KLFM

Lee Ranaldo at KEXP / James Johnston & Gallon Drunk

 

a) Lee Ranaldo and the Dust live at KEXP 90.3 FM, Seattle WA

Prvi stavak u ovotjednom izdanju emisije eXit ima nosi dvojako značenje – dok s jedne strane pruža uvid u karijeru gitarsita Lee Ranalda (i njegovog novog projekta Dust) po razilaženju matičnog mu sastava Sonic Youth, istovremeno govori o nezavisnoj radio postaji koja je 31. siječnja tekuće godine uživo emitirala prilog kojeg i Vi možete preslušati ove subote.

Lee Ranaldo prilikom nastupa na postaji KEXP (Seattle, 31. 01. 2014.)

KEXP je nezavisni radio stacioniran u Seattleu, WA; a poznat je između ostalog i po glazbenim emisijama trajanja od tridesetak do šezdesetak minuta, u kojima nekoliko iskusnih RJ-eva ugošćuje eminentna imena s suvremene rock scene. Koncept je donekle sličan emisiji ‘Morning Becomes Eclectic’ losanđeleskog KCRW-a: gostujući će glazbenici u studiju uživo izvesti nekoliko odabranih skladbi, između kojih će odgovarati na pitanja domaćina. Određene razlike ipak postoje, pošto je KCRW-ov ‘Morning…’ temeljen manje više na samoj glazbi, uz tek jedan ili dva govorna segmenta, dok je ovaj KEXP-ov primarno okrenut komunikaciji, dakle formi intervjua, gdje sama glazba na neki način služi tek kao podrška verbalnom segmentu.

Tijekom zadnjih godinu dana, ovaj su show pohodili – navedimo tek neke – Mike Doughty, Eugene Hutz (Gogol Bordello), Firewater, Pixies, Band of Horses, Fruit Bats, Sam Beam (Iron & Wine), Chvrches, Marisa Nadller i brojni drugi. Izbor je ipak pao na Lee-ja, u prvom redu kako bi šire slušateljstvo shvatilo tko je (uz razvikane Thurstona Moorea i Kim Gordon) bio istinska kreativna snaga upokojenih Sonic Youth!

Svejedno, KEXP nastupe još nekih spomenutih imena možete poslušati kasnije, u noćnom dijelu emisije, a tome ćete biti pravovremeno izvješteni u pripadnoj najavi!

 

Popis skladbi (plus razgovor između istih):
01 Key-Hole
02 Off The Wall
03 Rock and Roll
04 The Rising Tide

Host: Stevie Zoom
Audio Engineer: Jackson Long
Editor: Justin Wilmore

KEXP Radio, 90.3 MHz FM; Seattle WA

 

b) Gallon Drunk

Jedna od najgorih stvari koja se perspektivnom i unikatnom sastavu može dogoditi jest kritičarsko ‘preseravnje’ u smislu prisilnog uspoređivanja istih s njihovim uzorima. Nažalost, to je više nego neminovno, pošto najveći broj kritičara jednostavno mora određenog autora i njegovo djelo utrpati u neku od predefiniranih stilskih ladica. Takav je pristup posljedica navika usađenih tijekom školovanja, ali i zapadnjačkog načina mišljenja po kojemu je komparacija jedini način određivanja svojstva nečega ili nekoga.

No, dobro. Kada su 1990., dvije godine nakon nominalnog osnivanja održali svoje prve koncerte, te nedugo potom objavili kompilaciju najranijih singlova, na Jamesu Johnstonu, odnosno njegovom sastavu Gallon Drunk se slomila sva u prethodnom pasusu spomenuta kritičarska histerija. Nitko se nije udostojio temeljito preslušati ponuđene stihove i glazbu, te u njima potražiti ono iskonsko, autorsko, već je na bend sručena lavina imena koja su potencijalnom slušatelju trebala pojasniti taj karakterističan, istovremeno mračan, nostalgičan i agresivan pristup: The Gun Club, The Birthday Party, Nick Cave and the Bad Seeds, The Cramps, My Bloody Valentine, Tom Waits, The Stooges…

Neke se istine ne mogu poreći, pa ni ona kako je u Johnstonovom poetskom i skladateljskom pristupu uočljiv utjecaj Nicka Cavea (najraniji snimci imaju jasan ‘The Birthday Party’ prizvuk), no to je navod na kojemu treba stati, jer svako daljnje forsiranje poredbama polučuje negativan efekt. Ukoliko je Gallon Drunk danas, nakon četvrt stoljeća još uvijek terra incognita, zahvalu za to u prvom redu dugujete pretjerivanju frustriranih kritičara koji jednostavno ne mogu podnijeti nečiji uspjeh, odnosno činjenicu da je netko na čvrstim temeljima utjecaja štovanih uzora uspio izgraditi vlastiti, prepoznatljiv stil. Gallon Drunk su u tome uspjeli, no slušateljstvu se očito nije dalo gnjaviti s još jednim, kako im je prikazano ‘nimalo originalnim bendom’.

You, the Night … and the Music, prvi album sastava (ne računamo li navedenu kompilaciju singlova iz 1991.) objavljen je koncem 1992., predstavivši Gallon Drunk u svjetlu koje do današnjeg dana nije u nekoj posebnoj mjeri mjenjalo boju i intezitet. Svi znakoviti elementi su već tu: Johnstonov psihotični vokal i divlja, neukrotiva gitara, razarajući ritam bubnjeva koji u određenim trenucima preuzima dominaciju nad cjelokupnim zvukom, te Delanianov bas koji nastojeći popuniti disonance između melodijskog i ritmičkog instrumenta upravo proizvodi dobrodošli kontraefekt pojačavanja sveukupnog kaosa. Možete to zvati art rockom koji je ozmakao nadzoru, blues punkom, psiho-trash rockom, kako Vam drago, no ono što mnogim sastavima ne polazi za rukom i nakon nekoliko objavljenih nosača zvuka, Gallon Drunk su postigli albumom prvijencem – definirali su svoj vlasititi pristup!

Idući album From the Heart of the Town (1993.) nudi nešto ublaženiju verziju svojeg prethodnika, u kojoj prijašnji neartikulirani izraz ustupa mjesto melodičnijim skladbama, no ne gubeći izvornu energičnost. Gallon Drunk se ovdje poigravaju s ljestvicama i ritmovima, a rezultat su vrhunske skladbe, na neki način i prvi pravi hitovi (Arlington Road, Bedlam, You Should Be Ashamed...). Svejedno, mogući zvjezdani uspon je planski prekinut Jamesovom odlukom da prihvati poziv Nicka Cavea, te na nekoliko mjeseci zamjeni Blixu Bargelda na promotivnoj turneji albuma Let Love In The Bad Seedsa.

Iako ovaj potez djeluje ishitreno, pa i pogubno za karijeru Gallon Drunka koja je upravo krenula uzlaznom putanjom, u njemu ima logike. Johnston je u više navrata naglasio kako svoje pjesme smatra isuviše osobnom tvorevinom da bi ih mogao gledati kako se uspinju top ljestvicama, ili ne daj bože postanu tražena roba na tada ključnom promotivnom mediju, MTV-ju. Dvije godine predaha u radu sastava su se pokazale itekako dobrodošlima, a iskustvo s turneje odrađene s The Bad Seedsima će ostaviti traga na dva naredna albuma, In the Long Still Night (1996.) i Black Milk (1999.). Ovdje je prethodno neminovan navalni zvučni zid zamijenjen uvođenjem dodatnihčlanova, odnosno instrumentima poput saksofona i udaraljki, a i Johnston osobno na pojedinim skladbama gitaru zamjenjuje klavijaturama. No kako je to već postalo pravilo, sve te varijacije nemaju negativnog utjecaja po pitanju kvalitete i posebice energičnosti ova dva albuma. Pjesme poput Two Clear Eyes, In the Long Still Night ili Theme from Black Milk (kao i veći dio skladbi s ovog potonjeg, dotad najmračnijeg ostvarenja benda) ionako govore same za sebe.

Neki od albuma gallon Drunka: ‘You, the Night…and the Music’, ‘In the Long Still Night’, ‘Fire Music’ i ‘Rotten Mile’; uključujući i vrsno dizajnirane singlove ‘Bedlam’ i’Two Clear Eyes’.

Nedugo po objavi albuma Fire Music (2002.), Jamesu Johnstonu se pruža još jedna izvandredna prilika za produbljivanje vlastitog izvođačkog i aranžerskog iskustva. Naime, tijekom 2003. Blixa Bargeld definitivno napušta The Bad Seedse, pa je Cave nastalu prazninu nakanio popuniti gitaristom sličnog nervoznog, eksperimentalnog stila. Pošto se desetljeće ranije Johnston pokazao kao dobar izbor, odluka opet pada na njega, i na tom će mjestu ostati punih pet godina, a tijekom 2007. će gostovati i u pratećem sastavu Micka Harveyja, kroz promotivnu turneju albuma Two of Diamonds. Zanimljivo je spomenuti da ga je u toj ulozi po prvi put mogla vidjeti i hrvatska publika (Tvornica kulture, 12. svibnja), te ponovo iduće 2008. u KSET-u, ovog puta s matičnim bendom Gallon Drunk. Nije na odmet spomenuti da je u novom mileniju James našao vremena za još neke suradnje, poput one s Lydiom Lunch, te s njemačkim krautrock legendma Faust (2006. – 2012.)!

James Johnston

Već ste shvatili da je u slučaju Gallon Drunka bespredmetno govoriti o ‘omekšivanju’ zvuka, pošto je tek riječ o stilizacijama kojima se postiže slojevitiji i potpuniji izričaj. Naravno, iskustvo stečeno na turnejama s The Bad Seedsima i Mickom Harveyjem je neupitno, što opet ne znači da je imalo pretjeran utjecaj na konačnu zvučnu sliku – uostalom, albumi The Rotten Mile (2007.) i The Road Gets Darker from Here (2012.) se djelimično vraćaju sirovoj ekspresiji znakovitoj za rane uratke Gallon Drunka.

Povod pisanja najave za emisiju koja će pokušati dosljedno prikazati razvojnu crtu ovog sastava jest prije nekoliko tjedana objavjen njihov osmi album The Soul of the Hour. No, o njemu više u sitnim noćnim satima, kada ćete ga moći preslušati u cijelosti!