U vrijeme svoje tragične izolacije od ostatka svijeta, Berlin je kao čudesni svjetionik u svoja njedra privlačio emigrante iz međunarodnog glazbenog polusvijeta. Padom zida i ujedinjenjem Njemačke nestaje ta snovidna atmosfera suvremenog Babilona, no nešto ipak ostaje – zvučna zabilješka – klangschrift jednog predapokaliptičnog razdoblja.
Berlin kao raskrižje puteva međunarodne glazbene emigracije (1961. – 1992.)
U vrijeme svoje tragične izolacije od ostatka svijeta, Berlin je kao čudesni svjetionik u svoja njedra privlačio emigrante iz međunarodnog glazbenog polusvijeta. Padom zida i ujedinjenjem Njemačke nestaje ta snovidna atmosfera suvremenog Babilona, no nešto ipak ostaje – zvučna zabilješka/klangschrift jednog predapokaliptičnog razdoblja.
Prije zamalo šezdeset godina, 13. kolovoza 1961., ruske su snage započele s fizičkim odjeljivanjem njihove okupacijske zone od ostatka grada koji je već prije nekoliko godina spajanjem američkog, britanskog i francuskog sektora postao jedinstvena cjelina, Zapadni Berlin. Činjenica da su se izvorno sva četiri područja pod međunarodnom paskom nalazila okružena teritorijem Demokratske Republike Njemačke, uz nedostatak kopnenog koridora koji bi ih povezivao sa zapadom, dovela je novoformirani megalopolis u nezavidnu situaciju. Zapadni je Berlin od ljeta 1948. pa do proljeća 1949. trpio posljedice stroge izolacije koje su donekle ublažavane uvođenjem čuvenog airlift programa, odnosno svakodnevnom dostavom hrane, lijekova i goriva u zračnu luku Tempelhof. Ipak, tih je godina grad barem prividno sačinjavao cjelinu sa svojim socijalističkim istočnim dijelom. Unatoč učestalim patrolama te isprekidanoj bodljikavoj žici duž linije razgraničenja, postojale su ‘meke točke’ koje su uz nešto opreza omogućavale prijelaz stanovništva i razmjenu dobara. No, te je crne kolovoške nedjelje mračni um ruskih okupatora i domaćih komunista kroz samo jednu noć upotpunio dotad protočnu žičanu ogradu te odmah krenuo s izgradnjom betonskog zida koji će u konačnici biti visok tri metra i dug čak 155 kilometara! Zanimljivo, u vremenu izgradnje zida već je više od dvanaest godina bio omogućen nesmetani protok ljudstva, robe i energenata između tri saveznička sektora i zapada Njemačke. Pravi cilj zida nije bila nova izolacija zapadnog Berlina, već spriječavanje sve učestalijih prebjega iz ‘socijalističkog raja’ u taj dio grada.
Pomalo apsurdno, zapadnom je Berlinu upravo novostečena stigma podijeljenog grada pružila dodatni šarm, simboliku usamljenog otoka svjetla i života unutar mrtve močvare siromaštva, straha i diktature. A ta je močvara, kako se slikovito izrazio nobelovac Günter Grass; poslije krvavih dvanaest godina nacističkog terora istočnim Nijemcima ponudila tek drukčiji vid sličnog fašističkog zla, realnog socijalizma. S najviših katova serijski štancanih monolitnih stambenih novogradnji koje su u pravilu bivale bez grijanja te s dosljedno pokvarenim liftovima i obročnim isporukama električne energije, građani istočnog Berlina mogli su promatrati neonske reklame i kontinuiranu vrevu ‘izrabljivačkog kapitalističkog Babilona’ tek koji kilometar zapadnije od njihovih depresivnih i hladnih krletki. A i sam čeznutljiv pogled prema svjetlostima Charlottenburga, Weddinga ili Kreuzberga riskirao je potpadanje pod nemilosrdnu ledenu stegu tajne državne policije STASI. Orwellove su se pretpostavke o užasima koje može donijeti oligarhijski kolektivizam na najgori mogući način realizirale u istočnim dijelovima nekad jedinstvenog središta europske kulture, znanosti i umjetnosti.
Srećom je apadni Berlin unatoč svim navedenim problemima vremenom vratio dobar dio povijesnog šarma. Iako na prvi pogled zvuči ironično, njegovo je ograđivanje trometarskom betonskom monstruoznošću doprinijelo brzoj transformaciji u svjetsku kulturnu i umjetničku meku. Što zbog specifičnog sindroma ‘otoka’, što zbog grčevite borbe vlastitih građana za zadržavanjem statusa Kulturmittelpunkta, taj će velegrad kojeg okruženje i fizičko razdvajanje nije uništilo već na neki način oplemenilo narednih desetljeća predstavljati svojevrsni svjetionik koji privlači zabludjele i dezorijentirane jedinke skrenule s vlastitog kreativnog puta, i pritom im ubrizgava osobni impuls te im tako vraća izgubljenu inspiraciju i energiju.
Magnetizam najvećeg i namnogoljudnijeg njemačkog grada privukao je i neka bitna imena rock scene koja je stasavala usporedno s porastom inteziteta njegove izolacije. Iako šezdesete neće doprinijeti bitnim korelacijama između ovog grada i međunarodnih r’n’r desperadosa, sedamdesete itekako hoće, u prvom redu zbog svepristune depresije, neizbježne nakon urušavanja lažnih sixties ideala. Stoga i nije čudno što je jedan od prvih jurišnika na Potemkinova sela hipijevskih barikada, njujorški pjesnik, kantautor i urbani kronolog Lou Reed izabrao upravo Berlin (njegov zapadni dio, podrazumijeva se) kao poprište realizacije jednog od najmračnijih konceptualnih albuma ikad – ploče nazvane jednostavno Berlin. Istini na volju, ovaj projekt nije realiziran u tom gradu već je tijekom zime i proljeća 1973. sniman u Londonu. No, Lou je prethodno posjetio napola rasječeni megalopolis, čime je zaokružio te u kreativnu formu transformirao frustraciju dugu više od sedam godina – vlastitu neuspjelu ljubavnu vezu s bivšom kolegicom Nico, rođenjem Berlinčankom. U Louovoj se viziji njujorški put uništenja kojim kroče dvije Warholovim čarobnim štapićem blagoslovljene zvijezde Velvet Undergrounda pretvara u berlinsku agoniju Amerikanca Jima i njegove ljubavnice, Njemice Caroline. Za one s ušima na dupetu – veza Lou Reeda i grada Berlina počiva tek na jednom posjetu u okviru europske turneje, no taj je kratki boravak u ograđenoj zoni postao katalizator koji će svega tri godine poslije pokrenuti neizbježnu lavinu događaja. A za to nju zaslužan čovjek koji se od samog početka glazbene karijere zlatnim slovima upisao u knjigu Reedovih štovatelja, Londončanin David Bowie.
U prvoj je polovici sedamdesetih taj kameleon suvremene glazbe uz relativan vrhunac slave prolazio kroz seriju metamorfoza koje se nisu odnosile samo na glazbene stilove, u pravilu mijenjane po izlasku odredenog albuma, već i na osobnost njega kao izvodača. Legendarni Ziggy ‘umire’ na ‘oproštajnom’ nastupu, 3. srpnja 1973. u Hammersmith Odeonu, no tada je već na velika vrata uveden lik Alladina. Ni njemu nije bio suđen dug život pošto se Bowie na idućem albumu Diamond Dogs inkarnira u takoder jednokratnog Halloween Jacka. Logičnim slijedom, ni Thin White Duke, autorov avatar u doba albuma Station to Station, nije trebao biti figura za vječnost – zaboravljen je po završetku pripadne turneje, kada se David na neko vrijeme povukao i posvetio svojim mislima o tome kako nastaviti karijeru. Jedno je bilo sigurno – promjene imagea vezane uz varijacije glazbenih stilova nisu bile najsretnije rješenje. Očito je trebalo više poraditi na svojoj kreativnosti, pronaći način koji će idejama omogućiti nesmetanu realizaciju, a ne se dovijeka izvlačiti na situaciju kakvu je nametalo glam rock naslijeđe, dakle na scensko blještavilo fiktivnih likova u vječnoj borbi sa samim sobom.
Rješenje je pronađeno u promjeni lokacije – iz multikulturalnog i otvorenog Londona, Bowie se krajem 1975. seli u Berlin. Atmosfera bivšeg europskog kulturnog središta u tom je razdoblju tek dio bolje prošlosti; grad je podijeljen zidom, a hladnoratovska paranoja doslovce izbija iz svakog kutka. No, njemu je takav ambijent donio prijeko potrebno smirenje te punjenje kreativnih baterija – uglavnom dovoljno da glazbeni materijal nastao za tog perioda bude specifično obojen, i takav će se pristup očitovati na iduća tri albuma. Naziv Berlinska trilogija, koji referira na niz Low – Heroes – Lodger, možda i nije najsretnije odabrano ime pošto samo prva dva čine uistinu kompaktnu cjelinu, no kao takav se uvriježio i nema ga potrebe mijenjati. Prvi u nizu, Low, već samim imenom sugerira na tadašnje Bowieovo duševno stanje, dok u tehničkom smislu postavlja standarde koji će na idućem albumu Heroes takav modus operandi dovesti do savršenstva. Praktički, ‘A’ strana je sastavljena od kraćih kompozicija koje samo na momente predstavljaju bitniji odmak od klasičnog Bowiea, dok druga polovica albuma nudi niz relativno dužih instrumentalnih i poprilično eksperimentalnih skladbi. Također, izbor suradnika među kojima se uz već uvriježenog Tonyja Viscontija ističu Brian Eno i Robert Fripp jamstvo je Bowieovog uplovljavanja u progresivne vode. Kad se sve sabere, albumi Low i Heroes, a dobrim dijelom i Lodger na najbolji način sublimiraju uparenu ostavštinu njemačkog krautrocka i britanskog glama, te tako postavljaju platformu na kojoj će se graditi pop zvuk osamdesetih. Heroes je u svakom slučaju izrazito berlinski album, ne samo zbog mjesta realizacije već i zbog tematike kojom je protkan. Pojedine skladbe već samim naslovom referiraju na zemljopisne odrednice njemačkog metropolisa (primjerice, Neukölln), dok je, opisujući nastanak naslovne pjesme, Bowie iznio zanimljivu priču:
Šetao sam se uz Zid u blizini Potsdamerplatza, te zapazio djevojku i dečka, dvoje teenagera od otprilike sedamnaest godina kako se ljube u sjeni tog zida. Zapitao sam se; ‘pa kvragu, jesu li mogli naći neko bolje mjesto u cijelom jebenom gradu?’
PS bijahu to producent Toni Visconty i jedna od pratećih pjevačica, Antonia Maas… nikakvi teenageri i Bowie je to znao, ali ovako se bolje uklapalo u kaos razderanog grada…
Ukratko, maknuvši se iz fokusa javnosti te uz svesrdnu pomoć kvalitetnih suradnika, Bowie je stvorio trilogiju za pamćenje koja mu je, pored ostalog omogućila da razmisli o nastavku karijere i da se početkom osamdesetih vrati u punom sjaju, snimivši ultimativni album za nadolazeće desetljeće – Scary Monsters and Supercreeps.
Nedvojbeno je da je njegova berlinska epizoda potaknuta upravo Lou Reedovim postavljanjem scene nekoliko godina ranije, no na istoj se liniji može promatrati i Iggy Popov veliki povratak u drugoj polovici sedamdesetih. Ta je zvijezda američkog protopunka sredinom desetljeća raspustila svoj matični sastav The Stooges, istovremeno se sve više i više uvlačeći u nerazmrsivo klupko heroina i alkohola. Ruku spasa mu je pružio stari prijatelj Bowie, nagovorivši ga na preseljenje u zapadni Berlin te ponudivši svoje usluge pri realizaciji novog glazbenog materijala. Tako će Iggy Pop kroz svoje dvije berlinske godine (1977. – 1978.) snimiti dva odlična albuma, The Idiot i Lust For Life, izvući se iz mreže ovisnosti te se u konačnici vratiti u Sjedinjene Države kao renomirani autor jake volje i nezadrživog potencijala.
Otprilike u to vrijeme (a bilo je to doba ekspanzije punka), u australskom se Melbourneu ustoličuju dva bliska i članstvom povezana sastava koji na specifičan način sintetiziraju blues naslijeđe s novim zvukom. Imenom to su Crime and the City Solution, predvođeni karizmatičnim Simonom Bonneyjem, te Boys Next Door koji će uskoro promijeniti ime u The Birthday Party. Shvativši kako australska scena i pripadno tržište baš i ne pružaju neke basnoslovne mogućnosti, članovi The Birthday Partyja potpisuju ugovor s kultnom britanskom nezavisnom kućom 4AD, te preseljavaju u London, što za posljedicu ima i skorašnju relokaciju Crime and the City Solutiona. No, britanska je prijestolnica bila tek usputna postaja. Sudeći po podacima koje Nick Cave navodi u eseju priloženom u svojoj zbirci tekstova King Ink, jedan je slučajni susret u neimenovanom nizozemskom hotelu odgovoran za zbližavanje njegovog tadašnjeg sastava s članovima berlinskog eksperimentalno-progresivnog post punk sastava Einstürzende Neubauten. Posljedice spomenutog događaja su bile dalekosežne ne samo za navedene glazbenike, već i za zvuk definiran u osamdesetima. Nick Cave će nedugo potom raspustiti The Birthday Party te se preseliti u Berlin gdje će uz podršku Blixe Bargelda, spiritus movensa Neubautena, bivšeg bas gitarista manchesterskog post punk benda Magazine, Barry Adamsona te nezaobilaznog Micka Harveyja formirati prvu inkarnaciju The Bad Seedsa.
Crime and the City Solution će svoje utočište također potražiti u Berlinu. Štoviše, za razliku od The Bad Seedsa koji će gonjeni Caveovim avanturističkim duhom od 1987. stalno mijenjati uporišta svojeg djelovanja, Bonneyjev će se bend skrasiti u podijeljenom gradu te savršeno upiti njegov melankolični fluid. Prva će inkarnacija Crime and the City Solutiona tako brojati Simona Bonneyja, Micka Harveyja, bivšeg gitarista Birthday Partyja, Rowlanda S. Howarda, njegova brata Harryja te individuu skrivenu pod imenom Epic Soundtracks (iza tog pseudonima se krije Kevin Paul Godfrey, bivši bubnjar sastava Swell Maps iz Solihulla). Nesrećom ili možda srećom, ovaj će sastav nakon prvog dugosvirajućeg projekta (The Room of Lights, 1986.) temeljito izmijeniti članstvo. Iz izvorne će postave ostati samo Bonney i Harvey, no novi će poticaj dati imena poput Chrisla Haasa iz DAF-a, Thomasa Sterna, gitarista Neubautena Alexa Hackea, te violinistice Browyn Adams, buduće Bonneyjeve supruge. Kad već spominjemo Browyn, bilo bi nepravedno zapostaviti njenog brata Bruna Adamsa koji je u drugoj polovici osamdesetih predvodio još jedan imigrantski sastav baziran u Berlinu, Once Upon a Time. Njihovo će remek djelo, pjesma Planetarium biti naknadno obrađena od strane Micka Harveyja na albumu One Man’s Treasure iz 2005. Nažalost, mišljenja o danas pokojnom Brunu su podijeljena:
He was not special, nor gifted. I dealt with him personally before he left for Europe in the 80s. He was racist, bigoted, self-righteous and a prick. Just like Chris Hughes. The reason they didn’t succeed in Australia, Melbourne, is because they held everyone above and below them in contempt, except of their Melbourne Uni priviledged rich arsehole friends. They thought they could make it in Europe and they failed there too. Karma always catches up on everybody. He was just another redneck.
/anonimni obožavatelj/
Nesumnjivo je iskonski i poprilično neartikulirani ‘industrijski’ izričaj Einstürzende Neubautena znatno utjecao na varijacije u zvuku kako Crime and the City Solutiona, tako i The Birthday Partyja (odnosno njihovih nasljednika, The Bad Seedsa), no taj je odnos izazvao i povratnu spregu. Od sredine osamdesetih nadalje, Blixa Bargeld će polagano napuštati (iako nikad ne u cijelosti) prvotni koncept skladanja pjesama na industrijskim otpacima zapadnog potrošačkog društva te se približiti klasičnijim obrascima, pa i ponekad uploviti u komercijalne luke čiste pop forme. Uvjetno kazano, molim!
Kada je početkom 1985. kultni redatelj Wim Wenders uz pomoć suradnika na scenariju, književnika Petera Handkea (je, onaj Slovenac nobelovac), definirao radnju svojeg filma Der Himmel Über Berlin (The Wings of Desire), dirljivu priču o dva nevidljiva anđela koji paze na građane Berlina, i od kojih će jedan zbog ljubavi prema cirkuskoj artistkinji žrtvovati besmrtnost u zamjenu za utjelovljenje u smrtnoj mesnatoj formi homo sapiensa, glazbeni je izbor bio više nego očit. Tijekom svojih lutanja podijeljenim gradom, bivši će anđeo Damiel (u majstorskoj interpretaciji Bruna Ganza) posjetiti koncert na kojemu nastupaju upravo Crime and the City Solution (pjesma Six Bells Chime) i Nick Cave and the Bad Seeds (The Carny i From Here to Eternity).
“Neću spominjati tu djevojku!”….
I start to cry, I start to cry
Oh, I hear her walkin’
Walkin’ barefoot cross the floor-boards
All through this lonesome night
And I hear her crying too
Hot-tears come splashin’ on down
Leaking through the cracks
Down upon my face
I catch ’em in my mouth
Konac osamdesetih je donio tračak nade za podijeljeni grad. Još je 1987., prigodom obilježavanja 750-te obljetnice Berlina, američki predsjednik Ronald Reagan izgovorio čuvene riječi:
We welcome change and openness; for we believe that freedom and security go together, that the advance of human liberty can only strengthen the cause of world peace. There is one sign the Soviets can make that would be unmistakable, that would advance dramatically the cause of freedom and peace. General Secretary Gorbachev, if you seek peace, if you seek prosperity for the Soviet Union and eastern Europe, if you seek liberalization, come here to this gate. Mr. Gorbachev, open this gate. Mr. Gorbachev, tear down this wall!
Nije trebalo dugo čekati – globalna je geopolitička situacija ukazivala na neminovne promjene. Reaganovi planovi o smanjenju nuklearnog arsenala (pomalo neočekivani nakon forsiranja koncepta ‘Ratova zvijezda’, odnosno izmještanja strateških bojevih glava na satelite u Zemljinoj atmosferi), kao i od Gorbačova pokrenuti reformski programi poznati kao Perestrojka i Glasnost vrlo brzo počinju donositi prve plodove. Totalitarni režimi u istočnoj Europi padaju jedan za drugim kao zrele kruške, željezna zavjesa se urušava, i postaje pitanje dana kada će građani Berlina zatražiti svoj dio kolača. To se ne posve neočekivano i dogodilo u noći s 9. na 10. studeni 1989. Rijeke ljudi su se još u ranim večernjim satima počele slijevati k Brandenburškim vratima i svima je postalo jasno da je rušenje više od tri desetljeća stare barijere pitanje ne dana, već minuta. Istočnonjemačke vlasti nisu imale izbora – još je iste noći otvoreno nekoliko prijelaza, uključujući i čuveni checkpoint Charlie kod Brandenburških vrata, a do kraja godine je ostvaren posve slobodan promet građana i robe između zapadnih i istočnih dijelova nekoć podijeljene urbane cjeline.
Službeno je rušenje započeto sredinom lipnja 1990., mada više i nije ostalo mnogo toga za srušiti – građani su uzeli pravdu u svoje ruke a 21. srpnja je na Potsdamerplatzu održan već čuveni koncert Rogera Watersa, gdje je bivši spiritus movens Pink Floyda uz podršku većeg broja eminentnih glazbenika (Scorpions, Bryan Adams, Marriane Faithful, Cindy Lauper, Sinead O’Connor, Rick Danko i Garth Hudson iz The Banda, Joni Mitchell, Thomas Dolby i drugi) još jednom izveo svoj magnum opus The Wall, istina, ovaj put sa sasvim drukčijom simbolikom. Zanimljivo kako je do realizacije tog spektakla došlo sasvim slučajno, na temelju jedne Watersove brzoplete izjave iz prve polovice osamdesetih. Iziritiran opetovanim pitanjima novinara o mogućoj reprizi serije The Wall koncerata održanih u Sjedinjenim Državama, Londonu i Njemačkoj u razdoblju 1980. – 1981., odgovara im kako uistinu razmišlja o ponovnom postavljanju svojeg životnog djela na scenu, i to u Berlinu nakon što padne zid koji dijeli grad napola. Nije ni slutio kako je time zadao obećanje koje, kad se jednom ostvare uvjeti neće biti moguće prekršiti. No, početkom je osamdesetih ujedinjenje Njemačke ionako izgledalo poput neostvarive utopije. Zbog specifične situacije, koncept je iz forme osobne ispovijesti pretvoren u globalnu kritiku političkih i socijalnih podjela, a show nije završio pomalo depresivnom i dvojbenom pjesmom Outside the Wall, već optimističkijom The Tide is Turning (kojom inače završava Watersov album Radio KAOS iz 1987.). Uistinu, početkom devedesetih struje su mijenjale smjerove. Ujedinjenje Njemačke i razilaženje Sovjetskog Saveza je ostvareno na tako nepredvidivo miran i civiliziran način da su se geopolitički stratezi počeli zapitkivati što ne valja – promjene su trebale izazvati posljedičnu reakciju u barem jednom dijelu sustava. Stara dobra fizika nije zakazala – puklo je ipak u nekakvoj vukojebini kojih tisuću kilometara južnije.
Za Berlin koji je postao glavni grad ponovno ujedinjene Njemačke nastupila su neka barem na prvi pogled bolja vremena… Jer, nažalost, desetljećima forsirane razlike između ‘istoka’ i ‘zapada’ će i ovdje dostaviti svoj račun na naplatu. Ipak, taj je grad, mada s pridodanim teretom svojeg nerazvijenog istočnog dijela, nastavio disati punim plućima, ali više ne i biti mekom za sve umjetnike koji su u određenom trenutku karijere izgubili vlastiti kompas, pošto je ostao bez onog posebnog feelinga hladnoratovskog hibrida Disneylanda i Babilona.
Neku će vrstu labudove pjesme mračnim ali zato šarmantnim desetljećima izolacije Berlina potpisati sastav U2, na albumu Achtung Baby. Istina, ovo se vrhunsko ostvarenje pojavilo koncem 1991., dakle dvije godine nakon početka brisanja nametnutih granica, no fluid prošlosti je ovdje itekako očit. Možda je dojmu kumovao izbor producenta, Briana Enoa, koji je ostavio traga u nastajanju Bowieve trilogije s konca sedamdesetih, ili možda sami prostor snimanja, čuveni Hanza Tonstudio u Kreuzbergu u kojemu su desetljeće, dva ranije nastajala kultna ostvarenja tipičnih berlinskih imigranata: Heroes, Lust For Life, The Firstborn is Dead i drugi veliki albumi.
Nije sporno je li Berlin izgubio nekadašnju auru otoka svjetla u sivilu i monotoniji realnog socijalizma koja svojim prigušenim sjajem vabi brodolomnike iz svih dijelova svijeta. Pravo pitanje je zašto, no ne treba time pretjerano razbijati glavu pošto se odgovor nameće sam od sebe: što uslijed transformacije u klasični velegrad neograničenog perimetra, što zbog pomalo pretjerane fluktuacije stanovništva iz istočnog dijela koja je nekadašnje životne standarde njegovih istovremeno prokletih i odabranih stanovnika srozala na sivu razinu prosječnosti. Istina, milenijski je Berlin ponudio neke nove koncepte, no kao takav prestaje biti privlačan glazbenim avanturistima koji su ga u najmračnijim trenucima životnih dvojbi i kreativnih kriza u pravilu birali za svoje posljednje utočište, nalik onom sanatoriju iz Mannovog Der Zauberberga koji unatoč prividu neminovne osuđenosti svojih gostiju nudi i opciju čudesnog izbavljenja!
Photo credits:
@powered & provided by Vjeran/eXit, 2021.
autor: Vjeran Stojanac, 27/04/2021
Arhiva
Dva slušateljima ove emisije prilično poznata imena večeras su predstavljena sa također dva jako dobra koncertna zapisa: berlinskim nastupom iz zadnje u potpunosti kreativne godine sastava Green on Red (1991.), te snimkom koncerta kultnih Crippled Black Phoenix u Bernu, tijekom prošlogodišnje turneje “We Shal See Victory!”.
Keith Emerson je mrtav već više od godine dana, a s njim je umrla i svaka nada u ‘reunion’ The Nicea. No podsjetimo se sastava koji je začeo progresivni trend u onome što se naziva ‘popularna glazba’.
Ledeni je kraj siječnja idealno vrijeme za susret sa dva eksponirana barda sveobuhvatne američke depresije; s Jay Munlyjem te Steve Von Tillom!
playlist
