Robert Wyatt – Different Every Time / Einstürzende Neubauten – Lament
Početkom jeseni je Robert Wyatt najavio povlačenje iz svijeta glazbe. ‘Umirovljenje’ ovog velikana je popraćeno izdavanjem ‘Different Every Time’, autoriziranog životopisa iz pera Marcusa O’Daira, te objavljivanjem istoimenog dvostrukog albuma kompilacijskog karaktera sastavljenog od nekih raritetnih snimki i brojnih kolaboracija. Sasvim dostojan oproštaj! U drugom dijelu emisije možete u cijelosti preslušati ‘Lament’, nedavno objavljeni konceptualni album Einstürzende Neubautena, koji se upravo promovira na aktualnoj europskoj turneji!
Objava knjige Different Every Time, autorizirane biografije Roberta Wyatta iz pera Marcusa O’Daira, koincidira s još dva događaja: izdavanjem istoimenog dvostrukog albuma sastavljenog od Wyattovih raritetnih snimki i kolaboracija s drugim glazbenicima te njegovom odlukom da od ove jeseni prekine sve glazbene aktivnosti.
Wyattova je glazbena ostavština isuviše razgranata i slojevita, tako da bi detaljno sagledavanje iste zahtjevalo zasebno izdanje ove emisije, što će uskoro i biti realizirano. Stoga se zasad osvrnimo tek na neke njezine temeljne stilske odrednice te posebice na autorov životopis.
Robert Wyatt rođen je 28. siječnja 1945. u Bristolu, no svoje će najranije godine provesti u Canterburyju, Kent. Godine 1966., zajedno s Kevinom Ayersom, Mikeom Ratledgeom i Daevidom Allenom pokreće sastav Soft Machine, nazvanom po romanu Williama S. Burroughsa, objavljenom nekoliko godina ranije, koji će na svojstven način kreirati specifičan hibrid psihodelije i jazza. Sredinom 1971. napušta Soft Machine te utemeljuje vlastiti projekt Matching Mole.
Nažalost, život je uvijek nepredvidljiv. U trenucima kada je izgledalo kako ništa ne može zaustaviti Wyattovu glazbenu karijeru, jedan je tragičan događaj iz temelja promijenio ne samo njegov život već i odnos prema glazbi. Naime, tijekom zabave u kući Gilli Smyth, članice sastava Gong, Wyatt će sjedeći na prozoru izgubiti ravnotežu te pasti s visine od desetak metara. Ovaj će nesretni događaj ostaviti njegov donji dio tijela doživotno paraliziranim, a invalidska kolica učiniti Robertovim svakodnevnim rekvizitom.
Srećom, Robert Wyatt nije se prepustio samosažaljenju, već se odmah po oporavku vraća bavljenju glazbom, i s pravom možemo reći da njegova istinska karijera tada zapravo tek počinje. Iako više nije bio u mogućnosti svirati svoj nativni instrument – bubnjeve, Wyatt se okreće drugim glazbalima poput klavira, gitare, trube i sl. 1974., nepunu godinu dana nakon nesreće, objavljuje svoj prvi (ne računamo li stilski dosta drugačiji The End of an Ear iz 1970.) album, Rock Bottom, iza kojeg slijedi Ruth Is Stranger Than Richard. Sedamdesetih surađuje s brojnim glazbenicima poput Mike Oldfielda, Nicka Masona, Briana Enoa, Phila Manzanere i drugima, nastavljajući pritom s vlastitom produkcijom koja već dobija prepoznatljive zvučne vizure u kojima se naslućuju brojni utjecaji poput jazz fusiona, avangardne i eksperimentalne glazbe, cabareta i progresivnog rocka koji su vješto spojeni u koherentnu cjelinu s izvornim ‘Canterbury’ zvukom (ovaj se pojam ne vezuje isključivo za nekadašnji Soft Machine, već i čitav niz srodnih imena kao što su Henry Cow, Gong, Caravan, Camel, Mirage…).
Početkom osamdesetih – bilo je to vrijeme Margareth Tatcher i Falklanskog rata – Robert se politički aktivira, te ostajući dosljedan svojim dugogodišnjim idealima, priključuje se Komunisitičkoj partiji Velike Britanije. U tom se svjetlu može promatrati i album Nothing Can Stop Us (1982.), uglavnom sastavljen od covera tuđih skladbi, no idejno pa i ideološki jasno usmjeren (tu je između ostalog i Shipbuilding, izvorno pjesma Elvisa Costella koja kritički govori o intervenciji na Falklandima). 1985. Wyatt objavljuje izvrsni Old Rottenhat te, sada već prihvaćajući nešto dulje periode između albuma, jednako tako dobar Dondestan (1991.). Slične se pohvale mogu pridodati i albumima koji su uslijedili: Shleep (1997.), Cuckooland (2003.), Comicopera (2007.) te zaključnom For the Ghosts Within (2010.).
Iako je Wyatt već po završetku rada na For the Ghosts Within zaključio kako je njegova karijera završena, ta je izjava dobila težinu upravo ove jeseni, već spomenutom spregom kompilacije Different Every Time, dvostrukog albuma podijeljenog na raritete (Ex Machina) i kolaboracije (Benign Dictatorships), te pripadni životopis kojeg je, kako smo već spomenuli, napisao Marcus O’Dair.
Robert Wyatt i David Gilmour, Meltdown 2001.
U večerašnjem izdanju emisije eXit možete u cijelosti preslušati prvi CD iz ove kolekcije, dakle Ex Machina, koji donosi neke znane, ali i brojne rijetke i manje poznate Wyattove skladbe (uključujući i neke iz opusa sastava Soft Machine i Matching Mole) te zbog vremenskog ograničenja koje nameće trajanje emisije dio skladbi s drugog diska, onog s kolaboracijama, odnosno Benign Dictatorships.
Ex Machina:
01 Soft Machine – Moon In June 02 Matching Mole – Signed Curtain 03 Matching Mole – God Song 04 Robert Wyatt – A Last Straw 05 Robert Wyatt – Yesterday Man 06 Robert Wyatt – Team Spirit 07 Robert Wyatt – At Last I Am Free 08 Robert Wyatt – The Age Of Self 09 Robert Wyatt – Worship 10 Robert Wyatt – Free Will And Testament 11 Robert Wyatt – Cuckoo Madame 12 Robert Wyatt – Beware 13 Robert Wyatt – Just As You Are
Benign Dictatorship:
14 Robert Wyatt & Jeanette Lindstrom – The River 15 Robert Wyatt & Epic Soundtracks – Jellybabies 16 Robert Wyatt – Shipbuilding 17 Robert Wyatt & Venceremos – Working Week 18 Robert Wyatt & Nick Mason – Siam 19 Robert Wyatt & Mike Mantler – A L’abbatoire 20 Robert Wyatt & Mike Mantler – Sinking Spell 21 Robert Wyatt & Bjork – Submarine
b) Einstürzende Neubauten – Lament (2014.)
First of all, I have a problem with the avant garde. Because it’s a military term. It means the garde that runs before the rest of the soldiers and if I want to see myself represented in military terms, I don’t want to be part of that. I want to be one of the deserters. Break the rules, yes, break also the rules of the avant garde because the avant garde is already established. The avant garde can’t be avant garde once it’s established. The avant garde is way back. I am happier being a partisan, hanging out in the woods and then at the right time, I come and attack.
/Blixa Bargeld on Lament/
Prvi je svjetski rat završio 11. studenog 1918., u 11 sati i 11 minuta, točno četiri godine prije rođenja američkog spisatelja Kurta Vonneguta čiju satiričnu i katkad fantastičnu prozu prožima izraziti antiratni sentiment. No, to je nebitno za ovaj tekst. Puno je važnije spomenuti da se nešto manje od 62 godine po završetku prvog velikog klanja u Berlinu utemeljuje sastav simptomatičnog naziva Einstürzende Neubauten (po slobodnom prijevodu, samourušavajuće novogradnje). Štoviše, postoji i striktno određen datum koji se danas tretira kao trenutak njihova rođenja, 1. travnja 1980. Dakle, mjesec i nešto dana prije smrti Josipa Broza Tita i točno dva mjeseca prije prve neslužbene akcije koja se tretira kao početak djelovanja Laibacha.
Rani su Neubauteni bili poprilično neorganiziran eksperimentalan bend koji je tek zbog ‘instrumentarija’ u vidu gomile industrijskih strojeva i otpada (i tada tek jedne gitare, one Blixine koja je uvijek bila maksimalno distorzirana) svrstavan u industrial trend. Zanimljivo, gašenjem Throbbing Gristlea, povlačenjem The Test Depta, kao i okretanjem Laibacha nekim drugim trendovima, Einstürzende Neubauten postati će poznati kao čelnici ovog pravca. No, ni to nije toliko bitno za priču.
U ranim su danima često izvodili skladbu nazvanu Krieg in den Stadten (Rat u gradovima), koja će ostati tonski zabilježena ne samo u svojim frenetičnim live verzijama, već i na prvom studijskom albumu Kollaps iz 1981., pod nazivom Steh auf Berlin, te na kompilaciji Strategien Gegen Architekturen (1983.). Očekivano, ni ovo nije isuviše bitno za priču.
Neki će već početi kolutati očima, pitajući se ‘pa što je onda pobogu tu uopće bitno?‘. Polako, još redak dva o karijeri sastava. O tim općepoznatim mjestima popularne kulture druge polovice XX. stoljeća i ne treba trošiti previše riječi, pošto i ptice na grani znaju da je od 1983. do 2003. ključni član Neubautena, Blixa Bargeld, ujedno djelovao kao i gitarist u sastavu The Bad Seeds (ne, iz poštovanja prema Blixi, Micku Harveyju i još nekima neću namjerno napisati da su bili Caveov prateći bend… prije je Cave bio njihov vječni gostujući vokal!).
Napuštanje The Bad Seedsa i davanje novog zamaha Neubautenima karakteriziraju Blixino prvo desetljeće novog milenija. No, trebalo je pričekati da vremena i snage smogne još jedan ključni član najvećeg njemačkog art projekta svih vremena, drugi gitarist Alexander Hacke. Dotični je, naime, rastrgan na više frontova – što djelovanjem u nedavno obnovljenim Crime and the City Solution, što na samostalnim projektima sa svojom ženom Danielle de Picciotto te na koncu na zadnjem projektu, sastavu The Ministry of Wolves (uz Hackea i Danielle sačinjavaju ga već spomeuti Mick Harvey te Paul Wallfisch, klavijaturist i vođa sastava Botanica) koji, srećom, ipak nije jednokratno kazališno rješenje kako je uzgledalo lani.
Činjenica da su Blixa i Hacke konačno uhvatili nešto slobodnog vremena te reaktivirali neko vrijeme spavajući, no nikad ugašeni projekt Einstürzende Neubauten ovoga je puta urodila nevjerojatno zrelim plodom. Pred vama je album Lament koji se ovih dana prezentira na pripadnoj europskoj turneji, a upravo u trenutku pisanja ovih redaka traje njegovo izvođenje u prostoru ljubljanskog kina Šiška, gdje je i autor ovog teksta planirao biti, ali su ga spriječile više sile (jebem ti Hrvatske ceste d.o.o. i KLFM!). Taj divni, zamalo celestijalni Lament priča vlastitu priču, a jedna od izraženijih potki iste jest Prvi svjetski rat. Niste valjda zaboravili da ove godine obilježavamo puno stoljeće od njegova početka?
I noticed that the Second World War is nothing but the elongation of the first one. It is a necessary ending of the First World War. It is grounded completely in the First World War. Therefore as a child of the post Second World War era, and the resulting division of Germany and Berlin, etc, I’m of course hugely influenced in my upbringing about the results of that.
/Blixa Bargeld on Lament/
Sad valjda možete povezati sve te spomenute premise koje se tiču ne samo Prvog, već i ostalih ratova (između 1914. i 1918. nije se ratovalo po gradovima, bar ne u pravilu). Nećemo vam otkriti malu tajnu kakav su savršeni album napravili Blixa, Hacke i još neki prikupljeni članovi Neubautena – to uostalom možete preslušati u drugom dijelu ovosubotnjeg izdanja emisije eXit. A ukoliko ste smogli snage za dokopati se Ljubljane, kapa dolje. Neću biti ljubomoran, tek ću vam malko zavidjeti.
Neke stvari ipak treba pojasniti, pošto je bez poznavanja istih koncept kako albuma, tako i scenskog nastupa pomalo zamagljen. Blixa smatra kako je Prvi svjetski rat bio tek okidač jednog globalnog sukoba koji nikad nije završen; dakle, još traje. Ne treba ulaziti u aktualnu vanjsku politiku da bi se uvidjelo koliko ima istine u njegovom stavu. Sirija i Ukrajina su tek nešto istaknutije mrlje na uskomešanoj mapi svijeta. Idemo, dakle, dalje!
Što još reći? Možda su ipak trebali zvati Franz Ferdinand kao predgrupu!
Einstürzende Neubauten: Lament (2014.)
01 Kriegsmaschinerie 02 Hymnen 03 The Willy – Nicky Telegrams 04 In De Loopgraaf 05 Der 1. Weltkrieg (Percussion Version) 06 On Patrol In No Man’s Land 07 Achterland 08 Lament: 1. Lament 09 Lament: 2. Abwärstsspirale 10 Lament: 3. Pater Peccavi 11 How Did I Die? 12 Sag Mir Wo Die Blumen Sind 13 Der Beginn des Weltkrieges 1914 (Dargestellt Unter Zuhilfenahme eines Tierstimmenimitators) 14 All Of No Man’s Land Is Ours
Kad se neki, zbog teške, pa i fatalne bolesti otpisani glazbenik vrati na scenu, to je definitivno razlog za slavlje. Ovotjedno je izdanje eXita posvećeno Chrisu Knoxu koji je u kasno proljeće 2011, preživio umalo letalni srčani udar, no već skoro godinu dana iznova zauzima položaje koji mu već desetljećima pripadaju: onaj ključne osobe novozelandske post punk scene, kao i lučonoše međunarodnog lo-fi pokreta! U prvom dijelu emisije možete preslušati dvostruki ‘tribute to’ album koji su Chrisovi kolege nedugo po dijagnozi snimili u korist njegova oporavka, a u nastavku (u nedostatku svježijeg live materijala) preslušajte njegov koncertni zapis iz Hamburga, 1989.
U noćnom dijelu emisije eXit (po završetku redovnog dijela programa) od 23.15 pa negdje do 02.30 h ove subtnje/nedjeljne noći možete poslušati reprizu ovotjednog izdanja emisije Soda Fountain; Snow Falls Into Military Temples, te dva koncertna zapisa iz prve polovice osamdesetih, zlatnog doba eksperimentalnog post punk traganja i onog ranog, istinskog industriala – nastup sastava This Heat u Krefeldu iz 1980., kao i čuvenu snimku “Atonal & Hamburg” koncerta Test Departmenta, poznatijih kao Test Dept. (1985.)
U vrijeme svoje tragične izolacije od ostatka svijeta, Berlin je kao čudesni svjetionik u svoja njedra privlačio emigrante iz međunarodnog glazbenog polusvijeta. Padom zida i ujedinjenjem Njemačke nestaje ta snovidna atmosfera suvremenog Babilona, no nešto ipak ostaje – zvučna zabilješka – klangschrift jednog predapokaliptičnog razdoblja.
