Najavljeni album ‘Leaving Meaning’ kojeg očekujemo koncem listopada još je jedn razlog za tračak životne radosti.Nije li to dovoljan povod da se podsjetimo veličanstvenih Swansa?
Rijetki su glazbeni sastavi koji se u potpunosti mogu poistovjetiti s jednom ključnom osobom koja je istovremeno njihov spiritus movens, vizualni identifikator te krovni koordinator. Njujorški art punk (shvatite doslovno – klasifikacija imena koje slijedi je složen posao), projekt Swans ipak je u potpunosti brainchild isključivo jedne individue, Michaela Gire, čovjeka koji je u navedenom slučaju predstavljao jedinu konstantu, alfu i omegu, dok je ostatak članstva fluktuirao po njegovu nahođenju. Stoga nije pretjerano reći kako je priča o Swansima u stvari priča o Michaelu Giri.
Michael je rođen 1954. u jednom od onih idiličnih ‘televizijskih’ predgrađa Los Angelesa, kao jedino dijete poprilično dobrostojeće obitelji (otac predstavnik internacionalne kompanije, majka kućanica s tendencijom ka alkoholizmu). Roditelji se razvode sredinom šezdesetih i mali Michael ostaje s majkom, dok otac slijedeći poslovne puteve najčešće izbiva između Indiane (‘vukojebine’, kako je naš heroj to kasnije nazivao) i Europe. S petnaest godina prihvaća očev poziv te odlazi na neko vrijeme kod njega u Francusku. No, namjera Gire seniora da svojeg sina upiše na neki elitni koledž i pruži mu dostojno obrazovanje gotovo odmah propada, pošto je junior skloniji uličarenju i drogiranju nego stjecanju znanja. Nakon što ga po jednom uhićenju otac namjerno ostavi u pritvoru (ah, lekcije!), Michael bježi te stopirajući po bivšoj Jugoslaviji i Grčkoj stiže do planiranog cilja, Izraela. Nažalost, preprodaja hašiša po kibucima nije bila najidealnije rješenje, ili je tako barem mislila izraelska policija, tako da se u drugoj polovici sedamdesetih Gira vraća u Sjedinjene Države. Jedno vrijeme boravi kod majke u Torranceu, L.A., gdje pohađa Otis Institute of Art i sreće sebi sličnu nonkonformističku individuu, mršavu muškobanjastu djevojku Kim Gordon – ovo će poznanstvo imati presudni značaj glede Girinog kasnijeg bavljenja glazbom – kao i Bruce Kalberga, s kojim pokreće opskurni underground časopis, praktički fanzin nazvan No Magazine.
Michael Gira
Po završetku školovanja Gira se nastanjuje u New Yorku, gradu koji je u to vrijeme bio najlogičniji izbor za nekog tko je život odlučio posvetiti umjetnosti, što god to bilo. Yep, bilo je to vrijeme kada je utjecajna gradska No Wave scena polagano zamirala iako se novi trendovi još nisu nazirali. No, pojaviti će se relativno brzo u vidu hibrida alternativnog punka i noisea – ta će vrata za godinu dvije otvoriti upravo Gira i Kim, njegova kolegica s Otisa, koja se u međuvremenu također preselila u New York. Unatoč velikim očekivanjima, grad koji je još od ranih šezdesetih predstavljao generator svih alternativnih umjetničkih strujanja i koji je iznjedrio Girine velike uzore poput Velvet Undergrounda pa i nekih recentnijih imena kao što su Suicide ili Teenage Jesus and the Jerks na prijelazu je sedamdesetih u osamdesete proživljavao svojevrsno zatišje, bar što se alternativne glazbe tiče.
I moved to NYC because I was frustrated with style-oriented punk scene in LA, and thought when I arrived here it’d be a great place to do something new. But when I arrived here that had all fizzled out, and there wasn’t much going on anymore, just the tail end of it all.
New York je oduvijek privlačio čudne polusvjetske prikaze koje su se svojski trudile biti inovativne te mijenjati tokove suvremene umjetnosti. Nekima poput Steve Reicha, Philipa Glassa, Johna Zorna ili Elliotta Sharpa to je čak i polazilo za rukom (Knitting Factory!), dok su drugi poput Fluxusovaca i sljedbenika Johna Cagea i La Monte Younga forsirali vlastiti akademski status što im baš i nije donosilo mnogo koristi osim komentara kolega u stilu ‘gle kako se ova umišljena budala kurči!’. Postojali su i treći, tada tek donekle uvaženi glazbenici koji će vremenom dogurati do zvjezdanog statusa. Jedan je od takvih bio i Glenn Branca, bivši vođa još jednog Giri dragog benda, sada već raspuštenih Theoretical Girls, a sada avangardni kompozitor koji svoj izričaj uglavnom temelji na eksperimentalnom pristupu zvucima i mogućnostima električne gitare. Dotični je oko sebe okupio šaroliku menažeriju likova u rasponu od školovanih glazbenika preko posrnulih No Wave odmetnika pa do mladih, sasvim nepoznatih imena. Upravo će se na jednoj od Brancinih glazbenih seansi Gira ponovno susresti sa starom prijateljicom Kim Gordon te upoznati njezinog tadašnjeg (vrijeme će pokazati, i dugoročnog) jebača, Thurstona Moorea.
Ključni albumi Swansa iz ’80-ih (ne kronološkim redom): ‘Burning World’, ‘Greed’, ‘Holy Money’ i ‘Children of God’
Mladi par već polako fiksira viziju vlastitog sastava (koji će uz podršku još jednog Brancinog pulena, Lee Ranalda, vrlo brzo zaživjeti kao Sonic Youth), no za mladog i ambicioznog Thurstona, dokazanog borca na više frontova to neće biti prepreka, te će on zdušno prihvatiti ponudu Michalea Gire koji je nakon pustih premišljanja i prenemaganja konačno odlučio pokrenuti vlastiti sastav. Štoviše, prve inkarnacije Swansa i Sonic Youtha ne povezuje samo zajednički član, već i sličnosti u zvuku i svjetonazoru, pa čak i isti prostor za vježbanje.
Sonic Youth and Swans were very supportive of each other in the early days, but we grew apart, and I distanced myself from the so-called ‘noise’ scene.
U tim je ranim danima Gira imao tek viziju onoga čime se želi baviti – nazirao je vanjštinu svoje glazbe, a esencija je nadirala u sporadičnim valovima. Ime Swans je bio više nego savršen izbor – dakle, gracioznost koja je ponikla iz nezgrapnosti i koja u svojoj suštini sadrži možda esenciju ne potpunog zla, ali definitivno animalne sirovosti. Vjerojatno je već tada skovan onaj legendarni moto kojim će Gira u narednim desetljećima dosljedno opisivati kreativnu i izvođačku bit vlastitog benda:
Prvi su nastupi Swansa, tada još ograničeni na male podrumske klubove Queensa i Brooklyna, pokazali istinitost navedenog. Po gradu su počele kolati priče o čudnom, mračnom i agresivnom sastavu jedinstvenog zvuka koji se tek donekle može usporediti s europskom industrial scenom, uz natruhe taman izblijedjelog njujorškog No Wavea te primjetnog utjecaja nekih prekooceanskih post punk sastava, primjerice Joy Divisiona. Posjetitelje bi dočekala dijalektička borba svjetla i tame pod kojom se probijao masivni, kruti i zaglušujući zvučni zid sazdan od feedbacka i distorziranog gitarskog dronea na sporoj ali probojitoj ritmičkoj podlozi. Girin vokalni izričaj, tada još blizak neartikuliranim krikovima, izgrađen je na kratkim, telegrafskim porukama o tjelesnosti, krvi, smrti i destrukciji, mada će vremenom njegovi stihovi zaći u subliminalniju sferu. Atmosfera tih prvih, ali u određenoj mjeri i svih kasnijih nastupa može se podvući pod još jednu kovanicu Michaela Gire:
U toj su rudimentarnoj postavi Swansa pored Gire djelovali i Thurston Moore na bas gitari te bubnjar Jonathan Kane i gitaristkinja Sue Hanel. Znakovito je da neke ključne osobe tek moraju doći, primjerice Norman Westberg i Jarboe. Thurston će se uskoro u potpunosti posvetiti vlastitom projektu (Sonic Youth), čime će započeti dugogodišnji period fluktuacije članstva Swansa oko jedne jedine konstante u vidu Michaela Gire. Do sredine osamdesetih bend će objaviti dva arhetipska albuma, Filth i Cop, te EP Young God po kojemu će se u nadolazećim vremenima nazvati i Girina privatna izdavačka kuća, ali i jedan od ponajboljih europskih industrial sastava. Iduća dva ostvarenja unatoč natruhama omekšivanja zvuka ambijentom i ukupnim dojmom ne odskaču bog zna koliko od izvornog predloška, no zato se na albumu Children of God (1987.) već naziru temelji novoga pravca kojim će Swansi kročiti u budućnosti.
Koncertna enegrija Swansa je u pravilu neopisiv pojam kojeg jednostavno treba doživjeti…
Sada već primjetno ‘omekšivanje’ zvuka te građenje pjesama na konvencionalnijim temeljima u prvom je redu zasluga novopridošle klavijaturistice Jarboe, koja će svoj doprinos pružiti i kroz začuđujuće smirujuće i zamalo celestijalne vokalne dionice. Realiziranjem možda njihovog najboljeg ostvarenja Burning World (1988.) završen je dugotrajan i bolan proces transformacije Swansa iz prvorođenih pionira njujorškog noisea u klasičnu rock instituciju. Agresivnost i buka su djelomično popustile pred melodioznošću, glazbene dionice se više ne razaraju u krhotine već od trivijalnih elemenata napreduju k složenoj formi, ali se mračni timbar i dalje zadržava u samim fundamentima njihove glazbe – štoviše, tama primordijalnog nereda nikada neće u potpunosti iščeznuti iz Girinog izraza!
Postoji jedna, tek uvjetno rečeno ‘slučajnost’ koja sazrijevanje Swansa povezuje s bitnim eksponentima europske neofolk scene, u prvom redu s doajenima pravca, britanskim bendom Death In June. I kod njih je prisutna slična razvojna linija kojom se u drugoj polovici osamdesetih zvuk polagano pretače iz žestine industrijskog nasilja u poluakustične ili akustične skladbe nokturalnog ugođaja. Što se Gire tiče, ovo će postati uočljivo na ostvarenjima iz devedesetih, točnije na albumima White Light from the Mouth of Infinity (1991.) i Love of Life (1992.).
Zečići i njihov usud po Michaelu Giri: omoti albuma ‘White Light from the Mouth of Eternity’ i ‘Love of Life’
Vremenom će takav pristup postati uvriježena premisa, no u trenutku kada nitko ne bi očekivao takav potez i dok su površnjaci uglavnom bivali zauzeti milenijskim odbrojavanjem, Michael Gira izlazi u javnost sa šokantnom novošću – sastav Swans se raspušta! Ovu su odluku te ne baš davne 1997. obožavatelji dočekali uz očekivani šok, a čak je i poslovično nesklona kritika izražavala žaljenje zbog prestanka djelovanja jednog od (došlo im je konačno iz dupeta u glavu) najrevolucionarnijih i najprogresivnijih rock imena.
Nažalost, drugačije nije moglo. Nakon sveobuhvatnosti dvostrukog albuma Soundtracks for the Blind (1996.) koji je retrospektivnom metodom analizirao te potom sintetizirao sve pravce i utjecaje koji su prethodnih petnaest godina uobličavali zvuk Swansa, drukčiji ishod nije ni bilo moguće očekivati.
I was damn happy to kill it. It was 15 years of total immersion in something, which is enough. But of course it was painful-like giving birth, finally, to a child which came out retarded, wrinkled, old and ugly!
Bilo kako bilo, Michael Gira nastavlja dalje. Pokreće novi projekt Angels of Light (kojeg, budimo iskreni, fanovi Swansa nikad nisu uzimali preozbiljno), nastavlja snimati odlične no slabo prihvaćene samostalne albume (ovdje bi bio grijeh ne spomenuti remek djelo iz 2004., I am singing to You from my Room), te povremeno surađuje s bendom Acron/Family.
Tijekom 2009. glazbenim su kuloarima počele kružiti neprovjerene informacije o eventualnom okupljanju Swansa. Dvojbe je vrlo brzo razbio sam Gira, objavivši na svojoj myspace stranici kratak ali nedvojben komentar:
Početkom 2010. objavljen je dugoočekivani povratnički album znakovitog imena My Father will guide Me up a Rope to the Sky. Sve su eventualne sumnje raspršene prvim preslušavanjima uistinu iznimnog glazbenog materijala koji je pomalo neočekivano (ali hvala im na tome!) dostigao stardom Swansa od prije dvadesetak godina, prikazavši Michaela Giru u novom kreativnom svjetlu i na tragu dana stare slave. Istina, Jarboe više nije tu, ali prisustvo renomiranog Normana Westberga valjda nešto znači.
Hibrid umiljatog i istovremeno monstruoznog psa/Grincha/chupacabre se zloguko smiješi sa naslovnice albuma ‘The Seer’, koji je po izboru urednika emisije eXit zauzeo visoko drugo mjesto na listi najboljih ostvarenja u godini 2012.
The Seer iz apokaliptične 2012. ne samo da nastavlja zacrtanim putem već nam daje do znanja kako My Father… nije bio tek slučajni pogodak, te da je Gira iznova u naponu stvaralačke snage, o čemu ponajbolje svjedoče poduže skladbe, poput naslovne polusatne skladbe u kojoj je više nego očit utjecaj Glenna Brance, te još dva himnička dvadesetominutna dragulja, The Apostate i Piece of Sky. To su majstorska djela dovedena do krajnje granice izričaja, kada glas i ton žude za manifestacijom u formi neartikuliranog krika, no godine iskustva se pokazuju onim spasonosnim elementom koji će finalnu patinu nanijeti na ipak ponešto suptilniji način. No, to ne znači da glazba Swansa gubi nešto od svoje energične monumentalnosti, naprotiv! Trenutno je dovedena do stadija kada potencijalno psihički zdravog slušatelja bez velikih problema dovodi do dijagnoze ‘graničnog slučaja’, ili barem blage paranoje sa zavidnim pozadinskim asortimanom iracionalnih fobija. Isti je ako ne i radikalniji pristup zadržan i na narednim ostvarenjima; albumima To Be Kind (2014.) i The Glowing Man (2016.).
I kada je sve upućivalo na Girino povlačenje iz glazbenog biznisa, uslijedila je još jedna ugodno šokantna vijest – kao i ondašnje godine 2010., Michael opet reaninira Swanse. Album nazvan Leaving Meaning izlazi 23. listopada i očito je početak, barem se nadajmo, jednog novog serijala vrhunskih remek djela. Postava je donekle izmjenjena – od nosvih su suradnika uz Giru seste von Houssewollf (Anna je uostalom nastupala kao predizvođač na turneji Swansa 2016., primjerice na zagrebačkom koncertu), Kristof Hahn, Larri Mullins, Ben Frost, Baby Dee, Yoyo Röhm, Jennifer Gira, Heather Trost i Jeremy Barnes ali i još neki stari znanci poput Thora Harrisa, Christophera Pravdice, Normana Westberga, Phila Pulea, Dana Schechtera, Cassis Staudt i Paula Wallfischa. Ne očekujte njihov potpuni izričaj jer Gira je ipak egomanijak štulićevskog tipa ali lijepo je da se vraća!
Zasad možete biti dobri te pratiti postupak potpisnika ovih redaka koji se predbilježio na dvostruko CD izdanje nadolazećeg albuma, a isti će biti potpisan od Michaela osobno!
Drugim riječima, pokajati se za vlastite greške, one koji ti ne žele oprostiti uputiti na javnu kastraciju, te slušati Swanse najglasnije u zamračenoj prostoriji. Iskupljenje postoji jer Krist nije umro uzalud!
Izbjegavati alkohol (u biti ne pretjerivati njime) i sintetske opiode. Kanabis poželjan.
Tko preživi, pričat će!
No pain, no death, no fear, no hate
No time, no now, no suffering
No touch, no loss, no hand, no sense
No wound, no waste, no lust, no fear
No mind, no greed, no suffering
No thought, no hurt, no hands to reach
No knife, no words, no lie, no cure
No need, no hate, no will, no speech
No dream, no sleep, no suffering
No pain, no now, no time, no hear
No knife, no mind, no hand, no fear
Love! Now!
Breathe! Now!
Here! Now!
Here! Now!
Here! Now!
autor: Vjeran Stojanac, 13/09/2019
Arhiva
Aktualno okupljanje i pripadna turneja su odlična prilika na podsjećanje na jednog od najvažnijih sastava osamdesetih, The Stone Roses. A tu su i njihovi suvremenici, londonski neopsychodelic pop bend The House of Love!
U ovosubotnjem eXitu preslušajte ‘The Lamb Lies Down on Broadway’ sastava Genesis, uradak koji je još 1974. postavio model konceptualnog albuma i scenskog spektakla.
Ne, ovo nije nastavni sat većini omrznutog predmeta – fizike, već najava radijske emisije koja bi kroz neka tri sata trebala dočarati utjecaj nove, nuklearne ere na jedan bitan aspekt popularne kulture – onaj glazbeni!
Pred vama je još jedno ne isuviše pretenciozno izdanja eXita – nazvomo to zasluženmim odmorom. Riječ je o dva albuma koja povezuje kultni status autora, dvadeset godina razlike, te riječ LIVE u nazivu.
No, dok je u slučaju Lou Reedovog ‘Perfect Night: Live in London’ uistinu riječ o koncertnom zapisu, ‘Live at the Witch Trials’ The Falla nije live album, već prvo studijsko ostvarenje Marka E. Smitha i ekipe. Ipak, u neku se ruku može smatrati uživo odsviranim djelom, pošto je praktički tako i nastao – tijekom jednog dana u studiju, bez dodatnog vremena za šminkanje i nasnimanje. Cheers!!!
playlist
