KLFM

VI. 1975. – 1975. – 1995.

 

a) Roy Harper – HQ (lipanj 1975.)

Ovo izvrsno ostvarenje je svoj konačni naziv zadobilo tek pri samom kraju snimanja, pošto je već skoro prihvaćeni radni naziv bio Blood from the Stone. Izgleda kako se promjena imena u HQ (odnosno High Quality) može zahvaliti Harperovim suradnicima Davidu Gilmouru i Jean Paulu Jonesu.

Uistinu, osmi po redu, HQ je definitivno najbolji album koj je Roy Harper dotad snimio, a ujedno je označio i početak dugogodišnje suradnje s Davidom Gilmourom, gitaristom Pink Floyida. Skladbe su do kraja izbrušeni dragulji, bilo da je riječ o trinaesominutnoj The Game koja nosi dašak prpogresivnog rocka, ili pak jednoj nostalgičnoj baladi When an old Cricketer leaves the Crease, sjećanju na utakmicu kriketa odgledanu u djetinjstvu,a ujedno i pjesmu koja pred naletima modernizacije žali za izgubljenim engleskim tradicijama.

Roy Harper i David Gilmour u studijima Abbey Road, u vrijeme rada na albumima Wish You Were Here i HQ

Zanimljivo je spomenuti kako je u vrijeme snimanja albuma HQ svega nekoliko metara dalje, u drugom studiju Abbey Roada nastajao album Wish You Were Here Pink Floyda. Što se ovih drugih tiče, stvari su zapele oko snimanja vokala za pjesmu Have a Cigar: Roger Waters nikako nije mogao dostići neke glasovne dionice, dok ih je Gilmour odbijao otpjevati tvrdeći kako se ne slaže s tekstom te da pjesma ne predstavlja njegov pogled na show-businness.

Problem je riješen tako što su za tu ulogu angažirali Roy Harpera (neki tvrde kako se i sam ponudio, pod uvjetom da mu plate). Bilo je to elegantno i spasonosno rješenje. Roy se dedetak godina namučio dok Watersa nije uvjerio kako je plaćen tek za jedno studijsko snimanje unatoč dogovoru o dobijanju dijela zarade od prodaje albuma, no godinama se mučio i Waters kada bi na pozornici trebao otpjevati riječi skladbe Have a Cigar!

Sve u svemu, jedan od povijensih dealova!

Roy Harper: HQ (june 1975.)

01 The Game, parts 1-5
02 The Spirit Lives
03 Grown Ups Are Just Silly Children
04 Referendum (Legend)
05 Forget Me Not
06 Hallucinating Light
07 When An Old Cricketer Leaves The Crease

 

b) R.E.M. – Fables of the Reconstruction (lipanj 1985.)

Fables of the Reconstruction, treći studijski album sastava R.E.M., zasigurno je njihov najmračniji uradak dotad i tu će titulu zadržati još dugi niz godina. Nastajao je koncem zime 1985. u studiju Livingston, u sjevernolondonskoj općini Haringey. Očito su magle i kiše karakteristične za londonsku veljaču pružile dodatne tamne nijanse ionako ne baš osunčanim temama o američkom Jugu nekoć i danas, uobličenima kroz jedanaest pjesama. Bilo je jasno da su Michael Stipe i društvo ovim albumom stvorili svojevrsni ekvivalent književnog termina ‘southern gothic’ te da u smislu održivosti i nastavka glazbene karijere dalje treba ići bitno drugačijim putem.

REM u vrijeme rada na albumu Fables of the Reconstruction (London, zima i proljeće 1985.)

Idući je album Life’s Rich Pageant prikazao sastav u punokrvnijem punk rock svjetlu, no mračne nijanse koje je ostavio njegov prethodnik nikad nisu u potpunosti izbrisane iz stvaralaštva Michaela Stipea i društva. Priče o “rekonsteukciji”, odnosno obnovi porušenog i nacionalno disperziranog američkog Juga ovih dana iznova dolaze u fokus interesa. Neriješeni problemi po pitanju rasne intergracije, kao i vječna prisutnost rednecka uvjetovali su tragičan događaj od 17. lipnja 2015., kada je Dylann Roof u unutrašnjosti Metodističke Episkopalne Crkve u Charlestonu, Južna Karolina, vatrenim oružjem usmrtio devetero afroameričkih vjernika. Ovaj je potez doveo do daljnjeg eskaliranja nekakvih već pokopanih ‘sablasti’ tipičnih za “Deep South”, a po prvi se put ozbiljno razmatra i zabrana korištenja zastave konfederacije 13 južnih država iz doba Građanskog rata.

R.E.M.: Fables Of The Reconstruction (june 1985.)

01 Feeling Gravity’s Pull
02 Maps & legends
03 Driver 8
04 Life Andd How To Live It
05 Old Man kensey
06 Can’t Get There From Here
07 Green Grow The Rushes
08 Kohoutek
09 Auctioneer (Another Engine)
10 Good Advices
11 Wendel Gee

 

c) Paul Weller – Stanley Road (lipanj 1995.)

Ne, ovdje ne treba očekivati The Jam već isključivo Paula Wellera. Stanley Road je ulica u gradu Wokingu u zapadnom Surreyju, izvan granica samog Velikog Londona, no i dalje u dosegu tzv. London Commuter Belta. Vjerojatno pogađate, riječ je o ulici u kojoj je Paul rođen, te proveo svoje dječačke i tinejđerske dane.

Iz iznesenog se mogu lako nazreti smijernice ovog albuma, a to su uglavnom reminscencije na djetinjstvo i bezbrižne dane koje je odlazak u London zauvijek pokopao. Stoga i nije čudno da Weller svojim trećim samostalnim albumom svjesno produbljuje razmak od zvuka karakterističnog za The Jam, istovremeno se približavajući sentimentu koji je kasnih šezdesetih krasio The Who i posebice Kinkse.

Paull Weller sredinom devedestih, u vrijeme rada na albumu Stanley Road

Čitatelji časopisa Q ovaj su album smjestili na 45. mjesto ljestvice najboljih ostvarenja svih vremena, a da se pita potpisnika ovih redaka, isti zasigurno ulazi i u top 5 albuma devedesetih, srozavajući tako nezaslužene aure raznih grunge i brit-pop imena.

Još jedna znakovitost jest i izbor gostujućih glazbenika, među kojima su Steve Winwood, ali i Noel Gallagher, gitarist Oasisa, sastava koji je tada dijelom i na ostavštini The Jama gradio svoju zvjezdanu budućnost!

Paul Weller: Stanley Road (june 1995.)

01 The Changingman
02 Porcelain Gods
03 I Walk On Gilded Splinters
04 You Do Something To Me
05 Woodcutter’s Son
06 Time Passes
07 Stanley Road
08 Broken Stones
09 Out Of The Sinking
10 Pink On White Walls
11 Whirpool’s End
12 Wings Of Speed