‘The Fruit of the Original Sin’ je izuzetno zanimljiva kompilacija, koju je belgijska nezavisna izdavačka kuća ‘Les Disques de Crépuscule’ objavila koncem 1981. Pokušaj je hvale vrijedan, iako je eventualni rezultat, odnosno prijem publike u fazi planiranja bio dvojben. Srećom, iznimni je kvalitet ovog čudnovatog djela prepoznat tako da i dan danas slovi kao jedan od najuspjelijih kolaža post punka, art rocka, govornih sekvenci i eksperimentalne glazbe.
Kompilacija The Fruit of the Original Sin potječe s kraja godine 1981. i vrlo je čudan uradak, a kako se iz samog podnaslova (A collection of afterhours preoccupations) vidi, namijenjena je preslušavanju u onim sitnim, mrtvim noćnim satima. Drugim riječima, pod utjecajem danjeg svjetla teško ju je sažvakati, a čak ni termin emitiranja u emisiji eXit (20.00 h) djeluje nekako isuviše rano. Recimo da ga opravdava tek nedavni zimski solsticij i relativno kratko trajanje dana.
Ipak, nije riječ o sasvim opskurnom materijalu, ili isti barem nije takav sam po sebi. Ukoliko određene primjese tamnijih nijansi možda i postoje, one su prije posljedica načina na koji su sastavni djelovi ove kompliacije odabrani i posloženi. Postozanje takve nokturalne atmosfere u stvari je i bio cilj ključnih ljudi belgijske nezavisne izdavačke kuće Les Disques de Crépuscule (konkretno, kontinentalne podružnice legendarne mančesterske etikete Factory Records), koji su se svojski potrudili u čitav projekt uključiti neke nove, mada uglavnom već postojeće skladbe na prvi pogled nespojivih imena iz domene post punka, art rocka, experimentalnog i sl. Tako primjerice ovdje nalazimo Winstona Tonga (Tuxedomoon), Arthura Russella, The Durutti Column, Williama S. Burroughsa, DNA, Marguerite Duras i druge.
Uradak – izvorno objavljen u formi dvostrukog albuma, podijeljen je na četiri dijela, na način da svaka strana pojedine ploče predstavlja jednu koncipiranu cjelinu. Odskaču li pojedini uvršeni izvođači od zamišljenog sklopa, stvar je doživljaja pojedinca, jer svatko od nas drugačije doživljava te mračne noćne sate. Pustimo, dakle, suvišne riječi. Individualni je dojam ipak najbitniji!
The Fruit od the Original Sin
A Means to an End
Peter Gordon – The Fruit Of The Original Sin 03:44 The French Impressionists – Boo Hoo’s Gone Mambo 01:36 The French Impressionists – My Guardian Angel 02:55 Durutti Column – The Eye And The Hand 02:34 Soft Verdict – Multiple 12 07:11 Cécile Bruynoghe – Clair De Lune 04:39 Marine – A Man And A Woman 01:10
A Rhythm
Paul Haig – Mad Horses 04.50 Marine – Animal In My Head 04:01 323 – Affectionate Silence 02:30 Swamp Children – Flesh 05:50 DNA – Taking Kid To School 01:50 DNA – Cop Buys A Donut 01:30 DNA – Delivering The Goods 02:04
A Purpose
Rhine River III – An End Remains 03:49 Richard Jobson – The Happiness Of Lonely 02:54 Marguerite Duras – An Interview With (Marguerite Duras) 10:34 Richard Jobson – India Song 04:24 The Names – Music For Someone 01:55 Unknown Artist – Unknown Title 00:16
A Landscape
Orange Juice – Three Cheers For Our Side 02:50 Thick Pigeon – Sudan 02:39 Durutti Column – Party 03:35 Arthur Russell – Sketch For ‘Face Of Helen’ 03:44 Durutti Column – Experiment In Fifth 03:37 Winston Tong – The Next Best Thing To Death 05.39 William S. Burroughs – Twilight’s Last Gleaming 04.27
Skorašnji splitski nastup Laibacha u okviru IKS Festivala je dobra prilika da se jednom kronološkom retrospektivom podsjetimo na korijene, začetke, te karijeru tog enigmatičnog kolektiva koji bi prije bio (i ostao) iskrivljeno zrcalo popularne kulture nego li tipičan pop/rock sastav, i koji, vješto koristeći oruđa provokacije, parodije i travestije već više od tri desetljeća udara u bolna mjesta zapadne kulture koja unatoč prividu umjetničkih sloboda često pleše pod diktatom autoriteta!
Prije točno 50 godina, zbila su se dva događaja koja su u bitnoj mjeri obilježila ne samo tada aktualne kulturološke tokove, već i one u koji će doći do izražaja u nadolazećim vremenima. Uostalom, glazba kao kvalitetan indikator takvih trendova ponajbolje govori o istima!
Iako je u svojim stvaralački najplodnijim godinama stoički tavorio u sjeni egomanijaka Rogera Watersa, David Gilmour je ne samo drugi temeljni stup kultnog sastava Pink Floyd, već i gitaristički genij te vrstan kantautor, što je dosljedno pokazao na svojim samostalnim uradcima. Zasigurno i onaj najnoviji nazvan “Rattle That Lock”, koji će biti objavljen 18. rujna, a promoviran na turneji koja 12. istog mjeseca započinje u Puli neće podbaciti!
