Svi se ponekad nađu na životnim ktižanjima, na sjecištima puteva ne znajući kojim pravcem krenuti. Savjeti i podrška u takvim situacijama su i više nego nužna potpora. Naravno, glazbenici nisu izuzetak, pa će u momentima glavobolja, nedoumica i samopreispitivanja u pravilu kontaktirati sebi bliske osobe, te uz njihovu pomoć – možda i u vidu neke kratke suradnje – pokušati pronaći izlaz iz labirinita. Po tom se se modelu davne 1974. ravnali Kevin Ayers, Nico, John Cale i Brian Eno, te devet godina kasnije Nick Cave, Marc Almond, Lydia Lunch i JG Thirwell (a.k.a. Foetus)!
Mali glazbeni osvrt na sve te kataklizme koje nam vise nad glavom a zbog kojih se, izgleda, ne treba naročito zabrinjavati!
Projekt “Smile” Briana Wilsona, kreativnog genija u sjeni sastava Beach Boys je jedno od onih djela koje još nije doživjelo svoju zaključnu formu. Razlozi mogu biti mnogobrojni, no najvjerojatnija je Brianova težnja za nedohvatljivom perfekcijom. Ovaj je album tijekom zadnjih 50 godina realiziran u barem tri inačice – kroz ploče “Smile” i “Smiley Smile” Beach Boysa (1966. i 1967.), te kroz navodno zgotovljenu verziju koju je Wilson izdao 2004. pod vlastitim imenom. No, kad je on u pitanju, jasno je da priča o ‘osmijehu’ niti izdaleka nije dovršena. Također, u pripadnoj najavi emisije poprilično hrabro vučemo usporednice između ovog koncepta čija sudbina već pola stoljeća visi o niti, te nikad realiziranog filma “Putovanje G. Mastorne” Federica Fellinija. Iako na prvi pogled nespojivi, ova dva uratka imaju mnogo toga zajedničkog!
Ove se subote vraćamo 40, 30 i 20 godina u prošlost, preslušavajući albume koji su obilježili lipanj godine 1975., 1985., te 1995.: “HQ” Roy Harpera, “Fables of the Reconstruction” sastava R.E.M., te na koncu “Stanley Road” Paula Wellera!
