicatea, This is not the New Dream Syndicate Album……Live!, no do idućeg će studijskog ostvarenja Steve Wynna i društva trebati pričekati do 1986. Ipak, s razlogom – Out of the Grey se pokazao kao izvrstan kompromis između psihodeličnosti nastupnog albuma te introspektivnog folk obrasca primjenjenog na drugom, upotpunjen sa primjetnim utjecajima stasajućeg desert-rock trenda pa i britanskog post punka. Nažalost, fanovi su ga očito smatrali početkom silazne putanje Dream Syndicatea, a to uvjerenje nije promjenio ni odličan Ghost Stories (1988.), na kojemu Wynn već karakterističan zvuk sastava provlači kroz slojeve efekata i feedbacka, ne riskirajući nekakav rasplinuti učinak – naprotiv, ovo je vrlo koherentan i konzistentan album sa neosporivim hit potencijalom, a samo je izbjegavanje nekoć učestalih podužih skladbi (Days of Wine and Roses, Halloween, Medicine Show, John Coltrane Stereo Blues i dr.) dodatno doprinjelo njegovoj radiofoničnosti. U svakom slučaju, bio je to dostojan oproštaj od jednog značajnog sastava – iduće godine se Dream Syndicate dogovorno razilaze. Uostalom, većina Paisley sastava nije dočekala devedesete, no neke zasluge im se jednostavno ne mogu zanemariti: uz Uncle Tupelo i njihov No Depression hibrid folka i garažnog punka, pa i isčašeni pustinjski zvuk Giant Sanda, upravo su oni odgovorni za eskalaciju ‘povratka korijenima’ koja će uslijediti tek koju godinu potom!

Steve Wynn je nastavio s samostalnom karijerom, snimajući albume koji po kvaliteti bliski ostvarenjima The Dream Syndicatea, a sadržajno tek donekle odskaču od poznatog predloška. Naime, Wynn je donekle proširio svoj prepoznatljiv izričaj, no zadržao je sve bitne karakteristike prisutne kod matičnog benda. Prvi solo projekt jest Kerozene Man iz 1990., relativno blijedo ostvarenje čije nedostatke treba tražiti u autorovu nesnalaženju u apsolutnoj slobodi kakvu je u biti i tražio (The Dream Syndicate su se u stvari razlišli po njegovu prijedlogu). No, iduća dva slbuma vraćaju izgubljene pozicije, a Melting in the Dark iz 1996. naprosto briljira. U sam vrh njegovih uradaka spada i Here Come the Miracles iz 2001., koji je posudio ime njegovom budućem pratećem sastavu The Miracle 3, s kojim djeluje od 2003.

Ipak, individualcu poput Wynna nije potreban striktni prateći sastav, pa će 2010. raskinuti suradnju s Miracle 3, te se posvetiti nekim drugim projektima. Još godine 2008. snima relativno dobar u potpunosti samostalni album Crossing Dragon Bridge.  Otprilike u isto vrijeme ostvaruje još dvije suradnje – obnavlja ‘two men band’ Danny & Dusty s Dan Stuartom, te sudjeluje u Basseball Projectu, nekkoj vrsti super grupe (uz Petera Bucka i  Scotta McCaugheyja). Zasad posljednji Wynnov samostalni album jest ovogodišnji Solo! Electric Vol 1, koji se može promatrati i kao autorov povratak nakon višegodišnje kreativne stanke.

Wynn je očigledno pronašao najbolji način za izražavanje vlastitih ideja, i kroz ova dva desetljeća od razlaza The Dream Syndicatea to radi i više nego dobro. Stoga od njihovog reuniona (turneje održane 2012. i 2013.) ne treba očekivati više od kvalitetnih živih nastupa. Na kraju krajeva, osamdesetih su kao sastav rekli sve ono što su trebali, pokrenuvši jedan nezaustavljivi val čiji se učinak i dan danas očituje u američkoj alternativnoj glazbi. Uostalom, ista je izgrađena na solidnim temeljima (The Byrds, Buffalo Springfield, Crazy Horse, The Velvet Underground) koji će u kombinacijama s novijim strujanjima – kao što je ranih osamdesetih bio garažni punk – i dalje diktirati progresivne rock trendove novog kontinenta.